Elmir Jukić (51) jedno je od najpoznatijih imena bh. kinematografije, ali i pozorišta. Tokom svoje dugogodišnje režiserske karijere ostavio je upečatljiv dojam i projekte koji će ostati upamćeni. Sada je na pragu nova serija pod režiserskom palicom Jukića, a tim povodom s njim smo razgovarali o atmosferi na setu, dosadašnjim uspjesima, te nekim privatnim temama.
„Lud, zbunjen, normalan“ i „Konak kod Hilmije“ su serije koje su ostvarile nevjerovatnu regionalnu popularnost. Očekujete li da će nova serija „Na rubu pameti“ dosegnuti do tog uspjeha?
– Naučio sam da ništa ne očekujem, ali se iskreno nadam. Iz ranijih iskustava znam da su reakcije nepredvidive, često neočekivane, ali za nadu imam realno uporište, jer smo seriju razvijali dugo, s timom smo savjetnika ozbiljno radili na scenarijima, tako da zaista vjerujem da imamo razlog za optimizam. U tom procesu, ipak, moram izdvojiti ogroman doprinos Adnana Kapetanovića, scenariste serije.
U novoj seriji okupljena je sjajna ekipa. Kako je sarađivati s kolegama?
– Glumačka ekipa se međusobno dugo poznaje, sa svima sam već ranije radio, s nekima od njih i više projekata. Ilustracije radi, ovo je četvrta serija koju radim s Tatjanom Šojić, a s Draganom Marinkovićem Macom i Aleksandrom Seksanom sam studirao, generacijski smo naslonjeni jedni na druge i već smo se kroz studentske radove snažno povezali. Admir Glamočak im je obojici bio profesor, kao i Đani Pinjo, Alisi Čajić i Ivani Vojinović, tako da i ovu priču radimo u potpunoj harmoniji utemeljenoj na dugogodišnjim poznanstvima, a usudio bih se reći i prijateljstvima.
Važite za jednog od najboljih režisera u našem regionu, posebno kada je riječ o TV projektima. Je li teško opravdati tu titulu?
– Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, jer, čim krenem odgovarati, znači da sam pristao na premisu iz vašeg pitanja, a ja se tako ne doživljavam. Imao sam sreću da sam dobio dovoljno prilika, mislim da je to ključna stvar. Svaki put radim s punim angažmanom, pokušavam od svega napraviti bar malo bolje od ”najbolje mogućeg”, s obzirom na trenutak i okolnosti.
Šta je najzabavniji dio Vašeg posla, u čemu najviše uživate?
– Uživam u cijelom procesu, ali najviše u razvijanju projekta od najranije faze, a kasnije u radu s glumcima, jer je to vrhunska kreacija.
Vjerujemo da postoje brojni, ali možete li izdvojiti neki svoj projekt kojim se najviše ponosite?
– Volim sve što je u vezi sa «Žabom», prije svega, predstavu koju sam režirao u Kamernom teatru 55 i koja će ovog proljeća, nakon četrnaest godina igranja, imati svoje 300. izvođenje, i time se veoma ponosim.
Šta Elmir radi kada nije na poslu i kada vrijeme posveti sebi?
– Trudim se da što više putujem, ta su mi iskustva dragocjena i vrlo važna. U masi destinacija ipak bih izdvojio Lhasu, Tibet i Machu Picchu. Ono što ih izdvaja jeste snažna duhovnost, koja nadahnjuje i inspiriše.
Da niste režiser, šta bi bio Vaš životni poziv?
– Turistički vodič. To bi, vjerovatno, bila sublimacija strasti koju imam za putovanja, za novo, drugačije, ali i stalne potrebe da sam u pokretu.
S kim biste od glumaca voljeli sarađivati na nekom projektu, a da do sada niste? Imate li u tom smislu neostvarenih želja?
– Žao mi je da nisam imao zadovoljstvo i privilegiju raditi s velikom glumicom Nadom Đurevskom. U vrijeme kada sam intenzivno radio razne serije stalno sam imao osjećaj da nije dobro da takvu glumicu zovem da igra u jednoj ili dvije epizode. I tako, dok sam tražio tu neku super ulogu za nju, prošlo je vrijeme i zakasnio sam.
U posljednje vrijeme BiH je pokazala da njeni filmski, serijski i umjetnički projekti mogu postići zavidne uspjehe, čak i u našem regionu. Koliko je važno da nastavimo tim putem?
– Nikad nije dovoljno govoriti o značaju kulture i o tome da dobar film ili predstava na afirmaciji drugačije slike Bosne i Hercegovine učine mnogo više nego zvanična diplomatija.