Tri glasa Gravitacija pokušavaju ispričati priču o tome kako žena živi, koji nam je to prostor dozvoljen, šta jedna drugu u okviru porodice učimo. Hiba i Đulsa su dvije sasvim različite žene, pripadaju istoj generaciji, ali njihovi pogledi na život u potpunosti su suprotni
Razgovarala: Larisa Mahmić
Sa Senkom Marić, bh. spisateljicom, pjesnikinjom, esejisticom i književnom prevoditeljicom, razgovarali smo povodom objavljivanja njenog novog romana „Gravitacije“. Senka nam je otkrila kako je tekao proces stvaranja, kakve su njegove naratorice, zašto u svoje pisanje uvodi ženske likove iz grčke mitologije, te šta su zapravo te sveprisutne gravitacije. Senka Marić gošća je šestog po redu „Bookstana“ u Sarajevu, a knjiga „Gravitacije“ predstavljena je u srijedu, 7. jula u 18 sati.
“Gravitacije” su Vaš drugi objavljen roman, koji je uslijedio nakon prvjenca “Kintsugi tijela”. Iako je u oba slučaja riječ o proznim djelima, drugačije su konstruirani, sa različitim temama u fokusu naracije. U skladu s tim, zanima nas koliko se sam proces stvaranja “Gravitacija” razlikovao od stvaranja “Kinstugija tijela”?
-Pisanje „Gravitacija“ zahtijevalo je mnogo više istraživanja i promišljanja u smislu logike priče. U „Kintsugiju“ sam od samog početka znala šta narativ treba da tematizira i iznese, moglo bi se reći da je materijal bio tu, izazov je bio u tome kako se sve to može uklopiti u tekst koji bi funkcionisao kao kvalitetna književnost.
U „Gravitacijama“ mnogo više sam se bavila likovima, pokušavala da ih učinim cjelovitim, kompleksnim, te propitam običaje i životne navike prije stotinjak godina u našim krajevima. „Gravitacije“ imaju tri skoro pa ravnopravna lika, i priča pokušava obuhvatiti period od dvadesetih godina prošlog vijeka do danas. Željela sam da zadržim autentičan govor tih žena, ali da roman bude savremen, te pokuša da adresira niz različitih tema u vezi s iskustvom bivanja ženom. U tom smislu pisanje „Gravitacija“ je bio značajno zahtjevniji i teži posao od pisanja prošlog romana.
Dvije nane/bake, Hiba i Đulsa, i njihova unuka Mika su glavni likovi/naratorice „Gravitacija“. Dakle, naglasak je stavljen na žensko iskustvo, žensku priču, žensku perspektivu. Čini se da je savremena bh. književnost tek relativno nedavno smogla hrabrost da otvoreno govori (i) o svemu tome. Odakle Vi, kao autorica i žena, crpite volju, želju i snagu za ogoljavanje autentičnog ženskog iskustva?
-Nikada nisam imala problem s vlastitim identitetom. Pozicija žene je jedina pozicija iz koje mogu pisati, jer iz nje posmatram svijet. Nikada nisam imala potrebu uklapati se u kanon, poštovati njegova pravila. Jedan od osnovnih razloga iz kojih pišem je želja da razumijem svijet i sebe u njemu. Pisati na bilo kakav drugi način činilo bi mi se lažno, neiskreno. Ne postoji predumišljaj da želim pisati isključivo o ženskom iskustvu. Pišem o onome što me zanima i što me privatno zaokupljuje. Tim procesom tražim određene odgovore ili postavljam pitanja.
Kad je riječ o životima Mike, Hibe i Đulse, generacijske razlike, razlike u njihovim mentalnim sklopovima i životnim iskustvima su očigledne. Je li bilo zahtjevno isplesti naracije ovih triju žena u jednu koherentnu cjelinu? Smatrate li da bi čitateljska publika mogla imati eventualnih poteškoća sa razlučivanjem jedne žene od druge?
-Nadam se da neće biti tako. Pokušala sam likovima dati glasove koji će biti prepoznatljivi, autentični. Hiba i Đulsa su dvije sasvim različite žene, pripadaju istoj generaciji, ali njihovi pogledi na život u potpunosti su suprotni. Funkcionišu kao dva pola, dva principa, dva možda ekstremna modusa postojanja ženom u vremenu kojem su pripadale. Mika je savremena žena, obilježena svojim vremenom, i to nužno njen glas odvaja od glasova njenih nena, Hibe i Đulse.
Dugo sam radila na romanu i to jeste bio zahtjevan proces. Bilo je potrebno da ispišem pozadinske priče o Đulsinom i Hibinom životu, da bih ih mogla osjetiti, upoznati i dati im glasove koji će biti uvjerljivi. Kroz niz događaja, kao niz odvojenih fragmenata, tri glasa pokušavaju ispričati priču o tome kako žena živi, koji nam je to prostor dozvoljen, šta jedna drugu u okviru porodice učimo, postoji li uopšte istina, ili preciznije pravi put na kojem ćemo imati sigurnost i mir. Cijeli roman, rekla bih, počiva na uvjerljivosti i zaokruženosti tih glasova.
Tarot, gatanje iz graha i iz kafe, te salijevanje strave su motivi koje bi mnogi protumačili kao praznovjerne radnje ili čak vještičarenje. Međutim, za žene ovog romana to su gotovo psihoterapeutski načini nošenja s vlastitom sudbinom. Zbog čega im je bilo lakše kupiti špil tarot karata, te iz njega iščitavati razloge i rješenja sopstvenih problema, nego otvoreno razgovarati o problemima sa svojim prijateljicama, nanama, kćerkama?
-Možda zato što i kada bismo otvoreno govorile ne bismo stigle do odgovora, jer oni ne postoje. Ne znamo koji je pravi put. Možda imamo samo spoznaju da je svaki put pogrešan. Ne postoji obrazac, model, formula, utabana staza. Ali, to samo rasplamsava potrebu da saznamo. Sa svim što je feminizam postigao čini se kao da smo na korak do sreće. Ne znamo šta je taj korak i kako da ga napravimo. Šta god da radimo, konačni smisao nam izmiče. Iz tog razloga, u roman sam uvela sve što nabrajate, kao i neke stvari u vezi s književnosti, te dodirnula se fizike i astrofizike, od ponašanja crnih rupa do samog pojma gravitacije. Sve to je trebalo da simbolizira našu spremnost da tražimo na svim dostupnim mjestima, te da se kroz to čita poražavajuća činjenica da odgovora nema nigdje. A pitanje je jednostavno: Kako možemo biti sretne?
U „Kintsugiju tijela“ se pojavljuju likovi Medeje, Meduze, Amazonki; u „Gravitacijama“ se pojavljuju Eumenide. Uvođenje ženskih likova iz grčke mitologije u Vaše tekstove doprinosi, sada već karakterističnoj, poetičnosti Vašeg proznog pisanja. Da li je to bila Vaša prvobitna namjera? Zašto posežete baš za ženama grčke mitologije? Je li to fasciniranost tom mitologijom, naklonost ili pak nešto drugo?
-Grčke mitove sam prvi put čitala nekada početkom srednje škole i smatram ih referentnom tačkom u odnosu na koju možemo pokušati da sagledamo mnogo toga. Kao da se svi kasniji narativi oslanjaju na priče iz mitova. U njima možemo naći korijene svega onoga s čime se i danas mučimo ili borimo. Mitovi o ženama su mi uvijek bili najzanimljiviji, pogotovo oni o Medeji i Meduzi. Vjerujem da se kroz njih može sagledati mnogo o poziciji žene, kako u antici, tako i danas.
U „Gravitacijama“ se pojavljuje hor. U grčkim tragedijama uloga hora je bila da upozori na mjeru i u tom smislu junaku da jasnu predodžbu o prostoru koji mu pripada, kao i onome šta se dešava kada se usudi iskoračiti iz dozvoljenog. Takva postavka ukazuje na pouzdanost, sigurnost, uvjerenost da postoji ispravan put. U „Gravitacijama“ hor žena pjeva ili nariče, s tim da to čine na nepoznatom jeziku koji niko ne razumije. Nikoga ni na šta ne mogu upozoriti niti bilo šta naučiti.
Naposljetku, roman nosi naziv „Gravitacije“. Čemu mi to gravitiramo, a čemu bismo trebali gravitirati?
-U okviru ovog romana dominantne gravitacije jesu one koje imamo u porodici, u primjerima ljudi oko nas, koji nas na taj način uče kako je moguće postojati. To je u jednom smislu utjeha, ali u drugom dođe kao omča oko vrata, koje se ne uspijevamo osloboditi. Ne znam čemu bismo trebali gravitirati, ali znam da su gravitacije uvijek tu, kao uzajamno privlačenje između masa. Prema Einsteinu, gravitacija je posljedica zakrivljenosti prostora. Ne postojimo bez konteksta, ako ga shvatimo kao zakrivljeni prostor, onda ostajemo sa spoznajom da će uvijek postojati nešto što će nas vući u nekom smjeru, uvijek određeni kontekstom i neodvojivi od njega.
O autorici i knjizi
Senka Marić (1972., Mostar, BiH), spisateljica, pjesnikinja, esejistica i književna prevoditeljica, autorica je triju zbirki priča i romana „Kintsugi tijela“. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada „Vitez/škinja poezije“ 2013., prva nagrada „Zija Dizdarević“ 2000, te nagrada „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.
Nakon iznimno uspješnog romana „Kintsugi tijela“ za koji je dobila nagradu „Meša Selimović“ i u kojem je opisala iskustvo bolnog procesa zacjeljivanja fizičkih i emotivnih ožiljaka, Senka Marić napisala je jednako višeslojno djelo koje nam takođe donosi priču o ženskom iskustvu, samoći i potrazi za smislom.
Pišući o odrastanju i sazrijevanju između dvije potpuno drugačije žene, autorica uspijeva ispisati skoro pa univerzalnu istoriju naših pretkinja čija su iskustva determinisala i naše živote. „Gravitacije“ nas podsjećaju kako je malo onoga što možemo sa sigurnošću znati te kako je od svih tereta prošlosti najteži život lišen ljubavi i strasti. (Kristina Ljevak)
U „Gravitacijama“ Mika prelazi rodno-istorijski put žene. Totalne žene, koja poseže do nižih ženskih grana vlastitog porodičnog stabla, i s kojih se izdiže do apstrakcije idealnog ljubavnog odnosa, datog iz ženske perspektive. Po cijenu da ništa nije moguće. Po cijenu iluzije. S namjerom da izroni, uprkos svemu. (Srđan Srdić)