Saksofon mi se svidio jer je bio drugačiji od ostalih instrumenata. Imao je poseban sjaj koji me povukao u svijet muzike i scenskog nastupa. Moja motivacija je publika ispred mene, učenici koji su željni znanja o muzici, a najviše ideja da moja muzika, rad i djelo zažive i inspirišu mnoge da uzmu saksofon
Mirza Sijerčić (21), mladi bh. saksofonist, rođen je u Sarajevu. Student je Muzičke akademije Univeziteta u Sarajevu, a saksofon svira duže od deset godina. U javnosti je prepoznatljiv po svojoj iskrenoj ljubavi prema saksofonu i nastupima s bendom „Sunday Stories“, u kojem je stalni član, te saradnji s bendom „Helem Nejse“. Mirza priču počinje o svojim prvim koracima u muzičkoj karijeri. Svira saksofon, a inspiriraju ga svi ljudi koji se muzikom bave iz ljubavi i koji su predani stvaralaštvu. Ističe kako, uz brojne uzore, jedno od najvažnijih mjesta zauzima američki saksofonist Branford Marsalis.
– U mojoj porodici se mnogo slušala muzika. Roditelji su kao djeca pohađali osnovnu muzičku školu, moj amidža je zaljubljenik u blues i gitare, dok su daidža i njegovi prijatelji iz benda imali poseban utjecaj da odaberem saksofon. Zahvaljujući njima, u svakom trenutku sam imao punu podršku. Sve je počelo s jednom malom klavijaturom, koja je kupljenja u obližnjem granapu. Na njoj sam krenuo svirati pjesmice iz udžbenika muzičke kulture. Bez ikakvog pojma o muzici i njenoj notaciji uvidio sam da imam uho za to – kaže nam Mirza na početku razgovora.
Saksofon je prelijep i zavodljiv instrument. Zašto ste odabrali upravo njega?
– Saksofon sam prvi put vidio kod Gorana Navojeca, koji je u tom periodu svirao s mojim daidžom u bendu. Svidio mi se, jer je bio drugačiji od ostalih instrumenata. Imao je poseban sjaj koji me povukao u svijet muzike i scenskog nastupa.
Muzikom se bavite dugo. Koje rezultate smatrate najzapaženijim i najznačajnijim u svojoj muzičkoj karijeri?
– Tokom svih ovih godina učestvovao sam na raznim takmičenjima, gdje sam uglavnom osvajao prve nagrade, ali kako ne mislim da u muzici treba postojati prvi ili drugi, smatram da je moj najveći uspjeh to što se muzikom i sviranjem saksofona bavim vrlo aktivno, do te mjere da su mene i moj talent zapazili veći muzičari u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, te sam uspio upasti u bend muzičke produkcije RTVBH.
Ko Vam je najveća muzička, a ko životna inspiracija?
– Najveći muzički uzor je Branford Marsalis, poznat po saradnji s velikim Stingom. U Beču sam čak imao i priliku da ga upoznam na masterclassu. Najveća životna inspiracija će mi uvijek biti roditelji.
Šta Vas najviše motivira u životu i radu?
– Moja motivacija je publika ispred mene, učenici koji su željni znanja o muzici, a najviše ideja da moja muzika, rad i djelo zažive i inspirišu mnoge da uzmu saksofon, te probaju dobiti ton.
Nailazite li na predrasude kada je riječ o sviranju saksofona i bavljenju ozbiljnom muzikom?
– Najviše dobijam pitanja u smislu: “Je l’ to ono zavijeno žuto?”; “Ima l’ hljeba od te muzike?”; “A što nisi harmoniku?” Ne smetaju mi takva pitanja, jer nakon što im dam odgovor da to jeste “ono zavijeno žuto” da “ima hljeba” i da sam imao priliku da biram saksofon, te osobe postanu informisane. Pa ko zna, možda nekada zažele da odsviraju melodiju iz „Careless Whispera“.
Kakva je trenutno muzička scena u Bosni i Hercegovini? Treba li i može li se nešto promijeniti?
– Našem gradu trebaju mladi bendovi, s autorskom muzikom, koji će je promovisati bez gledanja hoće li šta zaraditi. Da uživaju u momentu stvaranja, snimanja i na kraju izvođenja svoje pjesme na bini za publiku koja ih nikada do sada nije čula. Svi smo počeli u krugu prijatelja, ali smo se i proširili zahvaljujući njima. Publika je željna nove muzike, a ne istog repertoara koji sviraju tri ista izvođača.
Koji su najvažniji projekti na kojima ste radili i zašto?
– Svaki projekt koji sam radio ozbiljno sam shvatao. Od svoje jedanaeste godine sam član RKUD-a “Proleter” Sarajevo, te sam nakon izvjesnog perioda zasvirao u njegovom narodnom orkestru. Sa četrnaest godina sam dobio priliku da sviram u „Sarajevo Big Bandu“, zahvaljujući mom profesoru Adnanu Cici. Već pet godina sviram u bendu „Sunday Stories“ s kojima u ovom trenutku snimamo novi album. Da nisam svoje projekte shvatao ozbiljno, vjerovatno ne bih dobio priliku da govorim za ovaj magazin.
Sarađivali ste s grupom „Helem Nejse“. Kako je bilo raditi s njima? Hoće li biti još takvih saradnji?
– Ekipa iz „Helem Nejsea“ je vrlo ozbiljna i ciljaju visoko. Corona je spriječila da se održi promotivni koncert u Domu mladih. Vjerovatno je da ćemo sarađivati, s tim da smo dobri prijatelji.
S kim biste još voljeli sarađivati u budućnosti?
– Volio bih praviti projekt u kojem će se pojavljivati rep muzičari zajedno sa živim bendom. Mislim da bi ekipa iz FMJAMA bila zainteresovana za takav tip saradnje. Najsretniji bih bio kada bih uspio podijeliti scenu s Maceom Parkerom.
Koji je Vaš najdraži muzički žanr i zašto?
– Ne volim se ograničavati na žanrove. Jer to je isto kao da gledate samo dokumentarce ili akcione filmove. Svaki žanr ima trunku nečega što me privlači i što mi uhu godi. U životu sam upoznao mnogo prijatelja i kolega muzičara koji slušaju i sviraju različite različite žanrove, što me je potaklo na preslušavanje razne muzike. Imao sam fazu rock n rolla, metala, jazza, housea pa čak i narodne muzike.
Koja poslovica ili citat Vas najbolje opisuju?
– “Dobar si mališa, ali brzo jedeš”. Hvala Sale.
Ljubav prema saksofonu i prema muzici evidentno je ogromna, no kome Vaše srce pripada? Da li ste voljeni i da li volite?
– Bez iznošenja velikih informacija reći ću vam da sam sretan što volim i sretan što sam voljen.
Koji je najbolji, a koji najgori savjet koji ste dobili u životu?
– Uvijek mi je drago kada mi neko da savjet, te ih nikada ne dijelim na dobre i loše. Prihvatim ono što smatram da je ispravno u određenoj situaciji.
Kako počinjete dan, imate li neke svoje male rituale?
– Otvorim prvo jedno, pa drugo oko.
Ljudi bi se iznenadili kada bi znali…
– Kolika mi je dioptrija.