Aida Redžepagić: Želja mi je slikati Josipu Lisac

Piše: Ilma Jakubovic

Aida Redžepagić: Moja najveća ljubav su analogni fotoaparati

Prvo sam se zaljubila u slikarstvo pa onda u fotografiju. Jedan od najuzbudljivijih događaja u mojoj karijeri je izložba u Pragu o najimpozantnijim djelima češkog arhitekte Karela Paržika u Sarajevu. Kada sam dobila zadatak da fotografišem građevine, imala sam rok od samo pet dana, u to vrijeme je svih pet dana u Sarajevu padala kiša bez prestanka i gotovo sve fotografije su nastale tako što sam jednom rukom balansirala kišobran, a drugom aparat. Imala sam sreću da su se ispred mog objektiva našle neke od najvećih zvijezda našeg regiona, od sportaša, glumaca do muzičara. Željela sam posuđivati glas Disneyevom liku u crtanom

 

Modna i portretna sarajevska fotografkinja Aida Redžepagić (35) svojim talentom, radom i voljom unosi radost i snagu umjetničkog dojma djelima koja ostaju za budućnost. Prošlog mjeseca, u najprometnijoj praškoj ulici Na Prikope, gradonačelnik Praga Zdenek Hrib, gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i ambasadorica BiH u Češkoj Martina Mlinarević otvorili su izložbu o najimpozantnijim sarajevskim djelima češkog arhitekte Karela Paržika. Fotografije za ovu priliku imala je čast raditi upravo naša sagovornica Aida Redžepagić. Izložba je na divan način pokazala dugogodišnju povezanost Češke i BiH. Karel Paržik je porijeklom Čeh, ali je cijeli svoj radni vijek proveo u Sarajevu i danas ga znamo kao graditelja Sarajeva, s više od 150 projekata koje je ostavio iza sebe u našoj zemlji. Projektovao je neke od najznačajnijih građevina, uključujući Zemaljski muzej, Akademiju likovnih umjetnosti, Narodno pozorište, Sinagogu, Crkvu sv. Josipa, prvi projekt Vijećnice, zgradu Predsjedništva, zgradu današnjeg Pravnog fakulteta, palaču Marijin dvor i mnoge druge. Karel Paržik pokopan je u Sarajevu, a na njegovom grobu stoji epitaf – „Čeh rodom, Sarajlija izborom“, što je bio i naziv ove izložbe. U Pragu je izloženo 15-ak fotografija, a Aida nam otkriva da proširenu izložbu pripremaju i za Sarajevo.

Sarajevska fotografkinja samo za „Azru“ otkrila je sve zanimljivosti ove izložbe, podijelila savjete za one koji imaju tremu pred kamerom, ali i priznala koga bi željela fotografirati.

Izložba u najprometnijoj praškoj ulici Na Prikope

Kakve utiske nosite s izložbe na jednoj od najprometnijih ulica u Pragu?

– Kada sam dogovarala i pripremala izložbu, sve je nekako zvučalo daleko i nestvarno, pa čak i kada sam saznala datum i sjela u avion. Postalo mi je jasno koliko je sve golemo tek onog dana kada su me Martina i Goran odveli pravac s aerodroma u ulicu u kojoj je upravo bila završena postavka i stajale su crvene vrpce, još nepresječene, spremne za dan kasnije. Sutradan je sve izgledalo savršeno. Bila sam ponosna na izložbu, ali i na diplomatske odnose ambasadorice Martine Mlinarević u Pragu. Prisustvo brojnih čeških političkih uglednika, predstavnika diplomatskog kora, više od 25 ambasadora, bh. zajednica, studenti i Pražani koji su došli pogledati izložbu, kao i delegacija iz BiH na čelu sa gradonačelnicom Karić, pokazali su koliko ambasadorica dobro predstavlja našu zemlju. Bila sam ponosna što sam dijelom toga.

 

Kako su nastajale fotografije?

– Izložbu je pripremala diplomatkinja Katedre za arhitekturu u Pragu, Jovanka Višnjevac iz BiH sa svojim mentorom Jaroslavom Dadom. Neke od fotografija su nastale prošle godine, kada je slična, ali znatno manja izložba organizovana u Udruženju Lastavica u Pragu, ovog puta uz podršku Katedre arhitekture i uz dopunjene dodatne fotografije. Predivnom vokalnom izvedbom, izložbu je otvorila tuzlanka Aida Mujačić pjesmom “Kad ja pođoh na Bembašu”.

Izložbu su otvorili gradonačelnik Praga i gradonačelnica Sarajeva, a organizatorica je bila ambasadorica BiH u Češkoj, Martina Mlinarević. Koliko Vam je značila njihova podrška?

– Zaista je fantastično i pomalo nestvarno da vam se na izložbi nađu gradonačelnici dvaju tako velikih gradova i ambasadorica zemlje iz koje dolazite. Čast je ogromna, ali nosi i veliku dozu odgovornosti. Trudila sam se da s moje strane sve bude besprijekorno, kako bih opravdala ukazano povjerenje.
Osim toga, mnogo mi je značila podrška i pohvala uvaženog profesora arhitekture i Jovanke Višnjevac, jer njihovo stručno mišljenje mnogo cijenim.

 

Postoje li neke posebne zanimljivosti koje nosite iz cijelog tog događaja?

-Prvi put prošle godine, kada sam dobila zadatak da fotografišem građevine koje je Paržik projektovao, imala sam rok od samo pet dana, u to vrijeme je svih pet dana u Sarajevu padala kiša bez prestanka, gotovo sve fotografije su nastale tako što sam jednom rukom balansirala kišobran, drugom aparat. Neke od zgrada imaju kapiju i s obzirom na vrijeme pandemije, gotovo sve su bile zaključane pa sam se morala penjati po ogradama i tražiti uglove kojima bih prikazala građevine što bolje. Iznenadilo me i u kakvom se lošem stanju neke od fasada nalaze.

Aida Redžepagić, gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i ambasadorica BiH u Češkoj Martina Mlinarević u Pragu

A, kako ste proslavili vijest da će upravo Vaše fotografije krasiti ulicu češke prijestonice i posjetiteljima prikazati naš grad kroz Vaš objektiv?

– Nisam ni slavila do trenutka dok nisam došla u Prag. Stalno sam sebe ubjeđivala da će nešto da se desi: da me neće pustiti na granici da pređem zbog još komplikovanih pravila u vezi s ulaskom u Češku, pa da će padati kiša, da će postojati neki problem s printom… Tek mi je sve „sjelo” kada sam stigla i ugledala izložbu prvi put uživo.

Prošle godine ste osvojili prvo mjesto na Rovinj Photo festivalu u kategoriji „Tijelo“ za fotografiju posebne simbolike. Zanimljiva priča krije se iza nastanka te fotografije.

– Fotografija koja je pobijedila na Rovinj Photo festivalu, jednom od najstarijih i najprestižnijih festivala fotografije u Evropi, ustvari, trebala je biti obična studijska fotografija Martine Mlinarević i njenog partnera Gorana u studiju.
Proveli smo sate u razgovoru i ja sam odbila raditi studijsku fotografiju. Bilo mi je previše „sterilno“ i pozirano. Željela sam uhvatiti njih. Suštinu njihove priče koja me očarala. Tada sam predložila da provedem jedan dan s njima u njihovom stanu, da zaborave da sam tu, obavljaju dnevnu rutinu kao da me nema s njima. Tako je i nastala iskrena fotopriča umjesto studijskog portreta, za koju je Martina rekla da je savršen „soundtrack“ za knjigu „Bukača“ i koja mi je kasnije donijela mnoštvo priznanja.

Serija fotografija za koju je Aida osvojila prvo mjesto na Rovinj Photo festivalu u kategoriji „Tijelo“ i koja prikazuje Martinu Mlinarević i njenog partnera Gorana : Iskrena fotopriča

Serija fotografija za koju je Aida osvojila prvo mjesto na Rovinj Photo festivalu u kategoriji „Tijelo“ i koja prikazuje Martinu Mlinarević i njenog partnera Gorana : Iskrena fotopriča

 

Kojim fotografijama se najviše ponosite?

– Iako sam ja portretna i modna fotografkinja, ipak bih rekla da su dokumentarne fotografije one koje najviše volim i u kojima najviše uživam. Iskrene ljudske priče zabilježene od zaborava.

 

S kim ste od zvijezda sarađivali?

– Imala sam sreću da su se ispred mog objektiva našle neke od najvećih zvijezda iz našeg regiona, od sportaša, glumaca do muzičara.  Možda bih posebno izdvojila Dinu Merlina, Edina Džeku, Senidah, Tijanu Dapčević… Zanimljivo je upoznati ljude čije karijere pratite od djetinjstva, ali istovremeno ja ne pravim neku veliku razliku između poznatih i manje poznatih ljudi. Svi donesu sa sobom neku svoju posebnu energiju i priču koju se trudim prenijeti kroz portret i podjednako mi je zanimljivo fotografisati svaku osobu.

Senidah

A s kim biste voljeli da sarađujete, imate li neispunjeni san?

– Josipa Lisac je prva osoba koja mi pada na pamet kada čujem to pitanje. Nadam se da će se nekada i pružiti prilika za to.

 

Nedavno ste kazali da ste sebi obećali kako ćete ove godine raditi više editorijala za sebe i uradili prvi. Možemo li očekivati nešto novo u narednom periodu?

 

Reperica Muha

– Apsolutno. Držim se toga za sada i ovu godinu sam malo više posvetila kreativnim projektima, a malo stavila na pauzu i smanjila s komercijalnim radovima, jer mi je potrebno „punjenje“.

Šta bi za Vas bio vrhunac karijere?

– Nisam sigurna ni da li bih željela osjetiti taj ”vrhunac”, tj. biti ga svjesna, jer, ako gledamo realno, kada dođemo do vrhunca, sve što dalje slijedi je silazna putanja. Ono što sebi istinski želim jeste da i za nekoliko desetljeća osjećam podjednaku strast i radost prije svakog snimanja, jer to je ono što je najbitnije: da uživam u onome što radim i da to radim srcem!

U svom studiju imate nevjerovatnu kolekciju fotoaparata. S kojim Vam je najdraže fotogafirati?

– Iako, naravno, za komercijalne svrhe koristim digitalne fotoaparate, moja najveća ljubav su analogni fotoaparati i već godinama ih koristim za fotografisanje svega što nije vezano za klijente i moje je lično. Naučili su me da fotografišem mnogo manje jer sam ograničena na samo 36 snimaka na filmu, ali zato svih 36 pomno odaberem. Danas okidamo neprestano i vratimo se s putovanja i značajnih dešavanja sa stotinama, a nerijetko i hiljadama fotografija koje na kraju izgube draž upravo zbog kvantiteta. Nekada smo imali jedan album fotografija u rasponu od deset godina i sačinjavao je pomno odabrane trenutke za pamćenje. To je ono čemu ja sada težim, fotografisati samo ono što je bitno, ne izgubiti se u moru fotografija koje poslije neću ni pogledati.

 

Kada ste se zaljubili u fotografiju?

– Prvo sam se zaljubila u slikarstvo još kao dijete, jer je mama prekrasno slikala, pa sam maštala da budem kao ona, ali sam u jednom trenutku shvatila da nemam njen talent ili sam jednostavno previše nestrpljiva za proces slikanja pa mi je fotografija bila brži medij.

Šta savjetujete ljudima koji se ne vole fotografirati, koji su pomalo „drveni“ kad stanu ispred fotoaparata?

– Imam sestru koja je takva (smijeh). Još nisam shvatila šta da joj kažem, jednostavno je fotografišem kada ne gleda i tada ispadne najljepše.

A, koji savjet imate za one koji žele zakoračiti u svijet fotografije?

– Samo budite svoji. Danas se ljudi često vode time šta će neko reći, kakvi će biti komentari na društvenim mrežama, da li će im neko reći: „Je li se to i ti sada baviš fotografijom?“ i slično. Nikada ne dozvolite da bilo šta sputava vašu kreativnost, pustite je da izađe vani i ne brojite lajkove. Neke od najljepših fotografija koje sam vidjela su bile gotovo nezapažene na društvenim mrežama, dok su neke isfotošopirane imale glasni digitalni aplauz koji nije nikakvo mjerilo kvalitete.

Održavate i kurs fotografije u Vašem studiju?

– Održavam jednom do dva puta godišnje s ograničenim brojem polaznika. Interesovanje je mnogo veće od toga, ali jednostavno volim upoznati polaznike, doživjeti njih i oni mene. Skupa provedemo dva mjeseca, radimo mnoge oblasti fotografije, fotografišemo vani i u studiju, imamo goste predavače… Neka od meni mnogo dragih prijateljstava su nastala upravo na kursu. Beskrajno se radujem svakoj novoj grupi koju upoznam i s kojom se saživim.

Aidina slika koja prikazuje Divu is Back u sklopu kampanje „Stop govoru mržnje na internetu“

Ljudi bi se iznenadili kada bi znali…

– …da je moja najveća želja od djetinjstva bila da u Disneyevom crtanom posuđujem glas nekom liku.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti