Zoran Kesić svoju popularnost stekao je humorističnim pristupom društveno-političkim temama u Srbiji, ali i regionu. Emisija „24 minuta“ je nezaobilazna kod publike koja ga redovno prati, a njegove 24 minute u poslu ispunjene su onim što voli i živi od svoje 18 godine. Nailazio je na brojne prepreke kada je počinjao svoju televizijsku karijeru, ali, kako kaže, nikada nije odustao. Zaljubljenost u novinarstvo traje i danas, a ta ljubav ga nikada nije izdala. Za “Azru” govori otvoreno te otkriva ko je Zoran Kesić kada se kamere ugase.
-Ja sam običan čovjek, porodičan, muž, otac, prijatelj, brat, sin, kao i svi normalni ljudi. Čovjek koji se, stjecajem okolnosti, bavi javnim poslom, pa je odatle prepoznatljiv nepoznatim ljudima, ali to je sastavni dio mog posla, tako da mi već odavno nije čudno da ljudi imaju želju i potrebu da mi nešto kažu, skrenu pažnju, pohvale, da se slikaju sa mnom, da mi “uvaljuju” i svoju malu djecu da se slikaju sa mnom. To su sve čari mog posla. Privatno sam posvećen porodici, a poslovno kritici stvari koje me nerviraju. Možda javnost ne zna da je moj hobi čitanje i sakupljanje stripova, imam veliku kolekciju od 700 raznih stripova i grafičkih novela, to je moj hobi.
Postoje li 24 minute koje posvetite sebi i na koji način se opuštate?
Uglavnom se trudim da što više vremena posvećujem sebi i porodici, jer to je suština života, onako kako ga ja doživljavam. Većinu vremena posvećujem sebi, a radim samo ono što moram. Lijepo se uklopilo da ono što moram da radim je zapravo ono što me i ispunjava privatno, tako da to što radim je posvećeno meni, jer ja kao građanin imam neke stvari koje mi smetaju i nerviraju me i onda je privilegija da to kažem u okviru svog posla. Naravno, imam vremena za sebe, za prijatelje, druženja, pozorišta, film, putovanja i uživam u tome.
Kako pronalazite mir u nemiru svakodnevice?
To je oaza, osjećaj sigurnosti da, kakva se god oluja dešava mimo nas, u društvu, u svijetu, imamo svoj nukleus, nas dvoje, s naših dvoje klinaca, gdje smo sigurni i gdje imamo povjerenje jedni u druge i to je neka zdrava osnova iz koje dolazi uspjeh na poslovnom planu.
Zbog svog satiričnog pristupa dnevno-političkim temama često ste bili izloženi prijetećim porukama i pritiscima. Činjenica je da niste podlegli tome, još trajete i nikada niste promijenili način svog rada. Kako ste se borili i kako se borite s tim danas?
Otkad postoji naša emisija, paralelno s njom se dešava i negodovanje jednog broja gledatelja kojima se ne sviđa ono što govorimo i onda imaju potrebu da to predoče meni kao najistaknutijem elementu naše emisije na vulgaran, neprimjeren način. Teško je reći da sam se na to navikao, ali sam prihvatio da je to sastavni dio naše emisije koja je dosta slobodna, direktna, često i oštra. Bilo bi čudno da se iz te oštrine ne događa takva reakcija. Zabrinuo bih se onog trenutka kada bi prestale burne reakcije, jer mi diramo u razne tabue u našem društvu; nacionalizam, neupitnu ispravnost crkve, mitove, zablude, najmoćnije ljude koji kontrolišu ovu zemlju, tako da sve su to teme koje su “opasne”, a i da nisu takve, naša emisija ne bi bila tako voljena i bitna.
Koja Vam je bila najneugodnija situacija?
Zanimljivo je, ne da nikad nije bilo fizičkog kontakta, nego nikad nije bilo živog kontakta, da mi neko dobaci nešto na ulici, na koncertu, jer ja sam, kao bilo koji građanin, prisutan svuda; na ulici, u prodavnici… Nikada mi niko ništa ružno nije rekao. Sve ružno što se dešava počinje i završava se na društvenim mrežama. Onda se ja pitam, pa gdje su svi ti ljudi koji mi šalju prijetnje, psovke, najodvratnije moguće riječi, nemoguće da me niko nije sreo… Ili, kada me sretnu, taj bijes padne u njihovim očima, kada vide koliko sam šarmantan, harizmatičan i sladak, pa onda odustanu, ili je to rezervisano samo za taj trenutak kada je on u osami svoje tastature, tu je hrabar, a kada treba nekoga oči u oči da pogleda, onda možda bolje ne. Tako da, ja do sada imam samo komplimente i podršku uživo, nikada mi se ništa neprijatno nije dogodilo.
Kako komentarišete moć društvenih mreža?
Društvene mreže su neminovnost, društvene mreže su nešto što ne možemo da zanemarimo. Nisam od onih koji u društvenim mrežama vide neko zlo ili koji govore: “E, u naše vrijeme kako je bilo…” E, pa u naše vrijeme, kada sam ja bio klinac, nije ni postojao internet. Internet nam je donio mnogo blagostanja i mogućnosti, da imamo cijeli svijet na dlanu i sve informacije. Mislim da je potrebno da mi roditelji obratimo pažnju šta nam djeca rade na društvenim mrežama, šta gledaju, šta se piše u njihovim Viber grupama, jer mogućnost manipulacije i targetiranja nekih manje sposobnih je velika. Društvene mreže nameću da budemo još posvećeniji, pažljiviji roditelji nego što bismo inače bili. To je još jedan zadatak za nas, jer koliko nam dobra donose društvene mreže, toliko moramo da budemo i oprezni, da nam djeca na njima ne zastrane.
Vaša emisija je prepoznata u cijelom regionu, što dokazuju brojke gledanosti. Jeste li ispunili svoj san kada je riječ o karijeri?
Možda zato što nemam neki određeni san kojem težim, pa kao kad dođem do njega, sad sam ga ostvario i to je to. Ne. Prosto, radim ono što volim, pokušavam da stalno napredujem, da budem bolji, da i ono što radim bude kvalitetnije, da izmišljam nove stvari. Činjenica da ovo što radim već deset godina s ekipom News Neta i rediteljem Aleksandrom Staničaninom do sada je opus magnum i kruna sadašnje karijere, ali živo me zanima šta će biti sljedeće što ću raditi nakon “24 minuta”, da li će to biti neki putopisi po svijetu, igrana struktura, serijski film, ko zna šta ću raditi sljedeće. Nekad, kad pomislim na to sljedeće, ono što me uzbuđuje i čini sretnim jeste da još imam šta da kažem i mimo ovoga.
Šta bi Vam još bio poseban izazov u životu?
To često spominjem, još kao mladi početnik novinar sam maštao o tome da pravim putopisne, dokumentarne serijale po svijetu i upadam u razne neobične situacije i to snimam, i privatno i poslovno vidim neke krajeve u kojima nikada nisam bio. To je nešto što mi stoji već godinama od želja i volio bih jednog dana da to ostvarim.
U emisiju ste unijeli satirični sadržaj, volite li da se šalite na svoj račun?
Obožavam da se šalim na svoj račun i privatno i u emisiji. To i jeste sastavni dio dobrog humora, da na tapeti izložiš i sve. Sve ostalo bi bio egocentrizam koji meni nije stran u smislu da sam voditelj i da se pojavljujem na televiziji, mora čovjek imati i neku dozu narcisoidnosti. Ali u smislu onoga što sam naučio već s 18 godina kao novinar koji je pekao zanat na Studiju B kod čuvenog Đoke Veštice, mog prvog urednika, bilo je da u novinarstvu ne postoji “ja”. Čitatelja ili gledatelja ne zanimaš ti. Ti si neko ko izvještava o nečemu, ti si neko ko, čak i kada daje svoj sud o nečemu, to je sud koji je proistekao iz tvog novinarskog iskustva i znanja. Kads čujem da neke koleginice ili kolege, prije svega na televiziji to najviše „štrči“, govore “ja”, pa “ja”, pa “ja”, “kada sam ja ovo, kada sam ja ono”, zaista mi to „para“ uho. U tom smislu, trudim se da obuzdam sve te potrebe da govorim “ja”, nego da govorim ono što je u društvenom interesu, dakle ono što je “mi”.
Jeste li ikada odbili neku ponudu za kojom danas žalite?
Ne mogu da se sjetim, što vjerovatno znači i da nisam. Uglavnom prihvatim ponudu, pa se onda možda zbog nje kajem. Vodim se onom mišlju da je bolje kajati se zbog nečega što si uradio nego zbog nečega što nisi. Probaj.
Da se osvrnemo malo na Vaš privatni život, o kojem javnost ne zna mnogo. Rođeni ste i odrasli u Beogradu. Imate starijeg brata Igora. Kako pamtite svoje djetinjstvo?
Kao bezbrižno. Porodična putovanja na more, druženje s prijateljima naših roditelja i njihovom djecom, zajedničke rođendane, slave, stan u ulici Proleterskih brigada moje drage tetka Rade koja više nije s nama. Prilično bezbrižno djetinjstvo 80-ih godina, u prisustvu mog brata koji je 10 godina stariji od mene, od kojeg sam upijao i njegov muzički ukus i duh tog vremena. On je bio fudbaler pa sam s tatom odlazio na njegove utakmice, to su neki mali beogradski tereni. Atmosfera s tih utakmica, zviždanje sudija… U bezbrižnim notama pamtim djetinjstvo, jer se odvijalo 80-ih godina.
Žalite li za tim vremenima?
Ne žalim u smislu da bih se vratio da opet budem mali, ali žalim za nekom bezbrižnošću koje je nosilo to doba, ne samo u mom gradu i mojoj zemlji, nego cijeloj Jugoslaviji. Čini mi se da su te osamdesete bile, ne samo bezbrižne, već su bile jako produktivne i u umjetničkom smislu; kinematografije, muzike, velikih bendova koje i danas slušamo. Kada praviš playlistu za neku žurku, ti staviš hitove koje znaš napamet iz 80-ih. Ne znam sada, da pravim neku žurku, 2000., 2010., 2020., ne bih znao kako da napravim playlistu, ali osamdesete znam, mogu da glumim DJ-a.
Čemu su Vas roditelji učili, a što Vam je ostalo posebno urezano u pamćenje, zahvaljujući čemu se vodite kroz život?
Učili su me da je vrlo korisno ići u bioskop. Uglavnom me mama vodila u bioskop kada sam bio mali, u Beogradu je bilo dosta bioskopa. Obožavao sam odlaske tamo i posebno se sjećam jednog trenutka, tada su na beogradskim biskopima bile table koje te obavještavaju šta je na repertoaru svih bioskopa. Tačno se sjećam trenutka kada je u bioskopu „Kozara“ igrao film “Ljudi mačke”, a istovremeno u „Odeonu“ imaš “Davitelj protiv davitelja”, i mama mene pita šta ću da gledam. Kakva dilema za dječaka od sedam-osam godina, jer oba filma zvuče fantastično. Pazi, “Ljudi mačke”, to mora da je zanimljivo. Tako da smo gledali “Ljudi mačke”, tu sam se zaljubio u Anastasiju Kinski.
Šta Vam je bilo najteže kroz odrastanje?
To što je uslijedilo nakon 80-ih, a to su devedesete i ta promjena atmosfere pod utjecajem raspada zemlje i ratova, koje mi u Beogradu, klinci barem, nismo toliko osjetili, jer su se naši dobri roditelji potrudili da nas zaštite od toga, ali se sjećam tada, kada vraćam film, nestašice, siromaštva, jeftinih sokova, to je sve benigno u odnosu na ono što se dešavalo van našeg zaštićenog svijeta u Beogradu 90-ih, tako da ja zapravo nemam ni mnogo prava da kukam na te nesretne devedeseete znajući šta se sve dešavalo u okruženju.
Negdje sam pročitala da su roditelji očekivali da će umjesto Vas dobiti djevojčicu, pa su pripremili sve stvari za bebu u roze boji, te da ste roze dekicu čuvali do svoje 11 godine.
To je istina i zbog toga su me zezali režimski tabloidi, ali sam rekao istinu. Šta sad, ako je to stvar da se stidim, evo stidim se.
Govorite li uvijek istinu?
Trudim se da govorim istinu, jer u poslu kojim se bavim istina je neophodna, smisao i misija novinarstva je potraga za istinom, a to je i najdragocjenije u našoj emisiji, to ljudi i prepoznaju. Mi to upakujemo u humorističnu oblandu, jer je pitko, ali suština naše emisije jeste istina, tačnije ono što moja ekipa i ja vjerujemo. Mene istina štiti, jer niko ne može da me optuži da lažem, da govorim tendenciozno nešto, za što mislim da je korisno u datom trenutku. Govorim isključivo ono što mislim i osjećam se komotno, kako poslovno tako i privatno.
Žalite li što Vas život nije odveo ka sportu, jer ste jedne prilike izjavili da ste maštali da jednog dana postanete uspješan i poznat fudbaler?
S ove tačke sada kada razgovaramo, poslije ovoliko godina karijere i divnih stvari koje mi je donijela, ne žalim. To je bio jedan dječački san. Trenutno me zatičete na fudbalskom treningu mojih sinova. Fudbalski san, i košarku sam trenirao također, nije se ostvario, ali sport je ostao moja velika ljubav i drago mi je što su i naši dječaci okrenuti sportu, tako da ne žalim. Drago mi je što je sport bio i što jeste dio mog života.
Da danas možete birati, šta biste izabrali – sport ili novinarstvo?
Ljudi ponekad ne uspiju da se pronađu ili im se ne uklope kockice ili rade nešto što moraju zbog egzistencije, ali to nije posao koji ih ispunjava. Imao sam sreću da imam talent za posao koji me ispunjava i koji me čini sretnim i koji znači ljudima. Ne znam šta bih drugo, bolje mogao da radim od ovoga što radim.
U medije ste dospjeli tako što je Vaša majka poslala Vašu biografiju na jednu televiziju. Žalite li zbog toga ili ste joj danas zahvalni?
Zahvalan sam joj zauvijek i tu zahvalnost ću joj reći ponovo sad kad odemo na ručak kod mojih roditelja.
Posebno mi je fascinantna priča u kojoj niste odustali. Iako na nekim televizijama nije bilo prostora slobodi onoga što radite i čemu pristupate, nikada niste odustali i „gurali“ ste svoju priču do kraja, pa čak i kada ste kupili svoju kameru i otišli na lokalnu televiziju da radite. Je li to bilo isključivo zbog ličnog zadovoljstva i ega ili ste zaista tada vjerovali da su takve emisije potrebne društvu?
Ne možeš da ideš mimo svog osjećaja i mimo neke potrebe. Možeš ako ne postoji nikakva mogućnost da uradiš ono što te neki osjećaj tjera da uradiš. Kad sam počeo da radim na televiziji, počeo sam da se zaljubljujem u novinarstvo i sve elemente televizije, snimanje, montažu. Kako sam se tada zaljubio, ta ljubav me nije prošla do danas. I kada su bili momenti da imam problema, da sam prestao da radim na nekoj televiziji ili godinu i po ne radim na televiziji, vjerovao sam da će se moja ljubav nastaviti. Moram priznati, supruga mi je dosta pomogla u trenutku kada sam bio bez posla godinu i po, tada je počela istovremeno i naša veza, kroz tu ljubav i novu energiju sam stekao novo samopouzdanje. Paralelno s našom ljubavlju koja je krunisana s dva dječaka počela je i naša emisija “24 minuta”, koja je veliki korak unaprijed za mene, poslovni, ali i korak naprijed privatno. Mnogo sam bolji i privatno nego što sam bio prije nego što sam upoznao svoju tadašnju djevojku, a sadašnju ženu. Ne bih mijenjao ništa u životu. Čovjeku je neophodno da ima podršku i pomoć nekoga, da ga uzme za ruku, da ga osvijesti, da mu pomogne da postane pravi, tačan i bolji.
I danas, kao i u to vrijeme, postoje brojne prepreke za one koji se bave novinarstvom. Šta biste im savjetovali, uzimajući u obzir i finansijske prepreke samostalnog ostvarivanja snova, kao i manjak podrške?
Jedini savjet koji mogu dati jeste da uvijek idu za svojim osjećajem, šta bi voljeli da rade i da koliko god da su izazovi da rade nešto čisto zbog puke popularnosti, broja klikova ili shareova ili nekog influensa, da se ipak vode mišlju da je istina u novinarstvu najdragocjenija i ono prvo što treba da im bude u vidu. Ako je istina prisutna, ako je tačnost prisutna, ti to možeš da „uviješ“ u šta god hoćeš. U mom slučaju, „uvijamo“ u humor, ali to može biti svašta. Ta riječ neka im je na umu, šta god radili u vezi s novinarstvom – istina.
Već 11 godina ste u braku s kostimografkinjom Ivanom Majstorović. Imate i dva sina, Andreja i Vanju. Danas, nažalost, svjedočimo velikom broju razvoda. Niste skloni skandalima. Kako ste sačuvali brak? Šta je tajna uspješnog braka?
Nemam pojma. Ima brakova i brakova i svaki je priča za sebe. Kod nas je tajna uspješnog braka to što se volimo, za drugu ne znam.
Ko je “glavni”?
Ja sam možda glavni za stolom u emisiji, ali za stolom u kući glavna je supruga.
Vaša je posljednja: “Da, draga.”
Tako je.
Jeste li romantični?
Pa, jesam.
Trudite li se da ono što ste naučili od svojih roditelja prenesete na svoje sinove?
Širina, tolerantnost, smisao za humor koji sam naslijedio od mog oca. Moja majka je radila u JAT-u, proputovala je cijeli svijet. Roditelji koji dopuštaju djeci širinu, afirmišu djecu na širinu, nemam druge riječi osim te širine, a širina kao kontrast zatupljenosti, ukopavanja u neke rovove; ideološke, nacionalne, vjerske. Širina, svijest gdje živimo, poštovanje historije i tradicije, ali i spoznaje da oko nas žive razni ljudi, drugačijeg izgleda, boje, vjerovanja, orijentacije i poštovanje svega toga. To je nešto što sam naučio od roditelja i tako vaspitavamo i svoju djecu.
Rekli ste da se trenutno nalazite na treningu svojih sinova te da iskazuju interesovanje za sport, ali biste li voljeli da Vaši sinovi nastave Vašim stopama?
Ne znam čime će se baviti kada porastu, ali šta god radili, volio bih da budu dobri, časni i pošteni ljudi, ljudi koji imaju potrebu da pomažu nekome, da nisu zlotvori. Da li će krenuti mojim ili supruginim stopama, to mi je svejedno.
Šta kažu kada Vas vide na televizoru?
Ništa više ne kažu, navikli su da je tata na televizoru. Oni su navikli da su njihovi drugovi u školi impresionirani što je njihov tata Kesić. Ni tome ne pridaju mnogo važnosti, jer su stasali s tim, to se podrazumijeva.
Jeste li strog otac?
Ja sam onaj dobri otac, možeš na hljeb da me mažeš, lako me obrlate, najlakši sam za saradnju s njima.
Pada li Vam teško popularnost kada se pojavite vani s porodicom?
Nije mi to teško, navikao sam i drago mi je. Ljudi koji gledaju i vole našu emisiju, kada me vide, oduševe se i moraju mi nešto reći, to su baš pravi, veliki fanovi, vrlo su zabavni, duhoviti ljudi, široki i takvi meni prilaze. Proširujem krug svojih poznanika srećući na raznim mjestima divne, drage ljude koji prilaze kao da se poznajemo, duhovito, s nekom zezancijom. Imam mnogo takvih slučajnih susreta i nije mi teško. Ima slučajeva kada me to i smara, kada sam sa ženom na nekom koncertu, pa pod utjecajem alkohola, ljudi se opuste i onda kreću da se slikaju, to me smara, jer hoću da uživam sa ženom, prijateljima, da i ja malo pijem, bez obaveze. Hajde manite me više, slikamo se dva-tri puta, dosta, nego se napravi red za slikanje. Šta sad trebam, da naplaćujem pet eura slikanje. Da podignem cijenu na 15 eura, pa da vidiš kako se red rasprši.
Jeste li ikada razmišljali da spakujete kofere i napustite Srbiju?
Nisam imao ni mogućnosti ni želje, ali razumijem ljude koji jesu. Radio sam od početka ono što volim. Lišiti se toga da bih otišao negdje drugo da radim nešto što možda neću voljeti da radim, nije to za mene. Ostajem ovdje, jer volim svoj grad, svoju zemlju. Smatram sebe patriotom iako me često proglašavaju kontrapatriotom, mrziteljem svoje zemlje, ali to su budale.
Kako se nosite s godinama? Prihvatate li činjenicu da prolaze?
To je i dobro, jer zamislite da ne prolaze, onda bi svi ljudi koji su živjeli i dalje bili živi, bila bi prenaseljenost. Dobro je da ljudi žive i umiru, jer ostaje prostora za male ljude koji rastu i žive. Prilično dobro izgledam za svoje godine, ne znam kada ću početi da izgledam loše za svoje godine. Možda s 56 godina počnem da izgledam dosta loše, ali trenutno s 48 godina baš super izgledam.
Koliko se brinete o svom izgledu?
Koristim svaki dan kremu za lice „Niveu“, kada se obrijem, stavljam kremu, ne stavljam kolonjsku vodu, jer me peče. Perem zube uvečer i ujutro i dezodorans uvijek da ne smrdim, parfem, neki puder za kosu koji može pokriti malo ćelavost. Ako baš budem rapidno oćelavio u narednih godinu-dvije, planirqmda idem u Istanbul da mi presade kosu.
Šta nikada ne biste oprostili?
Da me neko ubije. (smijeh) Apelujem na čitatelje da me niko ne ubije.
Kako birate prijatelje, imate li veliki broj prijatelja?
Imam mali broj prijatelja, veliki broj poznanika. Sasvim dovoljno. Šta će mi, bolje imati mali broj prijatelja, a da znaš da su ti pravi, nego veliki broj „onako“ prijatelja.
Vaše najveće razočarenje u životu?
Fudbalska reprezentacija. Velika su mi očekivanja, a mala ostvarenja.
Gospodine Kesiću, hvala Vam na odvojenom vremenu i što ste iskreno odgovarali na pitanja za magazin „Azra“.
Hvala Vama.