TV LICA/Nikola Vučić za ‘Azru’: Motivira me šutnja većine

2,K

Svi znamo za Aristotela, a on je žene smatrao defektnim, nesavršenim bićima. I sada, kada znamo tu informaciju i povežemo je s činjenicom da je njegova filozofija imala snažan utjecaj na čovječanstvo, onda ne treba da nas čudi to ženomrzačko, patrijarhalno naslijeđe, koje je utkano i u našu kulturu. Komplimenti mi gode i ohrabruju me. Moji životni uzori su neki ljudi čije je postojanje na rubu literarnosti i stvarnosti

Nikola Vučić, Mostarac s adresom u Sarajevu, novinar, urednik, voditelj. Tituliraju ga i jednim od trenutno najboljih novinara u BiH. Uređuje i vodi posebno popularnu emisiju na N1 televiziji „Izvan okvira“. Popularnost je definitivno stekao izborom svojih gostiju, ali i zavidnim nivoom znanja koje pokazuje kao autor. Uljudan prema sagovornicima, govori o aktuelnim temama, zna postaviti pravo pitanje u pravo vrijeme, pa nije ni čudno da ga hvale i poznati i nepoznati.

A ono što ga pokreće, kako ističe u intervjuu za magazin „Azra“, jeste šutnja većine. Srdačan, susretljiv, otvoren o svemu osim o privatnim pitanjima, utisak je koji je ostavio i nakon našeg intervjua, čiji povod je njegova knjiga „Kritika toksične muškosti”. Publikacija je to prva takve vrste u BiH, koja govori o temi toksične muškosti.

Nekima će zvučati neobična vijest da je muškarac napisao knjigu naslovljenu “Kritika toksične muškosti”. Šta mislite, zbog čega? Šta je osnovna poruka Vaše knjige?

– To ste dobro primijetili, a razlog je, zapravo, vrlo jednostavan: ljudi generalno nemaju običaj da prave autorefleksivnu kritičku analizu i zbog toga nam se greške u životu ponavljaju. Ali, ovdje nije riječ samo o tome, ovdje je riječ o nametnutom, toksičnom kalupu u koji se uklapa samo jedna skupina muškaraca, a ostali su vrlo izolirani iz te “uniforme moći”, i još pritom neki bivaju odbačeni. Osnovna poruka „Kritike toksične muškosti“ jeste da muškost, u svojoj socijalnoj interakcijskoj kategoriji, može i treba da bude odgovorna, progresivna, emancipatorna i suradljiva. A ne isključiva i balkanski stereotipna.

Kome je namijenjena i zašto?

– Pretraživao sam univerzitetske programe u Bosni i Hercegovini, prelistavao silabuse nastave, ali o muškosti se gotovo nigdje ne raspravlja, i to nije dobro, jer muškost ovakva kakvu je mi stereotipno tumačimo i favoriziramo nije dobra, ona je generator patrijarhalnih mantri i glavna kočnica za rodnu ravnopravnost. Zato sam knjigu pisao uglavnom udžbeničkim stilom, da bi mladim istraživačima i istraživačicama poslužila kao koristan teorijski osnov i podstrek da idu dalje u procesima osvjetljavanja neistraženih niša naše rodne stvarnosti, koja je tako nepravedna. I, naravno, namijenjena je prvenstveno muškarcima da naprave jednu reviziju vlastitih stavova, uvjerenja i ponašanja.

O kakvim istraživanjima i primjerima u Vašoj knjizi je riječ?

– To je pregledna interdisciplinarna knjiga u kojoj su citirani najrelevantniji znanstveni radovi o muškostima iz oblasti psihologije, sociologije, kulturologije, a spominjem i neke filozofe iz prošlosti i sadašnjosti. Mi, recimo, svi znamo za Aristotela, a on je žene smatrao defektnim, nesavršenim bićima. I sada, kada znamo tu informaciju, i povežemo je s činjenicom da je njegova filozofija imala snažan utjecaj na čovječanstvo, onda ne treba da nas čudi to ženomrzačko, patrijarhalno naslijeđe koje je utkano i u našu kulturu. Ali, kultura je, i to je ono što dijelim kao korisnu informaciju, promjenjiva kategorija, ona nije ni Bogom dana, ni fiksirana. Zato je samo potrebno više otvoriti um za nove spoznaje i učenja.

Šta Vas je motiviralo da je napišite?

– Motivira me šutnja većine. To je valjda neko „osobno prokletstvo“ s kojim sam se morao pomiriti i kad bih se distancirao od te ideje važnosti artikulacije alternativnih diskursa, vjerovatno bi mi bilo vrlo dosadno u životu. A, uostalom, stalo mi je do društva jer sam upućen na njega, tako da želim nešto korisno raditi.

Mislite li da u neko dogledno vrijeme na našim prostorima možemo očekivati odmak od rigidnog patrijarhalnog društvenog koncepta?

– Pogledajte, neki ljudi misle da je rasprava o tome što vi nazivate rigidnim patrijarhalnim društvenim konceptom prelijevanje iz šupljeg u prazno. I isti ti ljudi će reći da je „Kritika toksične muškosti“ nastala na ideji prelijevanja iz šupljeg u prazno. Ali, to nije istina. I, u konačnici, to je jako uvredljivo za ljude koji su posvećeni ovim temama. Patrijarhat je činjenica, a posljedice te činjenice su mjerljive. A kad je nešto mjerljivo – onda možemo praviti i poređenja: primjerice, možemo uporediti broj žena u parlamentima u tekućem sazivu i u prethodnom sazivu; broj žena na rukovodećim pozicijama u firmama; možemo uporediti broj slučajeva rodno-zasnovanog nasilja evidentiranog kod policije. Sve je to povezano s kulturom, patrijarhatom, idejom da je muškost statusni simbol, a da je muškarac mjerilo moći. A kad je riječ o pitanju mislim li da li će uskoro biti napretka, ja stvarno vjerujem da hoće, inače bi sve ovo bilo uzalud.

Neki ljudi kažu da ovdje nikad neće biti bolje. Susrećete li se s takvima?

– Naravno, balkanski nostradamusi su dežurni demotivatori. Ja s tim nisam saglasan. Bolje može biti već sutra, ali ništa neće pasti s neba niti će se desiti samo od sebe. Ako dozvolimo da pesimizam postane temelj našeg razmišljanja o društvu, onda će biti teško. Doduše, ja sam mnogo volio književnost u kojoj je zlo bilo nadvladano čak i onda kada se činilo da je sve izgubljeno. To sam samo prebacio u osobni filozofski kompas.

Vašem radu komplimentiraju vrlo utjecajni ljudi i autoriteti, smatraju Vas nadom za bosanskohercegovačko novinarstvo. Prije nego pitamo gode li Vam komplimenti, recite nam – zašto ste izabrali novinarstvo?

– Bilo bi tako lako reći da je novinarstvo izabralo mene, ali nisam sklon takvim razmišljanjima. Iako, istina, odrastao sam u okruženju novinara i intelektualaca. Primjerice, moja sestra se godinama bavila novinarstvom u kulturi, a onda je u Zagrebu završila i doktorat, pa još k tome je objavila i nekoliko knjiga na stranim jezicima. Budući da je sestra starija, sigurno je imala utjecaja na moj životni poziv. Novinarstvo sam izabrao kao kanal za artikulaciju dobrih društvenih namjera, a televiziju kao medij koji može pomoći u boljem razumijevanju progresivnih ideja, koje su neophodne našoj domovini.

A gode li Vam komplimenti: izvrstan, pametan, kulturan, odmjeren, objektivan novinar, nada za bh. novinarstvo?

– Naravno. Iako nisam siguran da se baš dobro snalazim u situacijama kada izravno primam komplimente. Ali, da, gode mi, i ohrabruju me.

Kako se danas u BiH uopće može steći titula mladog i eminentnog novinara?

– Nisam siguran, možda tako što to neće biti primarna motivacija za rad.

U svojoj emisiji “Izvan okvira” ugostili ste zaista brojne i važne ličnosti. Postoji li neko poseban koga biste voljeli dovesti u svoju emisiju, a niste to do sada uspjeli?

– Volio bih da sam mogao dovesti Umberta Eca, mnogo volim njegovu književnost, ali on je, nažalost, mrtav od 2016. godine. Žive ljude je već nekako lakše dozvati.

Imate li životnog uzora, koga i zašto?

– Moji životni uzori su neki ljudi čije je postojanje na rubu literarnosti i stvarnosti. Neki od njih su stalno tu, u kontaktu smo, oni su moja dnevna doza ohrabrenja i ljubavi prema životu. Naš pjesnik Mile Stojić ima jednu pjesmu, s kojom se tako dobro identificiram, a kaže: „Volim one lude, što su prvi vrisnuli ne računajući što će dobiti, što izgubiti. One što su vazda bili u manjini“.

Je li Vam žao što, ipak, nismo dobili Oscara za “Quo vadis, Aida?

– Ponosim se ljudima koji su napravili taj film, to je najvažniji film naše kinematografije i ostao je vječni ekranizirani spomenik najvećeg krvoprolića nakon Drugog svjetskog rata, genocida u Srebrenici. Ne žalim zbog Oscara; to što film nije nagrađen tamo ni na koji način ne mijenja njegovu vrijednost i težinu.