Oduvijek sam željela istražiti šta bi značilo da dva iransko-američka lika imaju priliku da sastave dijelove svoje mlade ljubavi kasnije kad su u starosti – prije nego što za njih bude prekasno. Želim da žene posvuda visoko dižu glave čak i ako imaju posla s mizoginijom, diktatorskim režimima ili općenito kulturom koja im govori da moraju da šute
Razgovarala: Larisa Mahmić
S Marjan Kamali, američkom spisateljicom iranskog porijekla, razgovarali smo povodom objavljivanja bosanskog prijevoda njenog drugog romana “Knjižara u Teheranu”, pod okriljem izdavačke kuće “Buybook”. Roman i intervju je s engleskog jezika prevela Amela Kavaz, a nastao je u okviru projekta “Bookstan on Air”, koji je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe institut i drugi partneri.
“Knjižara u Teheranu” roman je objavljen 2019. godine. Ovo je jedna kompleksna priča, mozaik isprepletenih sudbina koje rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnim. Roman počinje susretom dvaju glavnih junaka u američkom staračkom domu 2013. godine – Roya i Bahman su u svojim sedamdesetim, ali njihov razgovor čitaoce vraća u prošlost, u 1953. godinu. Odatle, njihova konverzacija se pretvara u narativ koji se proseže kroz nekoliko decenija. Famozna Knjižara je u centru svega.
Od prve do posljednje stranice, uspješno ste razvili vrlo zanimljiv narativ koji je zaintrigirao mase – u pripremi je adaptacija romana u televizijsku seriju u produkciji HBO-a! Kako se osjećate kad znate da će Vaše riječi biti pretočene u televizijsku seriju? Koliko ste uključeni u proces sastavljanja scenarija i u cjelokupnu adaptaciju?
– Veoma je uzbudljivo pomisliti da će moji likovi dobiti novi život na ekranu, ali postoji i određena doza nervoze. Radit ću kao konsultantski producent, tako da ću moći utjecati na neke stvari. Cilj nije imati tačnu repliku knjige u seriji, već uhvatiti njen duh, dušu i atmosferu. Presretna sam što priču Roye i Bahmana utjelovljuju divni glumci – cijela stvar djeluje nadrealno i nevjerovatno.
Starački dom, stari ljubavnici, prisjećanje na zajedničku strastvenu mladost, sklapanje individualnih sjećanja u jednu jedinstvenu priču – mene kao čitateljicu su ovi elementi asocirali na “Bilježnicu”, roman Nicholasa Sparksa. Jesu li ove zajedničke tačke produkt inspiracije Sparksovim romanom ili je to čista slučajnost?
– “Knjižaru u Teheranu” porede s “Bilježnicom”, jer postoje teme koje ove dvije priče dijele. Kada sam prvi put pogledala film “Bilježnica” (prvo sam pogledala film, a kasnije pročitala knjigu), nisam mogla prestati plakati. Mislim da nisam svjesno namjeravala imati slične teme u svojoj knjizi, ali me film definitivno pogodio. Oduvijek sam željela istražiti šta bi značilo da dva iransko-američka lika imaju priliku da sastave dijelove svoje mlade ljubavi kasnije kad su u starosti – prije nego što za njih bude prekasno.
Zašto ste odabrali baš knjižaru kao epicentar svega, kao mjesto radnje, naposljetku i kao naslov romana?
– Prije nekoliko godina, otac mi je pričao o jednoj knjižari u Teheranu iz svojih srednjoškolskih dana. Rekao je da su se u radnji prodavale knjige iz cijelog svijeta i da bi srednjoškolci između stranica knjiga skrivali ljubavne zapise, te da je vlasnica knjižare tako prenosila njihove poruke njihovim voljenim. Pomislila da je to tako romantično – da se ljubavno pismo šalje između stranica knjige. I dan-danas volim knjižare i pisaći materijal, i kad god posjetim neki novi grad, obavezno saznam da li imaju jednu takvu radnju da je posjetim.
“Knjižara u Teheranu” ima ljubavnu priču kao okosnicu, ali Vi se ovdje bavite i nekim značajnim društvenim pitanjima. Jedno od njih je emancipacija iranskih žena. Čak i kad je „pobjegla“ od iranskih običaja, Roya je i u SAD-u bila suočena sa mizoginijom. Kako Vi danas vidite emancipaciju u istočnim, ali i zapadnim društvima?
– Većina svijeta svjesna je izazova s pravima žena u državama poput Irana, ali smo skloni zaboravljanju da žene širom svijeta doživljavaju mizoginiju. Također, htjela sam pokazati ograničenja koja su postavljena ženama u SAD-a, posebno 1950-ih i 1960-ih. Roya napušta Iran, misleći da će joj prilike za posao u SAD-u biti brojne, ali vidi da stvari nisu tako jednostavne i riješene ni u zapadnom svijetu. Mislim da se, i u istočnim i u zapadnim društvima, žene još bore da budu saslušane i ravnopravne.
Kako Vi sebe, kao autoricu, ali i kao ženu, doživljavate u kontekstu današnje proze? Je li Vam važan društveni angažman putem književnosti?
– Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama. Odrasla sam očajnički tražeći uzore među bliskoistočnim spisateljicama. Jednog dana, otac me pogledao u oči i rekao: „Možeš biti uzor sljedećoj generaciji.“ Želim da žene posvuda visoko dižu glave čak i ako imaju posla s mizoginijom, diktatorskim režimima ili općenito kulturom koja im govori da moraju da šute.
Na početku knjige citirali ste F. Scotta Fitzgeralda, koji je također govorio o poistovjećivanju SAD-a sa svijetom novih mogućnosti i nada, tzv. American Dream. Ipak su Roya i njena sestra Zari svoju budućnost pronašle upravo tamo.
– Ljudi su generacijama doživljavali Ameriku kao zemlju mogućnosti i dolazili su ovamo iz cijelog svijeta kako bi ostvarili „američki san“, ali američki san nikada nije tako jednostavno postići kao što neki vjeruju. Živjeti američki san zahtijeva mnogo odricanja. Kada Roya i njena sestra Zari dođu u Ameriku kao mlade studentice, suočene su sa stvarnošću Amerike u svoj njenoj slavi, komplikacijama, manama, nadi i radostima.
Kako biste Vi, kao autorica, okarakterizirali ovaj roman? Koliko roman kao forma može vjerodostojno prikazati jedno društvo ili vjerno govoriti o historijskim zbivanjima?
– Ovaj roman je priča o izlječenju od gubitka. Željela sam da istražim i ljubav i gubitak, i kako se mirimo s ljubavlju i gubitkom zemlje, ljubavlju i gubitkom vjerenika, ljubavlju i gubitkom djeteta, ljubavlju i gubitkom u braku, ljubavlju i gubitkom kada je riječ o izgradnji novog života na novom kontinentu.
Jeste li odmah znali da želite roman ispripovijedati na taj način ili ste do te odluke došli tokom pisanja?
– Od samog početka sam znala da želim da ispričam ovu priču na nelinearan način. Oduvijek sam znala da želim započeti roman kada su Roya i Bahman već u svojim sedamdesetim i kad će se ponovo vidjeti prvi put nakon šezdeset godina. Htjela sam da čitalac od samog početka zna da su ove dvije osobe većinu svog života provele odvojeno, jer za mene je ovo priča o izgubljenoj ljubavi, koliko i priča o prvoj ljubavi. Druga tema u romanu je da vrijeme, ustvari, nije linearno već kružno.
Koliko Vam je trebalo da formirate likove romana, da oformite njihove živote? Imaju li utjecaja Vaša iskustva ili iskustva Vaših roditelja?
– Trebalo mi je tri i po godine. Počela sam samo s dvoje naših ljubavnika: Royom i Bahmanom, ali na kraju su ostali likovi oživjeli i zaživjeli svojim životom. Nisam očekivala da će se svi narativi ispreplitati na način na koji su se ispreplitali, ali mi je drago što sam uspjela uplesti njihove priče.
Sudbina je izuzetno važan element u ovom romanu. Je li na živote likova utjecala upravo sudbina ili su ipak bili presudni konkretni historijski akteri poput iranske politike, borbe za vlast, klasnih razlika i sl.?
– Historijski događaji, politika, moć i klasne razlike utjecali su na živote mojih likova jednako – ako ne i više – nego bilo koja unaprijed napisana sudbina. No, sudbina je ipak igrala veliku ulogu u njihovim životima. Iako volimo vjerovati da smo sami kapetani svojih sudbina i da možemo upravljati svojim životima, istina je da je mnogo toga van naše kontrole.