Haris Jusović, akademski grafički dizajner i vizuelni umjetnik, svojim radom nasmijava, ali i inspirira više od 20.000 ljudi koji ga vjerno prate na društvenim mrežama. Kako i sam navodi, njegov rad nastaje u naletu emocija, a uz dizajn se bavi i književnošću. Ponosno govori da je rođen i rastao u Prijepolju, a odrastao u Sarajevu. Profesionalni dizajner je već 14 godina, dok ranijih godina nije imao dodira s dizajnom, pa samim tim smatra da nikada nije bio dizajner amater. U svom poslu uživa, a o porodici govori s mnogo ljubavi. Simpatičan, kreativan, sasvim jasan u svojim idejama, Haris samo za „Azru“ otkriva kako je tekao njegov potok kreativnih ideja, ali i ko mu je najveća podrška.
– Društvene mreže su platforme na kojima su ljudi svih poziva i opredjeljenja mogli na jednostavniji način da pokažu ono što najbolje znaju ili ne znaju. Pogotovo ono što ne znaju. To je na kraju i uništilo popularnost određenih društvenih mreža. Ja sam na tom polju aktivan od 2008. godine, sjećam se stolice i mjesta u Internet caffeu, kada mi je drug iz „Pjesničke škole“, poslao e-mail: „Obavezno dođi na Facebook, skroz je cool“. Nekidan sam se čuo s njim, poslije 13 godina. Na početku, četiri-pet godina sam društvene mreže koristio kao sredstvo direktne komunikacije i kao prostor za nekontrolirano lupetanje statusa, kao da je nekog briga, a od neke 2012. počeo sam ozbiljnije da predstavljam svoj rad široj populaciji, jer to je bilo ono što me najbolje opisivalo, ako je trebalo da me opiše ikad, ikome. Nisam influenser, ali ako nekada indirektno pozitivno utječem na nečiji dan ili trenutak u životu, drago mi je. Danas me kompanije i individualci često kontaktiraju putem Instagrama, najviše zbog mog specifičnog kreativnog izražaja i copywritinga. Ja sam fokusiran na ono pozitivno što društvene mreže donose. Negativno se može spriječiti – objašnjava nam Haris na početku razgovora.
Kako ste se odlučili za grafički dizajn i oglašavanje?
– Ne znam. To su neke stvari, što bi rekla ova prefinjena raja koju pojede stres na poslu, od Univerzuma, valjda. Tako je bilo i nisam ja to ni privlačio ni odbijao. U jednom momentu srednje škole, kad sam znao samo crtati, pomislio sam da bih, u najmanju ruku, volio da dizajniram namještaj, pa sam htio biti industrijski dizajner, međutim, jednog jutra sam se probudio s idejom da neću da budem industrijski dizajner, valjda mi u snu došlo, pa sam ja to parafrazirao u glavi i odlučio da upišem grafički dizajn. Ostalo je historija. A, mogla je biti histerija, no, išlo je sve lagano i nezavisno, pa sam zadovoljan situacijom.
Postoji li za Vas razlika između online projekata koji se objavljuju na društvenim mrežama i fizičkih izložbi? Je li Vam važno fizički opipati rad na platnu ili je ipak dovoljno samo da budu u digitalnoj formi?
– Sve zavisi o kakvoj je formi riječ, ali sveobuhvatno govoreći, izložba ili performans uživo je autentičan model prezentacije koji je mnogo trajniji kao uspomena i značajniji kao momenat stvarnog engagementa. Ne treba pipati ništa fizički (smijeh).
Poruke na Vašim radovima su duhovite, sarkastične, ali imaju i mnogo dublje značenje. Kakav je Vaš pogled na društvo danas? Da li Vaš rad, osim istinske kreativnosti, predstavlja i probleme u društvu?
– Jesu li? Drago mi je da ste detaljno prostudirali moj rad. Više gledam u jednu tačku nego na društvo, ako mi vjerujete, ali kad gledam na društvo, onda se trudim da budem društveno odgovoran. Dakle, odgovaram na društvene situacije, trendove, klimu i atmosferu, na svoj način. Zašto? Zato što mi to niko nije tražio. Tu se krije sloboda za koju živim i ona je vrlo značajna za dobru formu svakog kreativca. Moj rad predstavlja i probleme i rješenja. Nekad jedno, nekad samo ovo prvo, nekad oboje. Ko prati ono što objavljujem, ne treba ni da čita ovo moje filozofiranje.
Odakle crpite inspiraciju za Vaš rad? Ko su Vam najveći uzori?
– Inspiracija i uzor mi je porodica i tu nema diskusije. Ljubav i razlog za sreću za sva vremena. Meni kad je kući „dobar film“, ja sam spreman i maraton da trčim bez zagrijavanja. U likovnom smislu, studentski rečeno, imao sam uzora, ali ih više nemam na taj način. Rekao bih da sam ih malo ostavio na miru, sad su te uzore preuzele neke mlađe generacije. Postoje samo profesionalci čiji rad poštujem.
Osim vizuala, na svojim profilima često objavljujete i poeziju. Odakle ta potreba za poezijom?
– Duže se bavim poezijom, tačnije književnošću, od dizajna, ali nikada nisam izdao nijednu knjigu. Bio sam viceprvak Srbije na smotri mladih literarnih talenata, među ozbiljnom konkrencijom. Ne preispitujem ja svoje potrebe, to naiđe, zapiše se i kraj. Imam taj dar i kanaliziram ga kroz kreacije u pisanoj i ilustriranoj formi.
Kako ste došli na ideju da spojite liriku s vizuelim segmentom Vašeg rada?
– Nešto sam heftao, kad sam predavao za državljanstvo, neke ovjerene kopije i bila mi tu dva papira, nekakvi stihovi i neke skice logotipa i hajde, rekoh, da se ne izgubi, možda će mi nekad trebati, zaheftam ja to i tako sam spojio, nisam baš neku ideju imao.
Kojim plakatom se najviše ponosite?
– Plakatom za Mess Festival 2011.
Koji plakat najbolje predstavlja današnje društvo?
– „ISPLANIRAJ SEBI DAN I lezi, spavaj“.
A, koji plakat najbolje opisuje Vas?
– Onaj koji ne objavim.
U Vašem radu se često mogu susresti plakati s ekserima, šarafima, čekićem i plakati na kojima se navodi ponedjeljak? Krije li to neku posebnu poruku?
– Tri su s tim alatima i nema tu posebne poruke. Takvi su, kakvi su. Ja im samo nađem kvasca za nadoć’ i potkuham. I tako se iz totalno neinspirativnih objekata i stvari oko nas, stvori jedna duhovita priča. Fore s ponedjeljkom su priča za sebe. Trebaju nam četiri izdanja „Azri“ da to dešifriramo, ali važno je da se ljudi pronalaze i da im izmami dobro raspoloženje.
Dešavalo se da su ljudi objavljivali Vaše radove bez potpisa. Kako ste postupali u tim situacijama? Kako se nosite s problemom copyrighta?
– Dešava se i dan-danas. Ljudi nekada podijele moj rad, ne znajući da je moj, jer ga je neko prije njih, podijelio, tako što je preuzeo od nekoga ko je namjerno isjekao moj potpis i slično. Bespotrebno gubljenje vremena je zamarati se tim. Ne mogu oni nakopirati koliko ja mogu dizajnirati.
Porodičan ste čovjek. Kako supruga i djeca reagiraju na Vaš rad? Dijelite li s njima ideje koje Vam u trenutku padnu na pamet?
– Djeca imaju svoj život i svoje prioritete, važno je da su mi dobro i siguran sam da će, kada odrastu, biti bolji od mene. Moja supruga je moj najlojalniji prijatelj i neko ko je u svemu što radim, apsolutna podrška. S njom dijelim i stan i režije i ideje.
Jeste li zadovoljni feedbackom koji dobijate od publike? Kakav je osjećaj kada nekome popravite raspoloženje?
– Jesam. Divan je osjećaj.
Kako bi izgledao plakat koji opisuje Vas?
– Uokviren.
