Mlada glumica Hana Zrno ostvarila je svoju prvu profesionalnu ulogu u filmu “Praznik rada” Pjera Žalice. Od malih nogu violinistica, zatim zaljubljenica u muzički teatar, svoj put u teatru počinje kao srednjoškolka u mjuziklu “Annie”, 2016. godine, te po završetku Akademije scenskih umjetnosti ostvaruje uloge u mnogim drugim predstavama. U filmu “Praznik rada” igra policajku koja pokušava umiriti nekoliko stanovnika ulice Bjelave, koji žele da saznaju zašto je jedan od njihovih prijatelja te noći priveden.
– Na setu je atmosfera bila zaista predivna. Prije svega, velika trema jer sam imala priliku da snimam svoju scenu s velikim glumačkim imenima poput Aleksandra Seksana, Emira Hadžihafizbegovića, Borisa Isakovića i svog profesora glume, Admira Glamočaka. Svi na setu su učinili da se osjećam jako ugodno, a najviše bih željela da se zahvalim reditelju filma Pjeru Žalici, koji je snimanje učinio tako lagodnim i prijatnim, i generalno cijeli set je bio kao jedna velika porodica. Zahvalna sam što je moj prvi susret s filmom bio baš u ovakvoj atmosferi – istakla je Zrno u veoma otvorenom razgovoru i dodala na kojim novim projektima radi, kakav je položaj mladih glumaca u Bosni i Hercegovini, da li ima muzičkog uzora i šta je za nju muzika, a šta gluma.
Kakve su reakcije nakon prikazivanja filma na Sarajevo Film Festivalu?
– Reakcije koje sam dobila su da je film izvanredan. Kao što je i sam reditelj Pjer Žalica rekao, ovo je težak film. I zaista jeste. Ja sam imala priliku prvi put da ga gledam na zatvaranju Festivala i jako emotivno sam ga doživjela. Mislim da na svaki način oslikava pojave u društvu kroz likove, od nezainteresiranosti i ravnodušnosti, potiskivanja boli, okrivljavanja drugog (bračni parovi), odbijanja ikakve vrste identiteta kao jedinog bijega od torova. U jednom trenutku se smijete, a u drugom već zadržavate suze, zato što u svakoj replici prepoznajete sebe ili onog nekog prekoputa vas.
Radite li na nekim novim projektima?
– Trenutno sam u procesu proba za dvije predstave koje će svoje premijere imati u Pozorištu mladih. Jedna od njih je magistarski projekt kolege Sanjina Arnautovića i mene, a riječ je o mjuziklu “Tick- tick boom!”, koji je ekraniziran u Americi prošle godine, dok će naša premijera biti 21. septembra. Druga predstava je “Zašto ih nije briga” u režiji Petra Pejakovića, koja će svoju premijeru imati 1. oktobra u sklopu otvaranja dječijeg dijela MESS festivala. U decembru me, također, očekuje rad na predstavi “Idiot”, koju će režirati Selma Spahić.
Kakav je položaj mladih glumaca u Bosni i Hercegovini?
– Izrazito mi je teško odgovoriti na ovo pitanje, jer smatram da su mišljenja podijeljena. Ono što mogu za sebe reći jeste da sam do sada jako sretna i zadovoljna svojim radom. Zahtjevno jeste, ne samo biti mladi glumac, nego generalno mlada osoba u ovom gradu, i mogu reći da sam privilegovana da se bavim poslom za koji sam se obrazovala. Zaista se trudim, borim, izlazim na sve moguće audicije i želim da nastavim živjeti od svoje profesije. Obećala sam sebi da neću odustati od svojih principa i da se nikada neću prestati boriti.
Glumili ste u mjuziklu „Kosa“. Kakve utiske nosite?
– Kako odmiču pitanja, shvatam koliko sam za vrlo kratko vrijeme imala priliku da sudjelujem u tako divnim projektima. Moja saradnja s rediteljem „Kose“, Aaronom Thielenom i dirigentom Ryanom Nelsonom je počela godinu unazad, u jeku Corone. Dobila sam priliku da budem dio njihovog internacionalnog projekta “Broadway across boarders”, i putem online platformi, u saradnji sa kolegama iz cijelog svijeta, snimali smo videe i songove iz mjuzikala. Stoga sam bila presretna kada su objavili audiciju za „Kosu“. Prije svega, mjuzikl “Kosa” je za ovaj grad imao veliki značaj u ratu, tako da je sam proces bio za mene nekako “svet”, jer je negdje i omaž nekadašnjoj „Kosi“. Rad na toj predstavi je bio tako katarzičan i predivan. Prije svega, u projektu nas je bilo, čini mi se, stotinu i iskustvo je bilo nevjerovatno. Ryan i Aaron su vrsni profesionalci i veliki magovi svog zanata, koji su zaista tih nekoliko noći ispred Narodnog pozorišta, na Palama i u Tuzli, proizveli magiju. Ne znam da li uopće mogu opisati osjećaj koji je prevladavao tih sat i po koliko je predstava trajala. Nadam se da je i publici bilo predivno kao i nama i jedva čekam iduće izvođenje.
Da li imate glumačkog uzora?
– Zaista ne mogu izdvojiti nijedno ime konkretno, zato što su svi ljudi koje srećem za mene velika inspiracija, lekcija i uzor. Mislim da svi u sebi nosimo određene kvalitete i da od svakog mogu ponešto naučiti i ponijeti dalje sa sobom.
Gdje se više vidite u budućnosti na filmu ili u pozorištu?
– Voljela bih da igram. Da li će to biti u teatru ili na filmu, nije važno. Gluma je jedna.
Kolika Vam je podrška otac, Almin Zrno?
– Porodica je uvijek bila moja najveća podrška.
Šta je za Vas muzika, a šta gluma?
– Muzika je moja prva ljubav. Otkako znam za sebe, na neki način sam se bavila muzikom. Završila sam osnovnu muzičku školu kao solo violinistica, a poslije sam se okušala i operi. Nekoliko godina sam bila član interreligijskog hora “Pontanima” i to je sve bilo prije nego što sam maturirala. Međutim, uvijek je nedostajao neki djelić zbog kojeg se nisam odlučila dalje usmjeravati isključivo u muzičkom pravcu. Pri završetku srednje, dobila sam angažman u mjuziklu “Annie” u produkciji IMTM instituta koji je svoju premijeru imao u Narodnom pozorištu. Tada sam prvi put okusila čari glume i shvatila da je to bio djelić puzle koji je nedostajao i da gluma objedinjuje sve ono što me usrećuje. Godine 2017. upisala sam Akademiju scenskih umjetnosti i napravila najbolji mogući izbor za sebe. Ne mislim da bih i u jednoj drugoj profesiji bila ovako ispunjena i sretna.
Biste li se okušali u inozemnoj karijeri i je li već bilo nekih ponuda?
– Naravno, mnogo bih voljela da radim u inozemstvu. Nažalost, do sada nije bilo takvih ponuda, ali nadam se da ću u budućnosti imati priliku i za takvu vrstu saradnje.