Nakon što je objavila tri potresne i probuđujuće knjige, iz pera Nermine Latić-Ćehić (31) svjetlo dana ugledala je još jedna knjiga „Snažna i sretna žena – jer ljubav nije crvene boje“, od čijeg naslova se budi bura emocija. Za samo 11 mjeseci Nermina je objavila četiri djela, od ukupno sedam ispisanih. Otkrila nam je kako je njena priča počela 2009. godine u Kantonalnoj bolnici u Bihaću i da je tada ispisala prve riječi današnjih knjiga. Svaka knjiga je svjedok jedne teške životne priče.
Rođena je u Velikoj Kladuši i majka je dviju djevojčica. U razgovoru za „Azru“ kazala je da joj najveću ljubav predstavljaju novinarstvo i life coaching. Njena pisana riječ zauzela je mjesto u mnogim knjigama, kao što su „Kladuške heroine“, „Putopis autora“ i „Jedinoj ljubavi“. Pohađa razne edukacije i seminare, a ima u planu da stekne i univerzitetsku diplomu.
U posljednjoj knjizi pišete o nasilju nad ženama. Na koji način je nastala ova knjiga i je li inspirirana nekim događajem kojem ste svjedočili?
– Često sam bila svjedok nemilim događajima kao što je nasilje u porodici. Vrlo često mi se desilo da prepoznam žrtvu nasilja samo po onim skrivenim pogledima, bez ijedne izgovorene riječi. To je posebna vrsta žena, koje u svemu čak i u osmijehu vide ljubav, iako ih uvjeravaju da one nisu stvorene za ljubav, za snove, za velike stvari koje su u biti sitnice. Kroz humanitarni rad često sam bili u kontaktu s tim ženama, što me nadahnulo da spojim svoje znanje i njihove priče te odgovorim mnogima na pitanje: „Zašto ga ne prijavi, zašto trpi?“. Onima s rubnog područja da pokažemo da postoje ustanove koje se brinu o njima. Sigurne kuće su od velike pomoći ovim ženama. Žalostilo me samo što knjigu moram naplatiti da pokrijemo troškove štampanja, htjela sam da žrtve nasilja dobiju svoje primjerke. Tu mi je pomogao premijer Unsko-sanskog kantona Mustafa Ružnić. Vlada USK-a i privrednici iz Velike Kladuše osigurali su besplatne primjerke knjiga za sve sigurne kuće, te organizacije koje se bave osnaživanjem i ohrabrivanjem žrtava nasilja. To mi je bio veliki tornado u leđa, znajući da one nisu zaboravljene te da nas se tiču njihova četiri zida. Svaka moja ispisana knjiga je svjedok istinite priče.
Zašto se žene odluče ostati u odnosima u kojima su najbrutalnije ponižavane, kako fizički tako i psihički?
– Nažalost, te žene su obično svoje djetinjstvo provele u nezdravoj okolini, gdje su trpjele nasilje i u svojoj porodici. Njihova ruka spasa vrlo često je njihov plamen. One često odlaze u nadi da će im biti bolje, rijetki su slučajevi da se nasilje nije nastavilo. Ne treba da je pitamo zašto ga ne prijavi, prijavi ga ti. Većina žena nasilje trpi iz ekonomskih razloga, čak njih 83,3 posto ne prijavljuje nasilje, jer 76 posto njih smatra da ne bi mogle bez finansijske pomoći svojih supružnika. Većinom su to žene niske naobrazbe, dolaze iz seoskih sredina, slabe imovinske osnove i žive u siromaštvu. Statistike pokazuju da čak 44,2 posto naših majki i/ili nena (žena starijih od 65 godina) i danas trpi nasilje u porodici. Ne tretirajmo nasilje kao tradiciju. O tome smo pisali i u knjizi, pismo „Tebi, babo moj“ djevojke koja je bila žrtva nasilja dvadeset i nešto godina od oca i supruga. Danas je, hvala Njemu, sretna i uspješna žena, iako je po odlasku umjesto kofera uhvatila ručice svog djeteta.
Šta je najbitnije za ženu koja se nalazi u procesu „ozdravljenja“? Kako da se sama sa sobom izbori i ne vrati zlostavljaču?
– Samo zdrav sistem i institucije mogu da budu ruka spasa za žrtvu nasilja koja nema gdje da se vrati. Naime, u ime tradicije mnoga vrata se zatvaraju svojim kćerkama ili, ako ih i prime, djeca nemaju bujruma, ona su njegova. Tu majci operirate dušu i režete je dio po dio. Zbog djece one se vraćaju nasilnicima. Nasilje se nastavlja te, nažalost, vrlo često kobno po te žene jer u prošlom periodu ubijeno je 56 žena od svojih supružnika. Žene koje imaju podršku svoje porodice i okoline lakše dolaze do ozdravljenja.
Šta Vi poručujete ženama koje se nalaze u takvoj situaciji?
– Ja sam, uistinu, veliki zagovornik ljubavi, one iskrene, čiste i plemenite. Ne vjerujem da ljubav može biti crvene boje, niti da postoji nesretna ljubav. Ako zbog ljubavi morate šutjeti ili izgubiti svoje „ja“, to nije ljubav. Manipulator se igra s vama. Želim da progovore odmah na prvu pogaženu riječ, ugašen san. Mi žene smo stvorene od rebra jačih polovina, znači da među sedam milijardi ljudi postoji dio nas koji će težiti ka tome da nas usreći svakog dana, podržati naše snove i hodati s nama rame uz rame.
Želite da osnažite poziciju žene u društvu, mislite li da ima pomaka? Postaju li žene samosvjesnije?
– Prije svega, doprli smo do svojih porodica, rodbine, komšiluka, drugih gradova u Bosni , ali i širom svijeta. Ako smo zaustavili samo jednu ruku nasilnika, ili ženu doveli do razmišljanja, uspjeli smo, a vjerujte jesmo. Još u novembru 2020. godine izdavanjem knjige „preŽIVJELA“ pokrenut je projekt naziva „Žena za ženu“, koji i danas živi i svakog dana sve nas je više. Ljudi vrlo često kupuju knjige kako bi pomogli samohranim majkama, jer svakog mjeseca pomažemo te žene ili djecu bez roditelja, socijalno ugrožene, ali i oboljele. Također, veliki broj ih je i progovorio, ali i nekoliko žrtava nasilja je istupilo iz bračne zajednice. Dijelim radost s njima. Ja iskreno neću stati na samo ovom, već se kuju planovi i pripreme za Udruženje „Believe in yourself“. Zajedno s kolegom Jasminom Delićem, kaligrafom, koji je dio pisane riječi u moje dvije knjige, i Adnanom Karalićem, menadžerom, grafičkim dizajnerom i talentiranim krajiškim fotografom, došli smo do zaključka da treba da proširimo naše planove. Želimo da učvrstimo korake nejakih žena i djece te budemo njihov vjetar u leđa. Ovo nije problem samo Velike Kladuše, Bosne i Hercegovine već globalni. Mi u svojoj zajednici želimo pronaći rješenje, ali smo uvijek otvoreni za saradnje i pomoć i drugima.
Da li je „žena ženi vuk“?
– Nažalost, žene vrlo često umiju prve baciti kamen ili ugristi ruku, ne želim da smo vukovi jedna drugoj već drugovi. Ne osuđujem niti jednu ženu, niti čovjeka, jer svaki postupak ima svoju priču. Ako neko nije doživio nešto, ne može u potpunosti suosjećati, isto tako ne bi trebao sebe smatrati kompetentnim da komentiraše tuđe odluke. Želim da zna svaka žena, kojoj te „vučice“ napadnu na čast, odluke i moral, da smo mi žene po prirodi najsličnije jaguarima. Neustrašive i nema predatora kojeg se plašimo, niti džungle u kojoj ne možemo preživjeti.
Kako su nastajale Vaše knjige?
– Težak je osjećaj kada u posjeti socijalno ugroženim porodicama vidite ženu s modricom, pitate šta joj se dogodilo a ona odgovori kako su je udarila vrata ormara u sljepoočnicu. Bila je to kuća u kojoj se odjeća nalazila u praznim ambalažama od banana. Uredan i pospremljen dom, očišćen i oriban suzama. Takve priče ostanu u grlu danima, stišću dušu i stvaraju nemoć u meni. Takve priče danas žive na stanicama mojih knjiga koje se čitaju širom svijeta. Ja sam samo glas jeke iza sebe.
Je li se dešavalo da Vam se jave žene i podijele s Vama neku svoju tešku priču nakon što su pročitale jednu od Vaših knjiga?
– Po izlasku moje prve knjige „Hod u pakao“ one su se polako počele usuđivati da progovore. Vrlo često se jave da čestitaju te tako krene razgovor. Mjesec, ona i ja i more suza do jutra. Vrlo često objavim neku od priča na društvenim mrežama te imamo spremnih 16 priča za dane aktivizma.
Da li i koliko knjiga može promijeniti nečiji život i biti okidač za promjenu?
– Čitanjem možemo postati samo bolji ljudi, prije svega, oplemenjujemo svoje znanje, proširujemo svoje vidike. Svaku knjigu sam napisala s razlogom da ne guramo pod tepih probleme, jer oni se tamo samo gomilaju, te na svom putu počnemo padati. Potrebno je da rješavamo i slažemo u svom životu svoje prioritete. Da se ne sramimo i prihvatimo sebe kakvi jesmo. Svaku riječ posebno zadnju knjigu i knjigu „Žena“ posvetila sam svakom ocu, bratu, rođaku, budućem i sadašnjem mužu, te svim ženama, kćerkama, majkama ali i prijateljicama. Ne volim kad žene savjetuju s rečenicom „Proći će“ – NEĆE PROĆI AKO NIŠTA NE UČINIŠ.
I za kraj, Vaša poruka svim ženama koje se nalaze u situacijama koje im se trenutno čine bezizlaznim.
– Mi smo svi dobili život besplatno, ne dopustimo da nam prođe džaba. Usudite se živjeti i sanjati, jer snovi su stvarnost ako srcem vjerujete. Žena nije stvorena za kuće, šerpice, lončiće i metle. Ne dopustite da vam nameću tradiciju i običaje, žena ima pravo da radi i bude sretna. Ako se morate boriti za svoja prava, preispitajte zbog koga i čega se borite. Ako vas vrijeđaju, ne gledajte u riječi već u njihovog vlasnika. Egoisti i manipulatori prevladavaju i nameću svoje potrebe. Ponekad zastanite, priberite misli i dovoljno je da postavite sebi pitanje „Zašto i zbog koga?“. Ne dopustimo da život džaba prođe, da nas starost pita gdje nam je bila mladost. Naša djeca porastu i odlaze svojim životima, pustimo ih da iz gnijezda polete raširenih krila ka svjetlijoj budućnosti, ali i da znaju da se uvijek imaju gdje vratiti i da ćemo ih dočekati raširenih krila. Dopustite sinovima da plaču i pokazuju emocije, a kćerkama da pokažu hrabrost.
NAGRAĐUJEMO ČITATELJE
Nermina Latić-Ćehić „Azrinin“ čitateljima poklanja tri nove knjige „Snažna i sretna žena – jer ljubav nije crvene boje“.
Sve što treba da uradite jeste da u SMS poruci napišete: OK (razmak), KNJIGA, svoje ime i prezime, godište, te grad u kojem živite. SMS poruke šaljite na broj 091 510 101.