Irfan Ribić: Policajci su rotacijom podržali naše zaruke

Piše: Ilma Jakubovic

Suprugu poznajem već sedam godina. Ona zaista pozitivno utječe na mene, bez imalo pretjerivanja. Znao sam se zezati s njom i pitati je: „Znaš li ti s kim si se upustila u vezu, brak, život?“. Kaže ona: „Zašto?“, a joj odgovorim da sam najilegalniji čovjek, od glave do pete

 

Irfan Ribić (25), mladi glumac i osnivač udruženja KANABiH, 2015. godine obolio je od multiple skleroze. Kako tradicionalni medicinski tretmani nisu dali očekivane rezultate, Irfan je pronašao lijek u kanabisu. Iako su mu ljekari predviđali život u invalidskim kolicima, on je danas zdrav momak, istrčao je nekoliko maratona, a 2019. godine diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti. Rođeni Zavidovićanin od tada niže uspjeh za uspjehom, kako na poslovnom, tako i na privatnom planu. Iza bh. glumca nekoliko je serijskih, filmskih i pozorišnih uloga, a krajem januara ove godine uplovio je u bračne vode nakon dugogodišnje veze s izabranicom Adnom Hasanbegović (23), što nam je bio i povod za razgovor. Irfan je samo za „Azru“ otkrio sve slatke detalje s vjenčanja, nesvakidašnju priču o prošnji supruge, koju bi neki rado i ekranizirali. Dotakli smo se i pandemije, te njenog utjecaja na bh. umjetnost, a razgovor počeli pitanjima kako je upoznao suprugu Adnu.

– Mnogi, koji me ne poznaju, iznenadili su se, jer sam relativno mlad stupio u brak, no meni je to logičan slijed događaja i stvari koje su se u tom mom životnom periodu dešavale. Ono što mi je bio prioritet, s obzirom na to da dolazim iz drugog grada, jeste da studiram ovdje u Sarajevu, a s brakom sam sve to zaokružio. Odluka o braku nije došla preko noći, već kao logičan slijed životnih ostvarenja. Suprugu poznajem već sedam godina. Upoznali smo se u Sarajevu, odakle je ona, imali smo neki kontakt, ali su nas fakultetske obaveze udaljile – kaže nam.

Kako ste se ponovo sreli, šta je probudilo tu staru strast?

– Ne bih da to formulišem u neki kliše, ali je bitna činjenica da smo se poznavali dugo i da su nam jednake osnovne osobine i ciljevi koji su preduslov za vezu, a kasnije i brak. Jedno drugo smo upoznali do srži, što je bilo dovoljno da budem sto posto siguran i spreman za ovaj korak. Koliko god možda sada smiješno zvučalo, ali bit ću iskren, najveći razlog našeg udaljavanja je bilo moje studiranje na Akademiji. Te četiri godine nisam se mogao ničemu drugom posvetiti u potpunosti, pa ni djevojci. Upravo zbog toga se otac zezao sa mnom, govoreći da neću sam sebi kuhati i spremati dovijeka (smijeh).

Čime Vas je Adna osvojila?

– Ja sam u javnosti postao prepoznatljiv po svojoj priči o bolesti, a ona me je upoznala i pratila cijelim tim putem, glupo je reći da me time osvojila, ali zaista sam kroz to prepoznao njenu iskrenu i dobru namjeru, što je bilo sasvim dovoljno da shvatim da je ona osoba s kojom želim provesti cijeli život. Možda sam i ja za nju nešto učinio kao i ona za mene, pa ne mogu to da pojmim, ali stvarno ne bih to da postavljam na neku nerealnu stepenicu, da sam joj skinuo  zvijezdu s neba ili ona meni (smijeh). Drago mi je što je maksimalno iskrena, jednostavna, prvenstveno dobar drug. S njom mogu razgovarati o svemu, tu je mnogo stvari koje sam počeo primjećivati u posljednje vrijeme, naprimjer, kada uz jutarnju kafu s njom podijelim planove, a ona mi da neki svoj savjet, zaista uvidim koliko pozitivno utječe na mene, bez imalo pretjerivanja. Sve dok se ne upustiš u zajednički život ne možeš ni shvatiti šta jedno drugome možete donijeti i kako se upotpuniti.

Hoćete li nam otkriti kako ste je zaprosili?

– To je najsmješnija situacija u životu (smijeh). Ni to nije došlo odjednom i tek onako, pričali smo o tome i razmišljali, razmjenjujući neke svoje želje i iskustva, a njen rođendan je bio glavni povod. Kako se bližio, razmišljao sam šta bih joj mogao pokloniti, a da nije neki kliše, jer se predugo znamo. Jedini cilj mi je bio da je obradujem na najljepši mogući način i shvatio sam da je prsten najljepši poklon za nju u tom trenutku. Ja za sebe nisam znao od jutra do mraka, uključio sam sedam prijatelja u cijelu organizaciju. Adnu i mene veže posebna priča za Trebević, stoga sam odlučio da je zaprosim baš tu. Rođendan joj je bio u novembru, u jeku pandemije, policijskog sata i mnogo policije na svakom ćošku. Hiljadu stvari mi je prolazio kroz glavu, pitao sam se hoće li sve ispasti kako treba. Prijatelji su, naravno, otišli ranije, kako bi sve pripremili. Adna i ja dolazimo na Trebević i u daljini vidim upaljenu policijsku rotaciju. Ne vjerujem šta se dešava, dolazim i nastavljam sve po dogovoru kako smo planirali. Uzimam prsten i zaprosim je, ali i dalje ne mogu da skontam otkud policija, šta se dešava. Uglavnom, prijatelji su došli, a policajci su ih upitali šta rade tu, jer realno u takvoj situaciji vidjeti sedam momaka nije uobičajeno. Kazali su im da prijatelj prosi djevojku, pri čemu su policajci upalili rotaciju, kao znak podrške. Irfo travar je imao policiju na zarukama, ta situacija mi je vrhunac svega (smijeh).

 

Ljubav prkosi pandemiji, čemu smo svjedoci posljednju godinu. Kako je izgledalo vaše vjenčanje, jeste li morali odstupiti od prvobitnih planova?

– Iskreno, imam osjećaj da se to ne bi razlikovalo i da nije bilo pandemije. Mislim da je to do karaktera, do naših privatnih želja. Inače nisam partijaner i tip koji bi mogao dernečiti dva-tri dana, naravno, nemam ništa protiv toga, ali nisam imao pretjeranu želju za takvim vjenčanjem. Ni ona nije bila za veliku ceremoniju. Naravno, u odnosu na pandemiju, opet smo imali pravila, bili smo ograničeni na 30 ljudi, gdje smo napravili ručak u restoranu uz uži krug porodice i prijatelja te na taj način ozvaničili naš brak, počeli zajednički život, kojem smo se oboje radovali.

Jeste li imali prvi ples?

– Nismo. Ja stvarno nisam tradicionalist, pokušali smo izbjeći svaku vrstu priprema, organizacija, ceremonija i običaja. Nama je bilo bitno da počnemo živjeti skupa, da smo zajedno, što je i najvažnije, a ostalo je samo neka vrsta potpisa.

 

Jeste li se morali odreći nekih svojih navika koje ste imali kao neženja?

– Nisam uopšte, čak sam se znao zezati s njom i pitati je: „Znaš li ti s kim si se upustila u vezu, brak, život?“. Kaže ona: „Zašto?“, a joj odgovorim da sam najilegalniji čovjek, od glave do pete, liječim se nečim što je ilegalno, da li joj to predstavlja problem. Čak, vraćam se na prethodno pitanje: „Čime me osvojila?“, ni to nije nešto što joj smeta. Možda bi neko danas rekao: „Izvini, ali to je za mene droga“, jer ne možeš očekivati drugi komentar. Ima pravo da kaže da joj se to ne sviđa ili da joj to nije uredu. Uvijek sam se trudio da s njom pronađem zajednički jezik, sve što sam radio do sada podržavala je i nastavlja podržavati, svakim danom sve više. Nema tu stvari koje bih se odrekao, čak se zezamo često za moj osnovni primarni posao, a to je gluma, gdje nekome može zasmetati a nekome ne, to je prosto tako, ako ti sam sa sobom razdvojiš šta je privatno, a šta je poslovno, tu neće biti nikakvih problema. Ne postoji ništa poslovno niti što me je pratilo privatno kroz život, a da je njoj zasmetalo. Možda pronađemo nešto kada ostarimo za 25-30 godina.

Je li teško danas pronaći pravu osobu?

– Mislim da jeste, iskreno, bez imalo zezancije, jer sam svjedok kako su se veze mojih nekoliko prijatelja iz nekih čudnih razloga završile. Dok, s druge strane, ako pogledamo generacije koje nas okružuju, usudit ću se reći, zbog vremenske i dobne granice, koje se pomjeraju od izlazaka u kafiće do prve veze s momcima/djevojkama, dolazimo do nečega što možda nije normalno. Sve je više mlađih djevojčica/dječaka koje negativni primjeri povuku jedno za drugim. Smatram da mnogo toga polazi iz kuće, od roditeljskog odgoja, ali postoji nešto što se zove životna škola, odlazak na fakultet u drugi grad, kako koga putevi odvedu, te niz informacija kojima smo bombardovani, koje nam se plasiraju putem TV-a, čime se mnogo šta pojeftinjuje pa možda možemo i s tog aspekta govoriti o tome šta je veza, prava ljubav. Često kažem da sam imao sreću, jer sam došao u drugi i veći grad iz male sredine, nagledao sam se mnogo toga i nije mi žao što sam svašta prolazio u životu, ali mi je drago što sam se formirao u osobu kakva jesam.

Kako je pandemija Corona virusa utjecala na Vašu karijeru? Na kojim projektima trenutno radite?

– Kad je riječ o poslu, dešava nešto super i veliko, ali ne smijem još otkrivati. Sve što mogu reći jeste da sam u procesu audicija, ne mogu da pričam o imenima konkretno. Dobio sam samo nekoliko scena, prošao jednu audiciju, sad sam u najužem krugu, trebalo bi da se snima ovog ljeta. Gluma je takav posao, imaš osjećaj da ništa ne radiš godinu, dvije, i onda te potrefi super velika uloga i ljudi te kuju u zvijezde. Neko dobije životnu ulogu u 45. godini i napravi karijeru na svemu tome, na toj jednoj ulozi, a neko to dobije i ranije. Imao sam sreću,  mnogo sam radio od upisa na Akademiju, snimanja reklama, muzičkih spotova, pa do pozorišta u kojem i dan-danas radim, aktivan sam u predstavama u Narodnom pozorištu i Kamernom teatru. Kada pogledam cijelu situaciju, kroz šta moje kolege prolaze, ne mogu ostati ravnodušan. Nedavno sam sreo kolegu koji se zaposlio u privatnoj firmi koja nema veze s glumom i duša me boli kada čujem za takvo nešto. Nemam pravo da se žalim, radim koliko mogu, trudim se koliko mogu, pravim svoje predstave, pišem i neke svoje tekstove. Na tom planu razmišljam uveliko početi raditi ponovo, što zavisi od situacije i Covida-19, od pokušaja nečega što je samostalno, neki tip predstave poput stand-upa, do određene vrste duo drama. Koliko je Covid-19 nanio zla, toliko je donio i nekih dobrih stvari. Ja sam ovu godinu proveo pišući, svoje misli sam prenio na papir i trudit ću se da to prenesem na scenu.

 

Kako podnosite situaciju koju je uzrokovala ova pošast i novi „normalni“ način života?

– Iskreno, bilo mi je na početku uredu, pomirio sam se s tim. Kroz historiju to postaje normalo s čime se svijet ranije suočavao, ali da mi je postalo naporno, umorno i sumorno, jeste. Nisu tek tako stari ljudi kazali – nekom rat, nekom brat.

Kakvo je stanje društva danas u odnosu na prethodne godine? Da li Vam se više ljudi javlja sada u vezi sa zdravstvenim savjetima i konsultacijama nego što je bio slučaj ranije?

– Mislio sam da će to biti mnogo manje, da ljudi imaju svojih problema, međutim, meni se dešava druga situacija, ljudi više zovu, nažalost, to je situacija i odraz cjelokupnog zdravstvenog sistema, ljudi su se borili za svoje živote i prije ovoga. Imam osjećaj da su samo nastavili, ništa se tu nije promijenilo. Koliko mi se javljalo ljudi s karcinomom prije godinu, toliko se i danas javlja, možda čak i više. Nažalost, to je najveći problem.

Kazali ste da ste najilegalniji čovjek na svijetu. Kako se osjećate danas?

– Fenomenalno, uvijek volim reći: da je sve ko zdravlje, valjalo bi. Nemam nikakvih zdravstvenih problema, gledam i pazim na sebe. Čak me ni ovaj Covid-19 nije zakačio, nadam se i da neće, trudim se da budem normalan što više mogu. Pazim na sebe, najviše zbog drugih ljudi.

Tekst prenesen iz aktuelnog printanog izdanja magazina “Azra”

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti