Lejla Crnica: U bolnici sam razmišljala o treninzima

Piše: Zerina Tihic

Lejla Crnica (29) mlada je bosanskohercegovačka sportistkinja s adresom u Gornjem Vakufu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Nakon toga, seli u Sarajevo, upisuje studij medicine, koji pauzira na trećoj godini zbog zdravstvenih problema. U 24. godini života dijagnosticirana joj je reumatska groznica, koja je, nažalost, najviše utjecala na njeno srce. Uvijek je voljela sport, i bavila se trčanjem, ali zbog bolesti govorili su joj da treba odustati, međutim, odbijala je tu činjenicu i odustajanje za nju nije bila opcija. Savladala je sve prepreke koje su pred nju stavljene. Uspješno se oporavila nakon operacije, takmičila se na regionalnim i svjetskim triatlon takmičenjima te sebi postavila krajnji cilj: ući u historiju bh. triatlona. Nedavno je i ostvarila svoj cilj, kada je Holandiji na svjetskom prvenstvu Iroman 70.3, osvojila medalju koja ju je dovela do historijskog značaja. Sebe ne smatra junakinjom, već pobjednicom.

U razgovoru za „Azru“, Lejla otkriva kako je bilo nositi se sa zdravstvenim problemima, te kako su tekle pripreme za internacionalna takmičenja u triatlonu. Danas se vratila na studij medicine, u javnosti je poznatija kao junakinja, a u razgovoru nam otkriva zbog čega je to tako.

– Poznajem mnogo hrabrih djevojaka koje su vodile mnogo teže bitke od mene i izašle kao pobjednice. Ne smatram se junakinjom, ali smatram da sam uspjela, jer sam prošla težak put od bolničke postelje do postolja na triatlon takmičenju – govori nam Crnica.

Kako je počela Vaša borba s reumatskom groznicom?

– Reumatsku groznicu sam dobila nakon upale grla streptokok bakterijom. S obzirom na to da je na početku bila asimptomatska, s liječenjem sam počela mnogo kasnije, nakon što se akutna infekcija povukla.

Koliko je reumatska groznica ostavila posljedice na Vaše tijelo?

– Nakon što se reumatska groznica smirila, nekoliko sedmica nisam imala nikakve tegobe, zatim sam dobila artritis i karditis (upalu srčanog mišića).

Koliko je reumatska groznica utjecala na Vaše srce?

– Reumatska groznica je oštetila moj srčani mišić, srce je počelo slabije pumpati krv, bolovi u prsima, kašalj, ubrzani puls i disanje su me sprječavali u bilo kakvim aktivnostima, bilo je neopisivo teško zaspati, popeti se nekoliko stepenica ili hodati duže. Dobila sam upalu srčanih zalistaka i došlo je do prolapsa mitralne valvule i mitralne insuficijencije (nedovoljno zatvaranje mitralne valvule).

Uspjeli ste pobijediti bolest i savladati prepreke. Koji su Vam najveći motivi u životu?

– Čitav život se bavim sportom, igrala sam rukomet za RK „Sloga“, te mi je bilo nezamislivo da poslušam ljekare, da pristanem na operaciju i zamjenu srčanih zalistaka, da zaboravim sport i promijenim svoj život u potpunosti. Nisam bila spremna na takvu žrtvu i odlučila sam da ću radije raditi stvari koje me čine sretnom. Moj motiv je probijanje vlastitih granica. Smatram da bol oslobađa i u sportu je sastavni dio puta do uspjeha.

Kako i kada je došlo do pojave prvih simptoma Vaše bolesti?

– Iako je reumatska groznica uglavnom češća bolest kod djece, ja sam prvi simptom bolesti imala sa 24 godine. Počelo je sa povišenom temperaturom koja se povukla nakon nekoliko dana, zatim bolovi u zglobovima i oticanje zgloba lijeve ruke, što sam pripisivala treninzima. Na pretrage sam otišla tek sedmicama poslije, nakon jake boli u prsima, gdje sam se onesvijestila i došla u predinfarktno stanje.

Vi ste dokaz da su prepreke savladive i da je sve moguće. Zašto ste se odlučili za triatlon?

– Triatlon mi je došao sasvim slučajno, odnosno, kada razmislim o tome, smatram da se ništa u životu ne dešava slučajno i da je ideja došla u pravom trenutku. Ležala sam u bolnici „Sestara Milosrdnica“ u Zagrebu. S  obzirom na to da sam bila najmlađa pacijentica na Odjelu kardiologije i jedna od rijetkih pokretnih pacijentica, bilo mi je dosadno, pa su mi medicinske sestre često zvale da gledam televizor u njihovoj sobi. Jedne noći je bila emisija o triatlonu i zainteresovala sam se, jer mnogo volim plivanje i biciklizam, a kroz rukomet sam svakako imala redovne treninge trčanja. Triatlon je moja mirna luka i moj način života. Osvojila sam bitne medalje na triatlon takmičenjima u Dubrovniku i Korčuli, gdje sam bila treća u grupi i shvatila da je to sport kojim se želim baviti i u kojem želim biti uspješna. Dugoročni cilj mi je, osim da predstavljam Bosnu i Hercegovinu na velikom takmičenju, postati i prva licencirana triatlon trenerica u Bosni i Hercegovini.

Odakle se javila ljubav prema sportu? Kada je počelo ozbiljno bavljenje sportom?

– Treniram čitav život i sport je dio mene oduvijek. Trenirala sam rukomet, ali sam prestala nakon jedne povrede leđa. Zatim sam se rekreativno bavila trčanjem i biciklizmom. Kad sam vidjela priču o triatlonu, osjetila sam da je to moj put. Nekoliko dana sam razmišljala o samom triatlonu i disciplinama, zatim nazvala svog prijatelja Vedrana Supura, triatlonca, i pitala ga šta misli da krenem trenirati s njim, kad se oporavim. Pitao me jesam li svjesna šta ga pitam, u deset navečer, iz bolničkog kreveta. Smijali smo se, ali ja sam već tada odlučila da ću pomjeriti granice. Svoje i tuđe.

Poznati ste kao veliki borac. Kako je bilo nositi se s bolešću? Odakle ste crpili snagu da nastavite dalje i da ne odustajete?

– Od osobe koja je bila aktivna 24 sata dnevno i kojoj je uvijek falio dodatni sat u danu, došla sam u situaciju da sam uvijek umorna, spavam po deset – dvanaest sati dnevno, idem s pretrage na pretragu i živim potpuno drugim načinom života, od onog koji me je činio sretnom. Nakon dvije godine oporavka, odlučila sam početi lagano trenirati, mimo svih preporuka ljekara. Izvor moje snage bila je prvenstveno moja porodica, roditelji i brat, zatim momak i prijatelji, koji su u potpunosti stali uz mene, bodrili me i podržavali u svakom trenutku.

Tokom Vašeg najtežeg perioda, ko je bio pored Vas?

– Moram spomenuti osobu koja je omogućila da trenutno budem ovdje gdje jesam, doktoricu iz bolnice Travnik, koja mi je spasila život, mr. sci. Sanela Halilović Šuškić. Nakon mnogo lutanja i traženja prave dijagnoze, doktorica Sanela je postavila dijagnozu koju su potvrdili najbolji kardiolozi u Evropi.

Koliko je na Vas utjecala pandemija Corona virusa? Jeste li imali prepreke u bavljenju sportom tokom tog perioda?

– Pandemija je zaustavila cijeli svijet, pa tako i moje pripreme. Došla je na početku mojih priprema za jedno od tri najteža triatlon takmičenja na svijetu, Ironman 70.3. S obzirom na to da su bili zatvoreni i bazeni, mjesecima nisam trenirala plivanje. Zatim su zatvorene i teretane, pa sam treninge snage morala raditi kod kuće i improvizirati. Bicikl sam vozila na trenažeru i prilično dobro uklapala treninge i prilagođavala se.

Je li pandemija utjecala na Vaše razmišljanje? Da li ste popravili ili pogoršali svoje navike tokom ovog perioda?

– Pandemiju sam, zbog prirode svoje bolesti, shvatila vrlo ozbiljno, s obzirom na to da spadam u ugroženu kategoriju stanovništva usljed srčanih tegoba, u potpunosti sam slušala upute, nosila masku i klonila se okupljanja. Vakcinisala sam se čim sam imala priliku i smatram da je vakcinacija jedino rješenje da stane ovo ludilo. Moje navike su ostale iste, jer sam naučila živjeti u momentu i nikad više ne planirati.

Imate li svoju dnevnu rutinu koja pomaže u održavanju kondicije?

– Vrlo sam disciplinovana osoba, navike ne mijenjam nikad, držim se plana treninga, treniram dva puta dnevno radnim danom, a tri puta dnevno vikendom. Prije nekoliko dana sam se vratila s triatlon takmičenja Ironman 70.3 u Holandiji, koje se sastoji od 1.9 kilometara plivanja, 90 kilometara vožnje biciklom i 21 kilometar trčanja, gdje sam uspjela uzeti medalju i ući u historiju bh. triatlona, s tek nekoliko žena iz Bosne i Hercegovine kojima je to uspjelo. S obzirom na to da sam morala proći mnogo teži put do medalje, smatram je svojom pobjedom.

Šta je najvažnije u bavljenju sportom nakon oporavka od bolesti?

– Najvažnije je imati cilj i držati se plana, ne odstupati od discipline ni u čemu, od ishrane, do treninga. Moji treninzi na početku, iako vrlo slabog intenziteta, bili su užasno teški, osjećala sam se loše već nakon stotinjak metara trčanja, mnogo puta sam završila u hitnoj, borila sam se za svaki korak pri trčanju i svaki udah pri plivanju. Izuzetno je važno imati prave ljude oko sebe. Da bih postala dobra triatlonka, ja sam se okružila ljudima koji su bolji od mene.

Šta Vas čini sretnom?

– Trenutno sam najsretnija kad vrijeme provodim sa svojim malim bratićem, on me čini sretnom i ispunjava mi svaki dan. Također, volim uvijek biti okružena ljudima, pa svaki slobodan trenutak provodim s prijateljima, često planinarim i velika sam zaljubljenica u sportsko penjanje stijenama. Imam psa i mačku, mnogo volim životinje.

Je li Vaše srce zauzeto? Da li volite i da li ste voljeni?

– U sretnoj sam vezi.

Jeste li ikada razmišljali o odustajanju od onog što volite samo zato što je niz prepreka ispred Vas?

– Mnogo puta sam pomislila da odustanem, nakon svake posjete bolnici, morala sam s pripremama krenuti ispočetka, ali misao o odustajanju nestane čim uđem u teretanu ili sjednem na bicikl. Moj cilj je nastaviti trenirati visokim intenzitetom i ostati u vrhu BiH triatlona, a nadam se da ću u budućnosti donijeti medalju sa svjetskog olimpijskog triatlon takmičenja

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti