Nedžmin Ambešković, nasnažniji Bosanac i Hercegovac za „Azru“: Najsitniji sam u porodici

Piše: Lejla Medinic

Nedžmin Ambešković (31) trenutno nosi laskavu titulu drugog najjačeg čovjeka na svijetu. Na takmičenju „The World’s Strongest Man“, koje je održano u augustu ove godine u Manchesteru, osvojio je drugo mjesto, podigavši 453,5 kg  u disciplini deadlift (mrtvo dizanje) i na taj način oborio vlastiti rekord od 450 kg. Nedžmin se trenutno sprema za takmičenje u Moskvi, koje će biti održano u novembru. Tim povodom samo za „Azru“ je razgovarao najsnažniji Bosanac, koji nas je oduševio svojim pristupom, otkrivši brojne detalje svog načina života i planove za budućnost, a prisjetio se i svojih početaka i djetinjstva.

Kada govorimo o Vašem životu, moramo krenuti od početka. Koje su Vaše prve asocijacije na djetinjstvo?

– Moje djetinjstvo je, nažalost, ružno. Zbog rata. Rođen sam 1990. godine u Vlasenici, 1992. godine sam bio u logoru s majkom i sestrom, a u januaru 1996. godine došao sam u Sarajevo. Zbog učestalih selidbi bio sam primoran da mijenjam škole, pa sam u tom periodu promijenio tri. Sa 17 godina počeo sam dizati tegove, ali sam prvo po dolasku u Sarajevo trenirao fudbal, a tek kasnije sam, kao i svi moji vršnjaci, krenuo u teretanu. Trenirao sam tri-četiri godine. Godine 2011., otišao sam u Švedsku, gdje sam se i oženio, imam dva sina, Mustafu i Omara.

Kada počinje Vaša sportska karijera?

– U Švedskoj sam se počeo takmičiti 2016. godine i do dan-danas se takmičim. Oborio sam do sada tri rekorda u Švedskoj koja su stajala duže od 20 godina, a četiri puta sam bio finalist za najjačeg čovjeka Švedske. Godine 2019., postao sam profesionalac i sad se takmičim u dvije najveće svjetske organizacije u ovom sportu: „Giants Live“ i „Arnold Classic“ .

Kako je izgledao Vaš život u Švedskoj od samog dolaska?

– Kada sam tek došao u Švedsku, pravio sam ograde za vrtiće. Radio sam u jednoj maloj firmi kod braće koji su Finci. To je bilo samo da nisam u kući. Time sam se bavio prvih šest mjeseci. Vrijeme u Švedskoj je uvijek tmurno, a i ljudi su isti kao i vrijeme. Nisam se navikao. Snašao sam se, ali se nisam navikao. Odmah sam znao da ja neću tamo zauvijek živjeti.

Životni standard u Švedskoj je na zavidnom nivou, te mnogi mladi ljudi teže ka odlasku tamo, a zašto ste se Vi vratili?

– Mene čudi kako tamo ljudi ostaju. Tamo postoji samo materijalna sigurnost. Ali, ako je to njima sve u životu, onda je meni žao tih ljudi. Ja imam malu djecu. Gore djeca krenu u vrtić vrlo rano, sa šest-sedam mjeseci života. U vrtiću uče djecu da su roditelji bili samo neko sredstvo njihovog dolaska na svijet. Vaše dijete s vremenom postane državno dijete. Ja jednostavno nisam htio to da se desi. Također, ljudi su nereligiozni, što mi se ne sviđa. Nemam ništa protiv toga, samo ja ne bih htio da to bude tako u mom slučaju. Morala nema nikako. To su glavni razlozi zašto sam se vratio. Osim toga, i moj partiotizam je razlog. Otac mi je život dao za ovu državu, nekako sam se izdajnički osjećao sve vrijeme. Počeo sam predstavljati BiH na takmičenjima dok sam još živio u Švedskoj. To mi je bilo, također, kontradiktorno s moje strane, da mašem zastavama Bosne i Hercegovine po svijetu, a da živim u Švedskoj.

Koliko se cijeni sport u Švedskoj, a koliko u Bosni i Hercegovini?

– U Švedskoj se mnogo više cijeni sport. To se najbolje vidi po uslovima. U Švedskoj u teretanama postoje uslovi za moj sport. U Bosni i Hercegovini ih, nažalost, nema ni u jednoj. Ja sam promovisao, a koliko mogu i dan-danas to radim, svoju zemlju u svijetu. Ovdje postoji veliki hendikep nepoštovanja sporta generalno. Da nema privatnih firmi kao što je Hifa Petrol, BH Telecom i ostalih sponzora, ne bih imao nikakvu drugu podršku. Zbog toga ljudi gube volju, rade ono što ne vole i bježe, idu dalje. Ja volim ono što radim, biti strongman je moje stalno zaposlenje.

Zasigurno niste standardnih proporcija. Nosite li genetske predispozicije za bavljenje ovim sportom?

– U mojoj porodici su svi veliki i krupni, ja sam najsitniji. Visok sam 190 centimetara. Moj rahmetli dedo bio je visok 217 centimetara, vjerovatno je bio najviši čovjek u državi u to vrijeme. Moj otac rahmetli bio je visok dva metra, amidže su više od mene, tako da sam ja u svojoj familiji najniži. A eto opet sam relativno visok. Dobio sam savjete od nekih kolega ovdje iz Sarajeva, pošto sam se isticao, da nemam ništa od toga što će se po teretani pričati da sam snažan. To je tačno. Imao sam sreću da odem u Švedsku i da se gore takmičim, gdje ljudi cijene i poštuju moj rad i trud. Trud je mnogo bitniji od talenta. Talent ili imaš ili nemaš. On je samo 10 posto finalnog produkta. Bez rada nema ništa.

Jeste li ste se susretali s predrasudama zbog Vašeg fizičkog izgleda?

– Svaki dan živim s predrasudama. U saobraćaju ljudi mi svašta dobacuju, kao ne poznaju me ili vide da sam malo veći od njih, pa se prepadnu. Ja nemam stvarno problema, ponašam se normalno, po prirodi sam miran. Ljudi me vole i to mi je drago. Ono što tražite to ćete i dobiti, a isto tako i što dajete. Vodim se tim principima, da promovišem državu na taj način, smatram se sportskim ambasadorom države.

Trenutno nosite titulu drugog najsnažnijeg čovjeka na svijetu, kako izgledaju pripreme za takvo jedno takmičenje?

– Biti drugi na svijetu na tom takmičenju je svakako veliki rezultat i imponuje mi. Pripreme su specifične za svakog pojedinca, svaki takmičar je drugačiji, ovisno o tome koliko mu treba da se spremi i koliko je već spreman. Aktivne pripreme traju 12-16 sedmica. Tokom priprema treba se odreći svega, dakle nema izlazaka, mora se spavati određeni period, probuditi se u određeno vrijeme, to kasnije postane lifestyle. U početku to zna biti teško, ali kasnije se čovjek navikne. Moram jesti kad je određeno, bio ili ne bio gladan. Ljudi kad mene vide od 170 kilograma misle da ću pojesti i sto i sve što je na stolu. Međutim, ja nemam baš dobar apetit, koliko god to čudno zvučalo. Nekad mogu mnogo da jedem, nekad ne mogu, zato što mi je posao da jedem i onda mi se zgadi.

Kako izgleda Vaša uobičajena ishrana?

– Najviše jedem rižu i crveno meso, jaja s mesnim proizvodom za doručak, sireve. Također, pijem sok od narandže, ne toliko cijeđeni s obzirom na to da imam osjetljiv želudac. Za doručak dva isto jedem ili pređem na rižu i meso, nekad za zamjenu ide krompir. Rižu jedem previše pa mi dosadi. Pizza je dobra poslije treninga. To je u mom slučaju treći obrok. Dnevno moram unijeti 6.000 – 7.000 kalorija. Za jednog prosječnog čovjeka 2.000 kalorija je dovoljno, znači ja jedem za tri čovjeka. Osim toga, pijem sedam litara vode dnevno.

Koliko traje jedan Vaš trening?

– Treninzi traju po tri sata, a treniram četiri ili pet puta sedmično. Prevelike su to kilaže da bi se treniralo svaki dan. Ako vas slomi, ništa niste napravili. Nedotreniranost se može nadoknaditi raznim faktorima, naprimjer faktorom adrenalina na takmičenju, dok se za pretreniranost ne može naći pomoć. Vi ste slomljeni i to je to.

Kako uspijevate održati motivaciju za trening?

– Svaki dan mi dođe da kažem: „Joj, ne mogu“. Svi profesionalci imaju taj problem. Međutim, uspjeh to ne trpi. Meni je motivacija što samo jedan čovjek u državi može podići 455 kg i želim tako da ostane.

Koliki je adrenalin kada dođete na jedno svjetsko takmičenje da predstavljate svoju zemlju?

– Kada uzmete svoju zastavu na takmičenju, kad čujete publiku, to baš podiže adrenalin. Na posljednjem takmičenju bilo je 60.000 ljudi, tako da kad izađeš pred njih u zatvorenom prostoru to je nešto zaista nevjerovatno.

Trenutno se pripremate za takmičenje u Moskvi. O čemu je riječ i kakva su Vaša očekivanja?

– Takmičenje u Moskvi je jedna vrlo zanimljiva stvar. Dakle, to uopšte nije moj sport, ali sam ja napravio tako dobre rezultate da sam, pored svih naših powerlifera, pozvan da prisustvujem tom takmičenju. To je najveće takmičenje na svijetu u powerliftingu. Organizator i vlasnik organizacije je Kiril Saričev, koji drži rekord u benchpressu, ali je i veliki influenser. Od njega sam direktno dobio poziv za takmičenje. Otići ću sa zadovoljstvom na to takmičenje i pokušat ću da napravim total, to označava podizanje više od 1.000 kilograma. Rekord drži momak s Balkana, moj prijatelj Luka Udiljak, čiji je rekord 992,5 kg. A bh. total drži moj prijatelj Faruk Muhić iz Vareša, 890 kg. Ja ću pokušati više od 1000 kg. Total označava zbir triju disciplina: deadlift, čučanj i benchpress. Moj trener govori da ja mogu biti jedan od najboljih powerlifera na svijetu, ali mene to ne zanima. To nije moj sport. U powerlifitngu se uvijek zna kako i šta ide, uvijek su iste discipline i uvijek se zna ko će pobijediti. Ja volim svoj sport, gdje se nikad ne zna ko će pobijediti.

Sport kojim se bavite je izuzetno fizički naporan. Jeste li imali neke povrede?

– Nikad nisam imao neku veliku povredu, nasreću. Mnogo toga sam prošao bez velikih povreda pa se nadam da ću i sada.

Čime se planirate baviti nakon sportske karijere?

– Planiram otvoriti svoju teretanu i učiti neke nove momke. Za to sam zainteresovan. Ja bih preporučio da se bave ovim, teško jeste, ali ima svoje čari. Nikada nije kasno početi s ovim sportom. Postoje ljudi koji su počeli trenirati sa 37-38 godina. I dan-danas pobjeđuju.

Šta je za Vas odmor?

– Ja volim šetnje i vrijeme provoditi vani. Skoro uvijek sam umoran, pa me šetnje i priroda odmaraju. Nekada uzmem 4-5 dana odmora, ali ne mogu dugo bez treninga.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti