Američkim fudbalom se aktivno bavim već pet godina. Van sezone radim na mišićnoj masi i energetskim kapacitetima, a to znači da imam šest treninga sedmično. „Spartanci“ su uvijek pod imperativom pobjede, jer smo najstariji i najiskusniji klub u BiH
Nermin Pašalić (31), rodom iz Doboja, s adresom u Sarajevu duže od 20 godina, bavi se američkim fudbalom, neobičnim i malo zastupljenim sportom u Bosni i Hercegovini. Kako nam sam kazuje, to za njega nije samo sport nego i ljubav. Pašalić sa svojim klubom KAF „Spartans“ niže velike uspjehe, vrijedne divljenja. Ove godine su ponovno odbranili titulu prvaka BiH, a samo za „Azru“ priča nam o američkom fudbalu, putu koji ga je doveo do modelinga, ali i otkriva kako se snalazi u kuhinji i kakva djevojka može osvojiti njegovo srce.
Ako uzmemo u obzir činjenicu da se američkim fudbalom u BiH moguće baviti samo amaterski i da taj sport nije toliko populariziran, kako je došlo do toga da se baš za njega zainteresirate?
– Svi mi koji se bavimo američkim fudbalom u klub smo došli na različite načine, ali većinom na nagovor prijatelja koji su dugo u tom sportu. Isti slučaj je i sa mnom. Prijatelj kojeg sam upoznao u teretani me nagovarao godinu i eto, danas sam tu.
Koliko dugo se bavite ovim sportom?
– Pet godina, ali sam neko vrijeme, prije aktivnog bavljenja, proveo učeći o tom sportu i privikavajući se na kulturu i sporta i kluba.
Ovaj sport važi za jedan od grubljih. Je li bilo ozbiljnijih povreda?
– Za sada prolazim bez ozbiljnih povreda, hvala Bogu. Sport jeste grub, ali kao i svaki, dobra fizička priprema je osnov dobrog performansa i prevencija svake povrede. Tih postulata se uvijek držim.
Koliko puta sedmično trenirate i kako izgleda jedan Vaš trening?
– Zavisi u kojem se periodu sezone nalazim. Van sezone radim na mišićnoj masi i energetskim kapacitetima, a to znači da imam šest treninga sedmično. Kad dođu pripreme prije sezone i kad imam zajedničke treninge s timom, onda se smanjuju treninzi u teretani na dva do četiri treninga sedmično. U sezoni, kad počne takmičenje, najbitnije je biti odmoran i oporavljen, tako da, osim klupskih treninga i utakmica, treniram jednom ili dva puta sedmično.
Je li potrebno, i koliko, odricanja da bi se postigli rezultati?
– Velika su odricanja. Pogotovo ako igraš sport na amaterskom nivou, a uz to imaš svoj posao kojim plaćaš račune i gdje provedeš najveći dio dana. Potrebna je svakodnevna motivacija da bi se ispunila sedmična norma vježbi u samostalnom treniranju, uz klupske treninge i obaveze. Pritom se mora obratiti pažnja na odmor od profesionalnih i ličnih obaveza.
Nedavno su “Spartanci” odbranili titulu državnog prvaka. Kakvi su Vaši dojmovi?
– „Spartanci“ su uvijek pod imperativom pobjede, jer smo najstariji i najiskusniji klub u BiH, imamo iskusnog trenera Matthewa Carvera, te nekoliko igrača s velikim brojem utakmica u nogama, poput Rahmana El Sayeda, Jasmina Salihovića, Tonyja Gotovca i Denisa Krame. To su neki od momaka na kojima počiva fudbal u Sarajevu već deset godina. Ali, moram priznati da nije bilo nimalo lako biti u toj ulozi, ni ove godine, a ni prošle. Kao i svaki amaterski sport, 50 posto kvaliteta tima dolazi iz čistog entuzijazma i ljubavi, a loš dan unutar vlastitog ili protivničkog tima može mnogo značiti za krajni rezultat. Uostalom, isto kao i dobar dan.
Koja će Vam utakmica ostati u posebnom sjećanju?
– Izdvojio bih ovu posljednju, finale BHF Lige, gdje sam uz pomoć naše ofanzivne linije dao tri touchdowna i gdje smo po vrlo teškom vremenu svi morali dati posljednji atom snage za konačnu pobjedu.
Šta biste preporučili onima koji žele trenirati američki fudbal?
– Da nam se jave, bez obzira na eventualne predrasude koje imaju prema tom sportu. Američki fudbal je jedan od rijetkih sportova gdje u istom timu ima mjesta za momke visine 170 i 200 centimetara te težine 65 i 160 kilograma. Također, što nas je više to je bolje, nismo ograničeni s izmjenama i ako tim ima roster od 40 igrača, svi će igrati i naigrati se. Na kraju, najmanje što možete očekivati je najčešće i ono zbog čega ostanete u klubu, a to su novi prijatelji.
Aktivni ste na društvenim mrežama, često objavljujete profesionalne fotografije. Može li se reći da se bavite i modelingom?
– Ne bavim se profesionalno modelingom, mada sam imao priliku naći se nekoliko puta i u toj ulozi.
Kako povezujete ove dvije strasti, sport koji se smatra grubim i modeling koji je prefinjeniji?
– Nisam siguran da mi je modeling strast, tako da ne mogu u potpunosti odgovoriti na to pitanje. Modeling je nalazio mene više nego što sam se ja htio naći u tim cipelama. Mislim da je bitno imati jednu strast u životu, kao što je meni sport, a onda se nadati lijepim stvarima i novim putevima, kao što je, recimo, prilika biti meta kamere, na terenu ili ispred fotografskog platna.
Sudeći po komentarima na društvenim mrežama, važite za miljenika ljepšeg spola. Hoćete li nam otkriti jeste li zaljubljeni?
– Spartanci su ratnici. Ne isplati se biti zaljubljen, šalim se, naravno, mada moram priznati da nisam. Što ne znači da ne bih volio biti.
A, kakva djevojka može osvojiti Vaše srce?
– Neosvojiva.
Opišite sebe u tri riječi.
– Samostalan, izdržljiv, smiren.
Kako počinjete jutro, imate li neke rituale?
– Nisam jutarnji tip. Ne volim jutarnji trening, niti doručkujem. Samo se hidratiziram i pravac za svakodnevicom.
Gdje vidite sebe za deset godina?
– Da ostanem u sportu, kroz ulogu trenera, u prilici da prenosim svoje znanje o američkom fudbalu, sportu uopće, kao i osnovama fizičke pripreme za generacije igrača koje dolaze.
Imate li neostvarenih želja, hoćete li ih podijeliti s nama?
– Kad sam bio klinac, imao sam samo jednu želju, a to je postati nogometaš. Ali, kako to obično biva, nekad snovi tebe nađu, pa mislim da sam prethodni kompenzirao s američkim fudbalom i ne mogu reći da žalim.
Kako se snalazite u kuhinji?
– Vrlo dobro s obzirom na to da sam završio ugostiteljsku školu.
Podijelite s nama omiljeni recept.
– Nemam omiljeni recept. Volim jednostavna jela koja pružaju dovoljnu količinu energije za dan ispunjen treningom i fizičkim aktivnostima.
Tekst prenesen iz aktuelnog printanog izdanja magazina “Azra”.