Edita Malovčić: Plačem uz očevu pjesmu “Čuvaj draga našu kćerku” 

Piše: Mirela Kukan

 

Utjelovljujući lik Vesne u filmu „Quo vadis, Aida“, pokušala sam prikazati ženu koja prezire sam rat, majka je i empatična kao osoba. Vesna, nažalost, nema drugog izbora nego da snosi posljedice rata. Muzičke albume sam producirala s bivšim suprugom Vladom Džihanom. Od 2012. godine gluma je u prvom planu. Moji roditelji su griješili, ali oboje ih mnogo volim

Edita Malovčić rođena je u Beču prije 43 godine, gdje je i odrasla i školovala se te u Austriji postala uspješna filmska zvijezda, pjevačica, plesačica, javnosti u BiH odavno je interesantna i zbog činjenice da je kćerka iz prvog braka poznatog folk pjevača Kemala Malovčića. No, ono po čemu je od prošle godine još prepoznatljivija jeste jedna od glavnih uloga koju je utjelovila u filmu “Quo Vadis, Aida”, naše najbolje rediteljice Jasmile Žbanić.

Još kao dijete uplovila je u umjetničke vode, studirala muzikologiju i pedagogiju te se obrela u glumačkim vodama kojima i danas plovi. Već u svojim ranim dvadesetim godinama zapažena je s ulogom u igranom filmu “Nordand”, nagrađenom na mnogim festivalima, a čija radnja također je bila posvećena ratu u BiH.  Ostvarila je i uloge u TV serijama “Inspektor Reks” i “Medikopter” te filmovima “Berlin u Njemačkoj”, “Kalfront”, “Četiri minute”, “Tatort”, “U vučijoj glavi”, Hladni front”, “Samo za Mocarta”, “Mjesto zločina”, “Zodiak”.

Pod umjetničkim imenom Madita od 2005. do 2012. godine snimila je četiri studijska albuma, koji predstavljaju kombinaciju popa, džeza, bluza i drugih žanrova.

Saradnja s rediteljicom Žbanić je ostvarenje Editinog sna da radi s bh. rediteljima. Majka je 17-godišnjeg sina Eliea, čiji je otac poznati muzičar i producent Vlado Džihan. Mladić je odabrao majčino prezime kao svoje. Dugo su se bh. mediji zanimali za njene odnose s ocem Kemalom Malovčićem, a nije tajna da su postojale nesuglasice, koje su očigledno otklonjene. Krajem prošle godine Kemal je bio u društvu Editine majke u publici popularnog austrijskog plesnog šoua „Dancing Stars“, koji se emitira na državnoj televiziji ORF, a u kojem je Edita imala vrlo zapažene nastupe s plesnim partnerom Florianom Vanom.

Edita Malovčić s plesnim partnerom Florianom Vanom

O sebi, karijeri, saradnji s Jasmilom Žbanić, ulozi u bh. filmu nominaranom za Oscara, ali i ocu Kemalu i njegovoj muzici, Edita Malovčić prvi put govori za magazin „Azra“.

Kako je došlo do saradnje s ekipom filma „Quo vadis, Aida?“ i jeste li očekivali njegovu nominaciju za Oscara?  

– Predložila me je direktorica mog prvog filma Barbara Albert, također suosnivačica filmske produkcije „Coop99“. Projekt mi je od samog početka bio vrlo uzbudljiv i odmah sam prepoznala potencijal ovog filma. To što je kasnije nominiran za Oscara, bilo je samo pošteno.

Kako je teklo snimanje, s obzirom na to da živite u Austriji? Kako ste dolazili na snimanja?

– Moj posao se obično ne odvija tamo gdje živim. Navikla sam da putujem u druge zemlje radi produkcija. U ovom slučaju sam letjela avionom do Dubrovnika, a zatim se vozila autom do Stoca. A na putu do tamo upoznala sam ljepote prirode u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

Edita u filmu “Quo vadis, Aida”?

Utjelovili ste jednu od glavnih uloga, lik Vesne, supruge agresorskog vojnika Joke, pripadnika Vojske RS, odgovorne za genocid u Srebrenici. Kako ste se osjećali kada ste čuli da ćete glumiti baš nju, ženu koja i ostaje da živi u stanu žrtava genocida u kojem su sve njihove uspomene?

– Uprkos ambivalentnosti koju ovaj lik sobom nosi, pokušala sam prikazati ženu koja prezire sam rat, majka je i empatična kao osoba. Mislim da Vesna, nažalost, nema drugog izbora nego da snosi posljedice rata. Kao žena često morate platiti ono što muškarci rade. Ratove uglavnom izazivaju i vode muškarci, koji, nažalost, ponekad nisu naučili drugi jezik osim nasilja.

Koliko je trebalo i psihičkih priprema za takvu jednu ulogu, s obzirom na to da i sami potječete iz BiH, tačnije iz Bosanske Krajine, okoline Sanskog Mosta i Prijedora koji su također, mjesta u kojima su u ratu počinjeni najteži ratni zločini nad civilima nesrpske nacionalnosti?

– Moram iskreno priznati da sam u ovom slučaju odabrala glumačku metodu „method acting“. Znala sam da ću u ovom okruženju osjećati prošlost i sve strahote od tada, tako je i bilo.

Kako je bilo sarađivati s Jasmilom i ostatkom ekipe filma i jeste li ostali u kontaktu za eventualno i buduće projekte?

– Bilo je to vrlo inspirativno vrijeme, puno ženske snage i moći. Rediteljica, kamera, maska, kostim, Jasna Đuričić! Impresivni glumci koji vide ozbiljnost u svom radu.

Vi ste glumili i u brojnim austrijskim i njemačkim serijama i filmovima. Možete li istaći neke za Vas najznačajnije i zašto?

– Sigurno je to moj prvi film „Nordrand“, jer je moja strast počela s njim. Postoje i neki drugi, koji imaju različito značenje u mom životu. Neki zauvijek ostanu u srcu, drugi su presudni za karijeru.

Da, “Quo vadis, Aida” nije Vaš prvi film ratne tematike. Godine 1999., glumili ste u austrijskom filmu “Nordrand”, koji je osvojio brojne nagrade i tema mu je rat u BiH. Kakva je Vaša uloga u njemu?

– Glumim djevojku porijeklom iz Bosne, koja pokušava izgraditi život u gradu koji je obilježen političkim pomakom udesno u zemlji. U ovom filmu moj brat je ubijen tokom rata u BiH.

Od 2005. do 2012. snimili ste četiri studijska albuma, koji predstavljaju kombinaciju popa, džeza, bluza i drugih žanrova. Gdje ste najviše nastupali?

– Svoje albume sam producirala s bivšim suprugom Vladom Džihanom. Imali smo vrlo intenzivno vrijeme proizvodnje. Bilo je i koncerata, ali uglavnom u Austriji i Njemačkoj.

Dolazite li u BiH i Sanski Most, odnosno Kamengrad, gdje Vaš otac ima porodičnu kuću?

– Nažalost, previše rijetko.

Možete li nam otkriti kakvi su, zapravo, Vaši odnosi s ocem, s obzirom na to da je godinama u medijima pisano da niste u dobrim odnosima?

– Odvajanje nikada nije lako. Uglavnom, najviše pate djeca. Bilo je trenutaka kad mi je otac jako nedostajao. Bilo je trenutaka kada sam mislila da će moj otac morati biti ono o čemu sam sanjala. Ali, to u životu ne ide tako. Oba moja roditelja su pogriješila noseći se sa svojom razdvojenošću od mene. To je moja današnja spoznaja. Odlučila sam da želim živjeti ovdje i sada. I danas je sve dobro. Imam majku i oca i oboje ih mnogo volim.

Edita s ocem Kemalom Malovčićem

Dolazi li Vam otac u posjete?

– Da, sad se redovno viđamo.

A, slušate li muziku svoga oca?

– Ne redovno, ali da.

 Pjesmu “Čuvaj draga našu kćerku” posvetio je Vama kada ste još bili mali. Kakve emocije budi ona u Vama?

– Kad je čujem, plačem. U toj pjesmi osjećam tatinu ljubav.

Rođeni ste u Beču. Kako je teklo Vaše odrastanje, obrazovanje?

– Završila sam srednju školu i studirala specijalnu i kurativnu pedagogiju i muzikologiju. Počela sam da sviram u bendovima kad sam imala 13 godina. Dok nisam dobila prvi filmski angažman, a to je bilo slučajno. Predložio me je moj prijatelj, filmski muzičar, koji je poznavao Barbaru Albert. Nakon toga sam se sve više koncentrisala na muziku. Poslije 2012. godine gluma je bila malo više u prvom planu.

Vaše umjetničko ime je Madita, slično Vašem pravom imenu, jeste li ga i izabrali upravo zbog te sličnosti ili ima neki drugi razlog?

– Sigurno zbog sličnosti.

Kako se Vi nosite sa situacijom koju je izazvala pandemija Corona virusa?

– Moram reći da sam prilično dobro prebrodila ovaj period. Radila sam dvije zabavne emisije za austrijsku televiziju, a od marta radim na seriji za RTL i Netflix u Luksemburgu.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti