Adna Hasanić: Gluma je igra

Piše: Zerina Tihic

Ljubav prema glumi, slobodi koju gluma nosi, probudila sam u sebi još kao djevojčica. Pozorište je moj hram, predstava utočište, hram se poštuje. Život je jedan, diši ga. Sve ovo što sam danas ne bih bila da nisam imala podršku porodice, kao i drugih dragih ljudi. Nisam odustala od sebe, iako me sistem pritišće i uči da ne mogu uspjeti. Sve se može, samo treba vjerovati i raditi na tome da snovi postanu stvarni

Mlada bh. glumica Adna Hasanić (26) diplomirala je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti  u Tuzli 2018. godine u klasi profesora Damira Altumbabića. Prije upisivanja Akademije bila je deset godina članica DOLS-a u sklopu Bosanskog narodnog požorišta u Zenici. Po završetku Akademije, postaje zaposlenica Ansambla BNP-a. Adna je od samih svojih glumačkih početaka nizala velike uspjehe, a o svemu što je prošla do sada i kako se nosila s tim, iskreno je govorila. Ovog puta samo za „Azru“, Adna otkriva šta je sve potrebno za uspjeh u glumi, kako je počela s glumom, te kako je prelazila preko prepreka koje su joj se našle na putu.

– Gluma je igra, shodno tome još kao djevojčica svoje glavne aktivnosti sam provodila kroz igru, uključujući članove porodice, zadajući zadatke. Istraživala sam i upoznavala neki fiktivni svijet kroz kreativnost djeteta, na bazi mašte, dječije nevinosti i naivnosti, razvijajući lično zadovoljstvo i pozitivne emocije. Slobodno mogu reći da sam ljubav prema glumi, slobodi koju gluma nosi, probudila u sebi još kao djevojčica.

Kada ste se tačno počeli baviti glumom? Koji je bio presudni trenutak?

– Na Dječiju, omladinsku i lutkarsku scenu Bosanskog narodnog pozorišta Zenica upisala sam se davne 2004. godine, sa svojih devet godina. Kako sam bila dijete koje je nosilo posebnu energiju, koju je trebalo usmjeriti na pravu adresu, moji roditelji su učinili pravi korak i upisali me na radionice DOLS-a, i tu sam ostala do danas, dakle sedamnaest godina, u početku kao članica, amaterka, zatim studentica glume i na kraju kao profesionalna glumica i magistrica umjetnosti glume.

 

Kada ste se profesionalno počeli baviti glumom?

– Po završetku studija glume, 2018. godine, vratila sam se u Bosansko narodno pozorište Zenica i dobila status pripravnice na radnom mjestu glumica, uporedo s tim sam upisala i završila master studije iz oblasti glume, stekla drugo akademsko zvanje i vratila se u Ansambl u kojem sam i danas.

 

Koje predstave ili trenutka s predstave se rado sjetite?

– Pozorište je moj hram, predstava utočište, hram se poštuje. Tako gledam na svaku svoju predstavu, svaka je tražila dio mene, koji sam nesebično posudila, zavoljela i sebično zadržala. Svaka repriza predstave je nova predstava. Svaki put se iznenadim koliko je moj posao živ, zahtjevan i nadasve uzvišen. Ali imam jednu anegdotu koju ću podijeliti sa vama, još kao dijete zaboravila sam da imam predstavu, pa su došli po mene. Izvedba, srećom, nije kasnila, ali me to naučilo životnoj lekciji. Na sve događaje u životu dolazite najmanje sat ranije.

Šta je bilo najzahtjevnije u vezi s ulogom do sada?

– Odgovor na ovo pitanje leži u procesu moje master predstave „Savršen proizvod“. Riječ je o fragmentalnoj dramaturgiji i radu na dva teksta, „Meso“ Lane Sarić i „Zanat gospođe Warren“ Bernarda Shawa, gdje sam igrala djevojku Ajšu čije se životne godine podudaraju s mojim i gospođu Warren čije se  životne godine podudaraju s godinama moje mame. Dakle, velika distinkcija u godinama tih likova je bila najzahtjevniji zadatak za mene kao mladu glumicu do sada.

 

Vi ste glumica u Zeničkom pozorištu, kakvu saradnju imate s drugim pozorištima (Sarajevo, Mostar)?

– Kuća u kojoj radim zaista ima divnu konekciju s drugim pozorišnim kućama. Često posjećujemo i odnosimo svoje predstave na njihove teatarske scene, a te kuće velikodušno dočekujemo kod nas.

Glumili ste i u filmu engleske producentice Jamie Cooper. Kakvo je to iskustvo bilo za Vas, kako je tekao kasting i šta ste novo naučili?

– Priča za ovaj film je poprilično nesvakidašnja, redatelj filma je bio na mojoj diplomskoj predstavi nakon koje sam dobila poziv za film i glavu ulogu u filmu s imenom Dunja. Nažalost, sav proces je zaustavljen zbog COVID-a i nemogućnosti spajanja zemalja na jednom mjestu, graničnih prelaza ili lockdowna u kojem se neka od navedenih zemalja nalazi. U proces filma uključene su Engleska, Danska, Irska i Bosna i Hercegovina. Nadam se da će sve ovo brzo da već bude jučer i da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali.

 

Da niste glumica, biste li se nečim drugim bavili?

– Kada bih se vratila u doba kada sam bila na prekretnici šta da upišem i time zaokružim svoj cilj, a da to nije gluma, vjerovatno bi to opet bilo nešto što je povezano s odnosima s ljudima, interakcijom, javnim pozivom, aktivnim radom.

Šta Vas motivira?

– Život je jedan, diši ga. Na ovoj planeti sam samo jednom i svim svojim bićem se borim da taj život živim tako da budem ispunjena, sretna, okružena ljudima koje volim i da nikoga na tom svom putu ne povrijedim.

 

Odakle crpite inspiraciju?

– Za moj poziv i moj posao inspiracija je u svakom djeliću sekunde, minute, sata, godine… Gluma je život, pozorište je slika stvarnog života, moja inspiracija se nalazi svuda oko mene i u meni. Ali, i loši primjeri su dobra inspiracija, zbog njih znate kako nešto ne biste trebali uraditi. Drugi primjeri služe kao inspiracija za prepoznavanje situacija u kojima se nalazimo.

 

Ko Vam je najveća podrška?

– Porodica. Ona je utočište u ovom bezdušnom svijetu u kojem, nažalost, živimo. Ja sam imala tu sreću da živim u funkcionalnoj porodici koja je znala prepoznati djetetove ambicije, podržati ih i biti uz mene. Sve ovo što sam danas ne bih bila da nisam imala njihovu podršku, kao i drugih dragih ljudi.

Jeste li ikada pomislili da odustanete?

– Poražen je samo onaj ko odustane. Bilo je trenutaka kada sam osjetila nepravdu, ali vraćam se na prethodno pitanje, imala sam svoje utočište, porodicu koja me vratila, otvorila oči i podsjetila kojim putem koračam.

 

Šta Vam je najvažnije u Vašem poslu?

– Prenijeti poruku. Biti ono što jesam, jer to jedino vrijedi. Biti predana, nesebična, širokogrudana i spremna uvijek za kompromis.

 

Koji je Vaš životni moto?

– Red, rad i disciplina. I kad pomislimo da ne možemo, moramo! Isplati se. Nešto čemu se uvijek vraćam je „strpljen-spašen“, moramo se naučiti živjeti svoj život i pustit druge da isto tako žive svoj. I nešto lijepo, budi ona osoba koju bih voljela upoznati.

Imate li neostvarenih želja?

– Kao mlada osoba naravno da imam neostavrenih želja, ali koristim svoju mladost, poletnost i volju za promjene i potencijalna ispunjenja želja koje nosim u sebi.

 

Čime se najviše ponosite?

– Na kraju ću reći, sobom. Nisam odustala od sebe, iako me sistem pritišće i uči da ne mogu uspjeti. Sve se može, samo treba vjerovati i raditi na tome da snovi postanu stvarni. A ja trenutno velikim dijelom živim svoj san i radim na tome da bude zaokružen. A onda ću otvoriti neki drugi krug i krenuti u realizaciju.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti