Šehidić: Zeničanka s adresom u Beču
Nametnuta ograničenja spolja polako se premještaju u čovjeka unutra. Sebe branim neinformisanošću. Svaki rak ima svoj predrak. Niko ne bi volio biti autor mojih knjiga, niti bih ja nekome poželjela da inspiraciju za pisanje traži tamo gdje sam je ja pronašla. Morala sam ustajati da otvorim prozor i dišem duboko dok intenzitetom misli i zatomljenim krikom ponovo prolazim kroz slabost, napuštenost, zametnutost, nemoć, čekanje, odjel onkologije i sve te turobne dane i noći. U novoj knjizi pišem i o bolu tijela, a tijelo nije samo masa, ono je također oblik govora i zvuka. Sve što se jednom biću događa spolja, prvo mu se dogodilo unutra
Razgovarala: Ena Hasečić
(Intervju realiziran uz saradnju s Izdavačkom kućom „Buybook“ u kojoj je „Kapija“ objavljena)
Mediha Šehidić rođena je 1964. godine u Zenici. Po zanimanju je socijalna radnica, zaposlena u savjetovalištu za socijalna pitanja. Njena prva knjiga proze „Brodska cesta bb“, zasnovana na autobiografskim elementima, objavljena je u nekoliko izdanja. „Kapija“ je njena druga knjiga. Šehidić živi i radi u Beču, a povodom objavljivanja svog novog romana ekskluzivno govori za magazin „Azra“.
Za početak – kako ste? Kako provodite vrijeme od početka pandemije? Koliko je pandemija promijenila Beč, grad u kojem živite?
– Zaposlena sam u socijalnom radu i s obzirom na to da je pandemija veoma brzo ugrozila egzistenciju ljudi koji i bez planetarnih kriza žive na margini ljudskog dostojanstva, ne treba opširno objašnjavati kako to izgleda kad ionako ugrožena populacija ostane bez ikakvih primanja. Pandemija je proizvela novu grupu „socijalnih slučajeva“, ljude koji nikada nisu bili primorani da traže bilo kakvu vrstu pomoći. Ovo vrijeme ću pamtiti i po tome što je bilo dana u kojima sam u biro ulazila u osam sati ujutro, a izlazila u 22 sata navečer. To znači da vrijeme provodim uglavnom radno, bolje reći udarno.
A šta se promijenilo? Gotovo sve. Beč je prelijep grad koji implusira i ljeti i zimi. Osim što je lijep, ovaj grad ima i bogat kulturni sadržaj, primamljive kafane i bašte, sve je ovdje po mjeri čovjeka. Nažalost, dogodilo se da i takav grad bude pretvoren u pustaru. U početku je bilo sablasnih momenata, sada je za nijansu življe, iako društveni život izostaje potpuno, a konzumentski zaostaje prilično. Lično mi nedostaje samo ovo prvo. Poželjela sam pozorište, koncerte, kafanu, književne večeri, spontane susrete s prijateljima i putovanja. Osjetim kako se nametnuta ograničenja spolja polako premještaju u čovjeka unutra. Ako potraje duže vrijeme, neće nas dokrajčiti pandemija, nego tjeskoba koju je ona izazvala na svim poljima ljudskog postojanja i djelovanja.
Sebe branim neinformisanošću. Četiri godine nisam uključila TV, ni pandemija me nije uspjela na to natjerati, tako da živim u blaženom neznanju. One osnovne informacije, unatoč blokadi medija, pronađu svoj put do mene, a više od tog osnovnog ne želim da znam. Ne vidim više svrhu današnjoj preinformisanosti. Živimo u svijetu sa sve više informacija i sve manje smisla. Shvatila sam odmah: Pandemija je, čovjek je u opasnosti, stanje je alarmantno i kao takvo zahtijeva određena pravila. Svjesna sam, pridržavam se propisanog i od mene dosta. To je ujedno i odgovor na pitanje: Kako sam? Neinformisano i dobro, hvala! (smijeh)
Vaša prethodna knjiga „Brodska cesta bb“, objavljena 2017. godine, u veoma kratkom periodu postala je veliki književni hit. Alija H. Dubočanin nazvao Vas je „majstorom depatetizacije“, a Abdulah Sidran istakao je da Vaša književnost pokazuje kako su od jezika i stila važniji čovjek i život. Kako je to utjecalo na Vas?
– Nikako. To nikako nije utjecalo na mene, jer sve u mom životu ostalo je isto poslije knjige. I dalje moram svakog jutra na posao da zaradim platu, i dalje mi je egzistencija na prvom mjestu, računi isti, prijatelji i interesovanja također. Ali, moram priznati, kao amaterka koja je u krajnjoj nesigurnosti, pa i nelagodi „pustila“ tu knjigu napolje, misleći tada da je pišem za svoje dijete i one koji stanu na jednu smrtovnicu (jedan kapitel u toj knjizi zaista nosi naslov „kao i ostala rodbina, prijatelji i komšije“) da mi je ogromna čast i sreća što su dvojica takvih književnih bardova o mojoj knjizi lijepo govorili i pisali, a kasnije i mnogi drugi ljudi iz književnog i vanknjiževnog svijeta. Dobijala sam recenzije i osvrte književnika iz cijelog našeg regiona, čitala ih po nekoliko puta i pitala se: Dešava li se „Brodskoj cesti“ sve ovo ili ja to sada sanjam? Moja knjiga vodi ljepši i uzbudljiviji život od svoje autorice, proputovala je svijetom, bila na mjestima o kojima ja mogu samo sanjati i s ljudima koje bih voljela sresti. Posmatram to kao odvajanje djeteta od majke koje ode da živi svoj život i uživa u slobodi koju donosi razdvajanje. A autor, on ostaje na svom mjestu da i dalje muči ovozemaljske muke.
I Vaša nova knjiga „Kapija“ vrsta je memoarske proze. I kroz ovu knjigu provlače se najvažniji trenuci iz djetinjstva i mladosti, događaji koji su Vas izgradili kao osobu, ali i oni nemili s kojima ste se suočili 2016. godine. Koliko je bilo teško pisati prvo o gubitku roditelja, a onda i o vlastitoj borbi s bolešću?
– Da, čini se da sam osuđena na stvarnosnu prozu. Niko ne bi volio biti autor mojih knjiga, niti bih ja nekome poželjela da inspiraciju za pisanje traži tamo gdje sam je ja pronašla. A opet, neko mora i to. „7000 dana u Sibiru“ je memoarska proza, pisao ju je čovjek koji nije književnik po pozivu i opredjeljenju, nego onaj koji u sebi nosi jedno iskustvo izvan svagdanjeg, bolno i teško, a opet dragocjeno, relevantno i potrebno. U pravu ste, jako je tegobno pisati o tome zato što neke golgote treba prvo fizički preživjeti i izmaknuti, a pisanjem im se opet približiti i biti unutra cijelom nutrinom, bezbroj puta se ponovo smrznuti, zgrčiti, smanjiti, sklopiti, proći rukom kroz kosu koju sada imaš, a stresti se kao da je nemaš. Pisanje samo po sebi jeste tjeskobna sloboda koja ponekad i autoru izbije dah iz pluća. I meni je. Morala sam ustajati da otvorim prozor i dišem duboko dok intenzitetom misli i zatomljenim krikom ponovo prolazim kroz slabost, napuštenost, zametnutost, nemoć, čekanje, odjel onkologije i sve te turobne dane i noći. U novoj knjizi pišem i o bolu tijela, a tijelo nije samo masa, ono je, također, oblik govora i zvuka. Ispisivala sam sebe, a nemam osjećaj da se čujem ja, nego da sve to govori tijelo i njegova nemoć – koji su i zarobljeni stvarniji i iskreniji od svakog uslovnog rješenja napolju.
U svemu tome protežu se opet crtice iz djetinjstva i mladosti, jer život jeste kretanje u krugu istih ponavljanja. Sve je ovdje, čini mi se, povratak iskonu i nadolazećem ponavljanju jednog istog života.
Kako navodite, „svaki rak ima svoj predrak: stanja, situacije, pa zašto ne reći, i osobe koje nas u bolest guraju“. Uprkos tome navodite i to da volite ožiljak na svom tijelu, jer Vam upravo on svaku večer šapne da ste cjelovito biće. Koliko su Vas borba i spoznaja da postoji stanje „predraka“ promijenili kao osobu?
– Svaki rak ima svoju priču i put u etapama. Ne dolazi tek tako. Kad bismo bili iskreni koliko nismo (prvo prema sebi, jer poslije suočavanja s takvom dijagnozom oni drugi i nisu više važni), ne bi nam bio problem da priznamo kako smo prije dijagnoze vodili život uznemirujućeg sadržaja, da iza nas stoji teži emocionalni lom, razočarenje, izdaja, manipulacija i da smo u sebe kao na deponiju nagurali mnogo trpnje, patnje, uzdaha, nezdravih kompromisa, zatomljenih krikova. Zato svaki rak ima svoj predrak, kao i one koji mu prokopaju kanal, uključujući i sebe lično u tu radnu snagu. Sve što se jednom biću događa spolja, prvo mu se dogodilo unutra.
A ožiljak… on je sada nakon teške golgote jedna tanka crtica koja stoji kao strijela zategnuta na desnoj strani grudnog koša. I ja tu liniju zaista volim. Sada znam da je to najiskreniji i najranjeniji dio mog ženskog tijela i bića. I upravo tu, na tom mjestu, nalazi se sva moja Istina.
Promjena osobenosti sigurno postoji, ali nje su svjesniji ljudi oko mene, u pozitivnom, kao i negativnom smislu. Dijagnoza i neke spoznaje uz nju su bile i oslobađajuće. Imam osjećaj da sam prije toga bila skovana u neki metalni obruč kao drveno bure, i da sam tek kroz bolest uspjela iskočiti iz tog obruča. Nekada je to i smiješno, ali zato što sam sada puna milosti prema sebi, oblijepim sve etiketom simpatičnog. Žao mi je što nisam „iskočila“ ranije zbog kvaliteta života, jer nikada nisam živjela bolje i kvalitetnije nego sada, što je i svojevrsan paradoks. Neki ljudi čekaju da umrem, a meni nikada bolje. Valjda je to tako uređeno u kosmosu da tamo gdje raste opasnost, istovremeno raste i nešto spasonosno.
Sa kćerkom i unukom, najvećom podrškom
Vašu 2016. godinu obilježio je još jedan događaj – rodila se Vaša Radost, unuka kojoj posvećujete ovu knjigu. Vaša kćerka i unuka bile su Vam velika podrška, a iz trenutaka provedenih s njima crpili ste potrebnu snagu. Koliko se način odgoja promijenio od vremena kada ste Vi bili majka, pa do danas, kada ste nana?
– Te 2015. i 2016. godina bile su ružne i teške godine u mom životu. Poljuljalo se tlo pod mojim nogama, morala sam se oprostiti od nekih ljudi, vjerovanja, iluzija i slika u glavi. Bol je nekada bio neizdrživ, toliko neizdrživ da sam osjećala kako hodam i svakim korakom pomalo i umirem. Jedina radost koju sam mogla osjetiti bijaše trudnoća moje kćerke. I desilo se da dočekam svoju Radost, da je uzmem u naručje, udahnem i odmah potom završim na onkologiji s papirom u rukama na kojem je stajalo „invazivno duktalni karcinom – hitno“. Po ko zna koji put u životu pao je onaj čuveni kosmički šamar koji pokazuje da nije kako čovjek planira. Umjesto da ja budem podrška tek porođenoj kćerki, dogodio se totalni preokret tako što su njih dvije postale podrška meni. Čupale su me i vadile iz raznih potonuća. Jednom mi je bilo jako loše, nešto je krenulo po zlu i bila sam uvjerena da mi je to i kraj. Jedanaestog dana, u tom magnovenju između tamo i ovamo, kćerka je na onkologiju prokrijumčarila Radost, postavila je ispred kreveta, ona je gugutala i mahala ručicama, i ja sam u tom trenutku ustala. Odjednom ustala, na čudo svih koji su već počeli odmahivati glavom. Jedino sopstvenom čistotom može se prizvati čistota svijeta, a tu čistotu u sebi imaju samo još djeca i životinje. Zato nije čudo što su to ljekovita bića i što spašavaju živote.
A način odgoja u moje vrijeme i danas? Mnogo se promijenilo i neka je. Na granici sam s alergijskim osipom i pretrnem kad čujem rečenicu koja glasi: Dobra stara vremena! Takvom pretrnuću razlog su dijelom i vaspitno-odgojne metode iz „dobrih starih vremena“. Bili smo odgojno nepismeni i primitivni, konzervativni i kruti, misleći da time čeličimo svoju djecu, a zapravo smo ih traumatizirali. Nismo znali koliko smo nemoćni i slabi kad god bismo posegnuli za krutim kažnjavanjem djece. Danas bi starijim generacijama za mnoge postupke i odgojne metode koje su primjenjivali nekada zvali socijalnu službu i policiju. I neka bi!
A kad je riječ o ljubavi, strijepnji i strahovima koje majka porodi zajedno sa svojim djetetom, tu se ništa nije promijenilo. Sve je isto kao što je uvijek bilo i kao što će ostati dokle god bude postojala ta žena koja rađa – ta huda i beskrajna mati.
U jednom dijelu „Kapije“ navodite ona, nažalost, ustaljena razmišljanja i stereotipe: „Da nije tražila… Za kujom koja repom ne mrda nema kerova.“, „Nasilje je lukavo i po potrebi ponizno. Ima nevjerovatnu moć metamorfoze. Čim prenoći i dobije na vremenu, nasilnik se pretvara u žrtvu. Žrtva postaje kolateralna šteta…“, ali i misli koje tematiziraju položaj žene poput: „Žensko je od trpljenja satkano. Svaka ponešto trpi, i to joj je zapisano čim se rodi.“ Da li je zaista istina ono što kažu da se položaj žene do danas znatno promijenio? Koliko se on na Balkanu promijenio?
– Teško se probijati kroz sve mračne prostore, oklope, tradiciju, odgoj, predodžbe i dresure do neposredne i jasne istine da je žena također čovjek, da čovjek čovjeku mora biti samo čovjek, nipošto gazda, pokrovitelj, spasilac, čuvar, a da ne govorimo o tiraninu, nasilniku, mučitelju, dželatu. U takvim odnosima nema i ne može biti nikakvog napretka. Žena je svugdje na svijetu bila zapostavljena, u samom rascvatu obrazovanja školovalo se muško dijete, na selima i u zadrtim konzervativnim sredinama još je tako. Žena je bila robinja još prije nego što je ropstvo izmišljeno. Grješnost je kvalifikacija žene i dan-danas, provlači se od Eve, preko grčkih filozofa koji su također imali negativan stav o ženama, pa do moderno upakovanih krkana koji nam ponekada daju verbalnu podršku, a po ćoškovima nas napastuju i nazivaju pogrdnim imenima. Žena je zarobljenik tradicije, religije i kvazi morala koje kroji muškarac. Tragika je to, jer najdublji stvaralački osjećaj je, zapravo, ženski, ali i taj doživljaj nepravedno je potisnut, kao uostalom sve u ženi i oko žene. Ono što je jače od čovjeka ženskog je roda, kao i smrt sama. No, uzalud nam spoznaje kad ženu uglavnom procjenjuje i ocjenjuje On.
Ipak, promijenilo se mnogo u odnosu na nekada, ali nedovoljno je to, tanko i krivotvoreno. Još postoji, a i tražena je lažna milost i plačna ženska koketerija koja valjda ima zadatak da iskušava hladne i postojane muževe, u smislu: Odobrovolji me, smekšaj, pokaži da si vrijedna voljenja, da nisi muškobanjasta grubijanka! Žene itekako naginju ispunjavanju postavljenih zadataka, dodvoravaju se odlazeći od sebe. Plašim se da je moderna žena zagrezla u samoobmane, a da toga uopšte nije svjesna. Zovem to larviranim pomacima u kojima same sebi skačemo u stomak tako što uletimo u mišolovku vlastite pameti. Danas se čini, zato što se žena plastificirala, razgolišila, zauzela naslovnice kojekakvih magazina, što izlazi gdje hoće, kako hoće i s kim hoće, što je glasna, prezentna i drčna… da je oslobođena, ravnopravna, pa i iznad toga. A nije. To su kamuflaže. Ako je prije bila robo-vlasnička-tvorevina, danas je često roba-bez-vlasnika. Rob ili roba, razlika je tu samo u jednom slovu.
Ali, eto… ne gubim nadu, jer žene su okove ropstva oduvijek skidale i lomile intuicijom, talentom, senzibilnošću, samodisciplinom i glasom koji nije samo vrištao. Uostalom, ne gubim nadu, jer sam i ja žena koja zna ponešto o ropstvu i skidanju nametnutih okova.
Šta trenutno čitate i koja Vam je knjiga obilježila prethodnu godinu?
– Upravo završam čitanje knjige „Prodavnice cimetove boje“ Brune Šulca. Prethodnu godinu obilježila je svaka knjiga koju sam pročitala, čak i one knjige koje nasilu iščitamo ostave u nama neki trag. A uživala sam, ovako na prvu, čitajući „Patam“ i „Knjigu lovorova“ – obje Hamvašove, Darelov „Aleksandrijski kvartet“ i „Čovjek praznih šaka“ Ursule K. LeGuin.
Čudo ljubavi koje jedino može zatvoriti bolničku kapiju samo u jednom smjeru
O knjizi „Kapija“:
“Kad je odlučila pisati, Mediha Šehidić za literarnu je građu imala samo svoj goli, spašeni život. Rekli bismo da je osuđena na stvarnosnu prozu.
(…) Naime, po izboru posla koji obavlja, po izbjegličkom iskustvu, majčinskoj borbi za kćer i njen proboj u društvo, ona ima veliko i zamašno životno iskustvo.
(…) Na rutinskom je pregledu otkriven karcinom, upravo u vrijeme kad se pojavljuje lik unučice, inkarnacija toliko očekivane Radosti, kako je intimno i naziva njena nana. Toj novoj ulozi predala bi se cijelim bićem, no prije toga, mora proći kroz svoj Purgatorij. Stil njenog pripovijedanja dobiva naturalističke tonove. Ulazimo u prostor bolnice, onkološke odjele ispunjene preteškom, tamnom energijom beznađa. Između bolesnih i zdravih zatvara se i otvara kobna KAPIJA. Iza te bolničke ograde ništa više nije isto, ništa nije normalno i nije mjereno po mjerilu ljudske izdržljivosti.
(…) Premda bi po svojoj ženskoj strani nužno trebala biti tašta, Mediha Šehidić začudit će nas opisima vlastitih tjelesnih promjena, te doživljajem vlastitog lica u ogledalu. Kao da je izašla u astral, vidi sebe kako se kreće, kako izgleda obrijana lubanja, kako su duboki podočnjaci, na koji način iz nje istječe životna snaga, odvlačeći je na drugu stranu rijeke.
No, tada se događa ono čudo ljubavi, koje jedino može zatvoriti bolničku kapiju samo u jednom smjeru: bespovratno, nakon što iz bolničkog kruga izađe ozdravljena žena, odlučna da preživi uz kćer i unuku, koje produžavaju njenu lozu, pronose svijetom njene gene i u struji brige i ljubavi omogućavaju protok darova s druge strane, jednako onima koji u tu stranu vjeruju kao i upornim skepticima.”
Božica Jelušić („Buybook“ 2021/Urednica: Ida Hamidović)