Sreća, mada je potrebna, nije glavni element bilo čijeg uspjeha, jer uspjeh, prije svega, dolazi nakon velike borbe, motivacije i predanog rada. Takvu startnu poziciju zauzeo je i naš sagovornik prof. dr. Ifet Mahmutović.
Dugogodišnji je sportist, trener, selektor i direktor odbojkaških reprezentacija BiH, profesor je i prodekan za nastavu na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Univerziteta u Sarajevu, a novo iskušenje s kojim je hrabro ušao u borbu jeste politika. Nosilac je liste Saveza za bolju budućnost BiH za Općinsko vijeće Novi Grad Sarajevo na Lokalnim izborima 2016. godine.
Praktično ste čitav svoj radni vijek u sportu, šta Vas je ponukalo da se politički angažirate?
– Ako pokušate da tražite paralelu između sporta i politike, naći ćete mnogo sličnosti, jer politika je kao takmičenje u sportu, a ono podrazumijeva davanje: davanje svega od sebe i na treningu i na takmičenju. U sportu sam dosegao vrhunac, mislim da je vrijeme za davanje u drugom segmentu života. Moj životni moto je davanje, davanjem se razvijamo, jer poslije ovog života ne ostane to što smo sakupili, nego ono što smo dali. Politička opcija u kojoj sam prepoznao najveću mogućnost ostvarenja svog životnog mota jeste Savez za bolju budućnost BiH. Znam da svojim iskustvom, radom i angažmanom, a nosilac sam liste kandidata SBB-a za Općinsko vijeće Novi Grad Sarajevo na ovim lokalnim izborima, mogu mnogo doprinijeti pozitivnim promjenama u društveno-političkom životu, ne samo lokalne zajednice u kojoj egzistiram, nego i šire.
Kakvo Vam je Sarajevo i šta biste mijenjali u njemu?
– Kad putujete svijetom, vidite sve ljepote koje vam se pružaju u tim momentima, al’ na kraju opet se budite sa stihovima pjesme „Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo”. S tog gledišta ne bih mijenjao ništa, jer Sarajevo je najljepši grad na svijetu! Međutim, kad pogledam svakodnevni život u našem gradu, mijenjao bi sve. Nije prirodno, naprimjer, da smo mi imali bolje uslove za igru i odrastanje u odnosu na današnju djecu.
Iza svakog uspješnog muškarca uvijek je i snažna žena kao stub kuće i porodice. Pričajte nam o svojoj porodici?
– Jedan od mojih životnih učitelja, držeći mi ders o porodici, znao je kazati: „I najjače građevine se ruše zbog lošeg temelja”. U porodici taj temelj je žena. Moram priznati da u krugu prijatelja, da li u šali ili zbilji, često dobijam pitanje: „Da li iza svake uspješne žene stoji i snažan muškarac”, jer moja supruga je uspješni univerzitetski profesor na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje obnaša i funkciju prodekanese za međunarodnu saradnju.
Na vaše pitanje odgovaram potvrdno: Da, iza svakog uspješnog muškarca uvijek je i snažna žena, a na pitanje mojih prijatelja mogu kazati: Da, sa aspekta snage, jer mnogo vremena provodim u fitnesu. Na putu do uspjeha, u vezi i braku, najbitnija je dobra podjela uloga i poslova. Da bismo u bilo čemu bili uspješni, neophodno je da imate stabilne osnove. Zato je važna jaka žena, koja će nam pomoći da uvijek nakon napornog dana imamo gdje da se vratimo, ali i počnemo novi dan okruženi mirom i srećom.
Imate troje djece. Kad je o njihovoj budućnosti riječ, o čemu kao roditelj najviše razmišljate?
– Smatram se bogatim čovjekom, jer imam troje djece. Dvije kćerke i sina!
Od njih sam naučio i sebi stvorio životni moto „davanje”, jer moguće je davati bez ljubavi, ali nije moguće voljeti bez davanja. Starija kćerka je krenula mojim stopama, iako nisam bio oduševljen tom idejom, čak sam i bio protiv toga. Odgovorili su me prijatelji i to se pokazalo jednim od najboljih životnih poteza. Ona je uspješan student Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja. Ponosim se njome što me kao redovnog profesora naučila nešto, a to je šta znači princip „upornosti”. Pokazala mi je kako nikada nije odustala od mene, a ja sam to drugačije doživljavao i gledao je kroz fakultet koji treba da studira.
Kada posmatram svoje odrastanje i odrastanje mog 13-godišnjeg sina, shvatam veličinu mog oca koji se borio s jednim buntovnim dječakom, punim energije i želje za dokazivanjem. Kada sam sinu jedne prilike pokazao svoju sliku kad sam imao 13 godina, dobio sam pitanje: „Kako ti ovako ličiš na mene”! Osim što je moj fizički indigo, i on je već punih pet godina mladi sportist, koji se pronalazi u fudbalu, trenirajući u Fudbalskom klubu „Sarajevo”. Ono što primjećujem jeste da će i on ubrzo uploviti u odbojkaške vode.
Da čovjek uči cijelog života, pokazuje mi druga kćerkica, koja ima pet godina, a koja mi svakog dana dokazuje koliko malo znam kada mi počne postavljati pitanja. Kroz ta pitanja naučite da se čovjek nikada ne može spustiti, nego se može samo podići na nivo djeteta. Moje dvije princeze i mali king su izvor mog života!
Jedno vrijeme ste bili u Reprezentaciji sjedeće odbojke. Vjerujem da vas čine ponosnim sve zlatne medalje koje su ovi momci donijeli u našu zemlju, no, taj uspjeh, čemu, osim talentu, još pripisujete?
– Neprocjenjivo životno iskustvo. Prvih deset godina sam ih učio sjedeću odbojku. Drugih deset godina sam kroz obrazovanje većinu tih zlatnih momaka mentorisao kao svoje najdraže studente. Oni su pokazali da „smisao života nije živjeti vječno, već da napravimo nešto što će da živi vječno”. Oni su napravili rezultate koji će živjeti vječno, a ja napisao prvu knjigu u svijetu o sjedećoj odbojci. Ponosim se tim momcima i što ih imam za prijatelje!
Sa seniorskom muškom odbojkaškom reprezentacijom kao trener ste ostvarili plasman u «A» diviziju među 16 najboljih reprezentacija Evrope 1999. godine. U kakvom sjećanju Vam je ostao ovaj rezultat?
– To je bio drugi najbolji kolektivni uspjeh nekog bh. sporta poslije košarke, koja je bila osma na Evropskom prvenstvu 1993. godine. Bio sam mlađi od kompletne postave reprezentacije. Od njih sam naučio šta je profesionalizam i kako se odnosi prema radu. To je bila reprezentacija vrhunskih igrača, čiji rezultati će također živjeti vječno.
Vi ste profesor na fakultetu, susrećete se s mlađim generacijama BiH, šta uviđate kao najveći kvalitet generacija na kojima ova zemlja ostaje, a šta, ipak, smatrate da im nedostaje?
– Znanje je temeljni preduvjet razvoja svakog društva. Naši mladi sa sadašnjim obrazovanjem, bez problema nalaze posao u inozemstvu. Znači, nije samo obrazovanje problem. Opći problem je nedostatak radnih mjesta, gdje se dovodimo u situaciju da imamo više radno sposobnih ljudi nego radnih mjesta. Najvažniji posao politike u ovim vremenima je otkriti način otvaranja radnih mjesta.