Poprilično rano se rodila ljubav za ovim poslom i razvijala se paralelno s mojim otkrivanjem i percepcijom svijeta i stvarnosti. Kroz ulogu Doli Bel sam naučila da bolje razumijem tragičnu poziciju žena na Balkanu te kako kroz lokalnu priču široj publici možemo progovoriti univerzalnim jezikom. Vjerujem u umjetničke duše
Elmu Juković (32), mladu bh. glumicu, mnogi su imali prilike upoznati kroz njen prepoznatljivi lik, ali i glumu koja iz njenog habitusa jednostavno progovara. Dovoljno je da s njom provedete jedan sat i da osjetite osebujnost duha, harizmu koja zrači svakim njenim pokretom te ozbiljnost i otvorenost kada govori o daskama koje život znače.
Rođena u Beogradu, odrasla u Njemačkoj i Sarajevu, Elma je od rođenja predodređena za glumu.
Još kao djevojčica je imitirala, voljela nasmijavati druge te prerušavati se u različite likove, kasnije kroz odrastanje konstantno je tražila način da se upiše u teatarske sekcije, plesove, krenula je u amatersko pozoriše i tu njena igra počinje. Diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a iza nje su brojne maestralne pozorišne uloge poput Kordelie u predstavi „Kralj Lear“, zatim u predstavi reditelja Kokana Mladenovića „Sjećaš li se Doli Bel“…
O ovoj djevojci će se tek pričati. Posjeduje takav glumački talent, kojeg hvale i bardovi bh. glumišta. Uprkos olujama koje zapljuskuju lađe mladih umjetnika, Elma je pronašla način da igra i bude zapažena, a njeno pravo vrijeme tek dolazi.
Ambiciozna glumica je od prošle godina redovan član ansambla Kamernog teatra 55 u Sarajevu. Kada smo dogovarale intervju, Elma je bila u pripremama za gostovanje s predstavom „Sjećaš li se Doli Bel“ u Ljubljani, no, uprkos zatrpanom glumačkom rasporedu pronašla je vrijeme za razgovor u kojem je pričala o ljubavi prema glumi, profesiji, karijeri, ali i planovima za naredni period.
– U Ljubljani smo se predstavili slovenskoj publici u sklopu Ruta festivala. Desila se nevjerovatna razmjena emocija s publikom koja je predstavu pratila uz konstantne reakcije i ispratila višeminutnim aplauzom. Zaista neprocjenjivo. Vrlo su dragocjeni trenuci kada smo svi na okupu, hvala Bogu, zdravi i pripravni, tako da turneja ili gostovanje ovakve ansambl predstave se zaista i dogode, s obzirom na neizvjestan i izazovan period zadnje dvije godine. Nakon lockdowna i svih onih velikih turbulencija kroz koje je pozorište i izvođačka umjetnost prošla, sada kada su se stvari, čini mi se, ipak malo smirile i počinju da dobijaju novu konotaciju i veći smisao. Predstava jako dobro korespondira s publikom u našem regionu i na gostovanjima, tako da me ne bi začudilo da ponovimo posjetu Sloveniji i nekim gradovima u kojima smo već bili – uz osmijeh će talentirana glumica.
Kada se rodila ljubav prema glumi? Kada ste znali da je gluma poziv kojim se želite baviti?
– S ove tačke gledišta jasno mi je da se ljubav i potreba za ovim poslom rodila poprilično rano i razvijala se paralelno s mojim otkrivanjem i percepcijom svijeta i stvarnosti. Rado sam imitirala poznate ljude ili članove porodice, voljela sam da ih nasmijavam, da se prerušavam u različite likove i ono što je zanimljivo, kada smo kao djeca, tj. učenici tek vježbali čitanje u prvom osnovne, a to je bilo u Njemačkoj, ja bih iščitavala lekciju ili tekst onoliko puta dok je ne naučim napamet. I kad bi je naučila, onda bih se javila da pred razredom napamet izrecitujem tekst. To sam radila cijelo polugodište. Kasnije kroz odrastanje sam konstantno tražila način da se upisujem u dramske sekcije bez ičijeg znanja, na plesove sa kojima bih nastupala, i onda i u amatersko pozorište mladih koje je vodila Jasna Diklić. Imala sam razna interesovanja, ali uvijek bih se vraćala glumi i tu sam se nekako najslobodnije i nasigurnije osjećala.
Glumačka profesija je specifična, no, uprkos teškoj situaciji, Vi se za svoju poziciju uspijevate izboriti. Koliko se teško pomiriti s izazovima bh. stvarnosti?
– Dobro ste rekli, glumačka profesija je i u normalnim vremenima specifična i zahtjevna, a kamoli sada nakon restrikcija i raznih neizvjesnosti, no uprkos svemu itekako ima napretka na bosanskohercegovačkoj sceni, jer je trenutno u produkciji nekoliko domaćih serija.
Diplomirali ste na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Šta ste tokom studentskih dana naučili o sebi?
-Ja sam, također, jednu godinu studirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli u klasi profesora Vlade Keroševića, jer nisam upala u prvom roku na Akademiju scenskih umjetnosti (ASU) u Sarajevu. Sljedeće godine sam upisala ASU u klasi profesora Admira Glamočaka, gdje sam i diplomirala, tako da sam ja praktički dva puta pohađala prvu godinu studija na dvije različite akademije kod dvojice različitih profesora. S ove tačke gledišta sam vrlo sretna i zahvalna što sam imala tu mogućnost da osnove glume i istraživanja učim na različite načine i mislim da je to moje iskustvo jako vrijedno. Sve iskustvo koje nosim sa studija je dragocjeno, to su godine oblikovanja i istraživanja, kopanja po sebi. Svašta se tu iskopa i dobrog i lošeg.
Kako se pripremate za ulogu?
– Svaka uloga je u osnovi drugačija, pa se shodno tome i ta priprema prilagodi. U suštini, to su neki lični glumački rituali koji me dovedu u emotivno stanje lika i situacije.
Kojom svojom ulogom se posebno ponosite?
– Gotovo je nemoguće ulogu od projekta i procesa odvojiti, uvijek s ponosim čitavim projektom i timskim radom, a tek onda imam i neki odnos kako je moja uloga rezultirala u tome.
Čemu Vas je Doli Bel naučila?
– Kroz ulogu Doli Bel sam naučila da bolje razumijem tragičnu poziciju žena na Balkanu te kako kroz lokalnu priču široj publici možemo progovoriti univerzalnim jezikom.
Djelo Abdulaha Sidrana govori o periodu šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali o stvarima koje su, manje-više, aktuelne i danas. Ko je Doli Bel današnjeg vremena?
– Djelo, tj. roman, scenarij i kultni film Emira Kusturice su nastali u drugim soc-ekonomskim uvjetima, tj. okolnostima socijalističkog režima. Međutim, danas u vremenu kapitalističkog režima predstava „Sjećaš li se Doli Bel“ a priori drugačije korespondira s publikom. Doli Bel današnjeg vremena bi bile žene ili djevojke koje viđamo svakodnevno na društvenim mrežama. Nažalost, danas je eksplicitnost ženskog tijela postala toliko uobičajena i vrlo lako može da se desi da te djevojke, usljed brzine djelovanja društvenih mreža i platformi, naročito maloljetnice, postanu žrtve sajber nasilja i bivaju izmanipulisane.
Kod nas vrijedi mišljenje da su glumci boemi i da je njihov život drugačiji od života običnog radnog čovjeka. Dođu li dani kada biste najradije ostali u krevetu i kako se odupirete tome?
-To je stereotip, jeste ova profesija specifična kao i sam ritam života koji nosi sa sobom. Postoje adrenalinske oscilacije nakon završenog dana snimanja ili nakon odigrane predstave, ali danas je ritam života toliko ubrzan da vjerujem da boemi kakve pamtimo iz knjiga i filmova ne bi dugo opstali s tim boemskim lifestylom.
Šta je Vaša vječita inspiracija?
– Ljubav i umjetnost.
Postoji li neka osobina koju imate, za koju niko ne zna, koja bi nas iznenadila?
– Možda.
Vjerujete li u srodnu dušu?
– Da, u više njih. Vjerujem u umjetničke duše koje mogu biti jedna drugoj srodne. Veseli me to kada se desi da imam takve saradnike na projektu oko sebe.
Koje su Vam najdraže životne uspomene?
– Djetinjstvo i adolescencija, tada najintenzivnije i često prvi put doživljamo stvari oko sebe.
Šta Vam prolazi kroz glavu prije izlaska na scenu?
– Vizualiziram scene, pozicije, ulaske i izlaske, a i kablove – ukoliko ih ima na sceni da ne zapnem.
Uloga koju biste voljeli zaigrati?
– Svaka nova uloga ili projekt mi pričinjava radost. Voljela bih u nekom od budućih projekata igrati satiričnu komediju ljudi iz našeg javnog života, odnosno ljudi koji kreiraju našu tragikomičnu stvarnost.
Kada zamislite da ste dobili Oscara – kako izgleda ta priča?
– Izgleda predobro.