Amila Avdukić, državna prvakinja u dizanju tegova: Pad na lice bio je sudbonosan

Piše: Lejla Bejdic

Sarajka Amila Avdukić, sportistkinja, nedavno se okitila titulom državne prvakinje u dizanju tegova, gdje je oborila prethodna tri rekorda. Sportom se počela baviti kao djevojčica, igrala je odbojku u osnovnoj i srednjoj školi i, kako kaže za sebe, uvijek je bila „onaj sportski tip“ djevojke. Kazala nam je da ju je smrt oca dovela do toga da na život gleda drugačije i smjelije, dok ju je pad na lice prilikom jednog treninga koštao takmičenja, ali, ipak, na kraju se sve završilo sretno, jer se u potpunosti oporavila, a ujedno i upoznala budućeg supruga. Samo za „Azru“ opisala je svoj interesantni uspješni sportski životni put.

– Nakon srednje škole, uz fakultetske obaveze i prva zaposlenja prestala sam da igram odbojku i počela da se bavim fitnessom. Provodila sam mnogo vremena po teretanama, aerobik i pilates centrima po gradu i tako učila i isprobavala stvari. Ispostavilo se da, ne samo da istinski uživam u treningu, nego sam dobra i u tome da prenosim znanje i treniram druge ljude. Uz svoj trening tako sam malo-pomalo počela da vodim grupne časove i držim personalne treninge. Nakon nekoliko godina sve mi je to postalo pomalo monotono i dosadno. Počela sam da istražujem šta to još ima, i za sebe pronašla CrossFit. CrossFit je sport koji objedinjuje elemente gimnastike, dizanja tegova i kardiovaskularnih aktivnosti poput trčanja ili plivanja. Taj sport mi je dao što nijedan drugi sport nije ranije: raznovrsnost, zabavu i rezultate. Odatle i ljubav prema CrossFitu, uživam da se krećem i da pomjeram granice vlastitih mogućnosti. To na treningu dobijem priliku raditi svaki dan. U sklopu CrossFita mnogo vremena provodimo vježbajući olimpijske pokrete trzaj i nabačaj s izbačajem. Dobila sam poziv od trenera iz kluba dizača tegova „Željezničar“, koji mi je ponudio da nastupim na takmičenju. Rado sam prihvatila s obzirom na to da nisam dosad dobila priliku da odmjerim snage s ljudima koji se bave isključivo dizanjem tegova. Uspjela sam da oborim tri državna rekorda i da se dobro zabavim – kaže Avdukić na početku razgovora.

Koliko su prethodni rekordi bili netaknuti?

– Bojim se da bih za potpuno ispravan odgovor na ovo pitanje morala da pitam trenera (smijeh), ali mislim da su rekordi stajali nekoliko godina.

U kojoj kategoriji ste ih oborili?

– Takmičila sam se u kategoriji seniorki do 76 kilograma.

Žena u muškom sportu. Kako ljudi oko Vas gledaju na to? Plaše li Vas se muškarci kad saznaju da obarate rekorde u dizanju tegova?

– Ljudi oko mene su već navikli na to da se ne plašim biti jedina žena u teretani, u kancelariji ili sali za sastanke. Imam dvije divne sestre, roditelji nam jednostavno nisu dozvolili da ikad u životu pomislimo na nam negdje nije mjesto samo zato što smo žene. Beskrajno sam zahvalna što sam to naučila i prihvatila rano u životu. Da je čudno, jeste, pogotovo kad dođem trenirati u teretanama u gradu u koje obično ne dolazim pa počnem raditi vježbe koje žene rade rjeđe od muškaraca, i to bolje od većine muškaraca. Nakon inicijalnog šoka to obično preraste u znatiželju i rezultira razgovorima o tome ko sam, šta sam i čime se bavim.

Rasprava o ravnopravnosti spolova u sportu ostaje, nažalost, kontraverzna tema. Čak je i utemeljitelj modernih olimpijskih igara, barun Pierre de Coubertin, 1896. rekao: “Bez obzira na to koliko je sportašica jaka, njen organizam nije napravljen da izdrži određene šokove.” Koliko se mišljenje promijenilo od te davne godine?

– CrossFit je sport u kojem žene i muškarci rade potpuno iste treninge. Nema razlika na osnovu kilaže, visine ili spola. To je jedan od razloga zašto je CrossFit drugačiji i zašto ja i nakon sedam godina mog crossfitanja čvrsto stojim iza toga da nije riječ samo o fizičkim sposobnostima ili rezultatima ostvarenim na takmičenjima, nego i o pristupu, društvenim vrijednostima i hrabrosti. CrossFitom se bavim dugo i još u sklopu ovog sporta nisam naišla na predrasude ili mišljenja tog tipa. Svjesna sam, međutim, činjenice da, recimo, žene atlete prije svega opisuju kao lijepe ili ne, pa onda pažnju dobiju njihova postignuća. Nastojim da se vodim primjerom i da prvo ja pa onda i svi oko mene odbace takva razmišljanja tako što svoje članice ohrabrujem u tome da više razmišljaju o tome kako su nam tijela zdrava i snažna , a ne samo o tome u koji broj hlača stajemo.

Jeste li se Vi nekada susretali s predrasudama?

– Definitivno. Većina ljudi koja me ne zna, na osnovu fizičkog izgleda obično misli da sam grublja i glasnija nego što, ustvari, jesam. Obično to rezultira šalama tipa „nemoj me pretući“ ili „sigurno tučeš uposlenike u firmi“.

Može li se živjeti od sporta u BiH?

– Od takmičarskog sporta teško. Ja sam dobila divnu priliku, i preuzela vodstvo CrossFit kluba u Sarajevu koji broji 80-ak članova. Od toga se već može živjeti, međutim, od samog takmičenja teško.

U sportu su vrlo česte i povrede na tijelu, jeste li Vi nekada doživjeli neku na svome tijelu? Kako ste se oporavili? Da li su utjecale na Vaše zdravlje?

– Imala sam samo jednu ozbiljnu povredu. Riječ je o teškom potresu mozga koji sam zadobila vježbajući gimnastičke elemente na karikama. Pala sam s neka dva metra visine na beton, direktno  na lice. Oporavak je trajao dvije sedmice i podrazumijevao je ležanje, što manje pomjeranja, što manje pričanja. To mi je palo izrazito teško, ne samo zato što sam neko ko jednostavno nije navikao da se ne kreće nego i što sam se u tom momentu spremala za takmičenje na koje zbog povrede nisam otišla. Danas vjerujem da je ova povreda među najboljim stvarima koje su mi se desile u životu iz više razloga. Razlog jedan – naučila me strpljivosti. Povrijedila sam se jer sam htjela previše, prebrzo. Bio je to jedan šamar surove realnosti i podsjetnik na to da stvari trebaju vrijeme. Tu strpljivost danas uspješno primjenjujem i na drugim mjestima. Razlog dva – da se nisam povrijedila i godinama se bojala pokreta pri kojem sam se povrijedila i na kraju prevazišla strah, ne bih znala koliko sam, ustvari, sposobna postići kad to stvarno želim. Razlog tri – da se nisam povrijedila, nikad ne bih počela tražiti iskusnog trenera gimnastike koji će mi pomoći da prevaziđem strah i samim tim ne bih upoznala svog budućeg muža.

Ko je Amila privatno?

– Amila je tiša i zamišljenija nego što se to možda na prvu čini. Većina ljudi koja me zna opisuje me kao osobu iz koje prosto pršti samopouzdanje. To je samopouzdanje osobe koja je prošla izrazito teške periode u životu, izgubila oca sa 27 godina i naučila da se s većinom stvari bori potpuno sama. Amila je u isto vrijeme brbljiva, raspložena i druželjubiva. Znatiželjna i aktivna.

Bosanka i Nijemac, odakle taj ljubavni spoj?

– Već smo spomenule povredu koju sam zadobila na treningu. Dugo nakon povrede bojala sam se ponovo pokušati pokret pri kojem sam se povrijedila. Svog glavnog trenera sam onda pitala za savjet, i on je predložio da počnem raditi s iskusnim, certificiranim trenerom gimnastike, koji će mi pomoći da pokret razlomim na djeliće i ponovo steknem samopouzdanje koje sam izgubila. Taj trener je moj budući muž Chris.

Dok se mnogi odlučuju za život preko granice, Vi ste odlučili ostati u Sarajevu? Zbog čega?

– Zbog toga što čvrsto vjerujem u to da u ovoj maloj sredini moj život, trud i rad mogu imati odjek kakav, recimo, u Njemačkoj ne bi imali. Vjerujem da ova naša mala sredina ima mnogo toga da ponudi ako se samo malo bolje pogleda. Trudim se svaki dan vidjeti sav taj potencijal radije nego jednostavno odustati. Ne osuđujem niti jednu jedinu osobu koja se odluči otići i tražiti bolji život negdje drugdje, međutim, ja vjerujem da ovom gradu i državi još imam šta da dam, zato ostajem.

Koji je Vaš režim ishrane?

Kroz silne godine treniranja prošla sam otprilike sve moguće načine ishrane i dijete koje postoje. Uz sve to, te kroz rad s nutricionistima i edukacije, naučila sam da svako za sebe mora pronaći ono što funkcioniše i da većina mitova poput: „morate jesti više manjih obroka“ ili „hljeb je grozan“, jednostavno, nije istinita. Danas jedem da bih imala dovoljno energije i snage. To je balansirana, zdrava ishrana utemeljena na povrću, voću i mnogo proteina. Bude tu i kolač i palačinak, ne bježim od tih stvari, jer vjerujem da sve što vam na život utječe do mjere da vas sprječava da, recimo, uživate u rođendanskoj torti s prijateljima i porodicom nije zdravo. Tako da je balans važan, 80 posto vremena jedem povrće, voće i kombinujem različite izvore proteina, a 20 posto vremena je rezervisano za slatkiše.

Kako postižete da tokom takmičenja šminka na licu ostane?

– Tajna je setting spray (smijeh).

Koja je Vaša beauty rutina generalno?

– Većina ljudi se iznenadi kad im kažem da u slobodno vrijeme mnogo uživam u šminkanju, sebe i drugih. Jedna od aktivnosti koja me najviše opusta je upravo šminkanje. Gledam i pratim YouTube kanale, isprobavam proizvode i trendove. Za sebe sam otkrila da mi izrazito godi kad ujutro izdvojim vrijeme da u miru sjednem za stol, slušam neku knjigu i našminkam se uz šolju kafe. To radim skoro svakog jutra, iako to znači da moram ustati pola sata ranije. Generalno pazim na to da njegujem kožu lica ujutro i navečer, da šminku koju nosim temeljito skinem pred spavanje i da pijem mnogo vode. Ništa spektakularno.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti