Glumac Konstantin Haag osvojio je publiku širom regiona za veoma kratak vremenski period.
Rođen je u Njemačkoj, a dugi niz godina živi u Hrvatskoj gdje je završio Umjetničku akademiju i započeo karijeru u pozorištu. Gledatelji su ga upoznali kroz serije “Kumovi” i “Drugo ime ljubavi” u kojima je ostavio veliki lični pečat.
Publika ga smatra iznimno simpatičnim i harizmatičnim, a on za “Azru” otkriva sve detalje svoje karijere, kao i izazove sa kojima se do sada susreo.
Publika Vas je imala priliku upoznati kroz zanimljive uloge na malim ekranima, veoma brzo ste prikupili brojne simpatije, koliko Vam znači ta podrška i uspjeh koji ste postigli?
Publika je kao lakmus papir. Ako su oni sretni s onim što gledaju i ja ću biti sretan. Ako ja nisam sretan s onim što sam uspio snimiti ili prikazati na “daskama koje život znače”, vjerojatno ni oni neće biti sretni s onim što gledaju. Sretan sam što smijem radit ovaj posao i bitno mi je napredovati pa sam zahvalan na svakoj sljedećoj prilici, kao i svakom zanimljivom projektu.
Kako ste se odlučili za glumu i koliko je bilo teško ići tim putem, počevši od studija pa sve do pronalaska posla?
Glumom sam se počeo baviti u srednjoj školi jer sam sve sportove već probao i htio nešto što će koristiti sve moje talente i razvijati me kao osobu u više smjerova. Iz zanimljivog hobija nastala je velika strast. Drugi razlog je taj što mi je majka čitala pričala priče prije spavanja. Ona ima veći talent da pokrene slike i maštu u nekome od svakog glumca s kojim sam do sada radio. Tako sam i ja htio stvarati te slike za ljude i podsjetiti što se sve može napraviti i osjetiti kada koristiš svoju maštu.
Rođeni ste u Njemačkoj, jeste li nekada razmišljali o povratku i napuštanju Hrvatske?
Njemačka je moj drugi dom i tamo imam puno članova porodice. Rado odlazim tamo i uvijek ću biti otvoren za projekte u njemačkom govornom području. Ali isto tako volim biti ovdje i preuzeo sam još jednu kulturu koje se ne želim samo tako odreći. Odrastao sam tako – kao i jedno i drugo i mislim da ću se tako osjećati do kraja života bez obzira gdje živio.
Koja Vam je najdraža scena od svih koje ste snimili?
Nedavno sam snimao scenu s genijalnim Tim Rothom koji je vjerojatno najpoznatiji partner s kojim sam ikada radio. Svejedno ću uvijek navesti prvu scenu s profesorom Milanom Štrljićem. Bez razloga sam imao najveću tremu – jer mi je profesor, a bilo je jako zabavno.
Ove godine ste se vratili i na scenu pozorišta, što Vas više ispunjava snimanja ili igra pred publikom?
To se baš i ne može usporediti, ali sam sretan što sam se vratio i u pozorište. I jedno i drugo ima svoje čari, jednako se veselim i snimanju i predstavi. Igra pred publikom je živa, a na filmu imaš više vremena postići nešto predivno.
S kojim kolegom najviše volite sarađivati i zašto?
Trenutno imam najviše impresija o saradnji s Farisom Pinjom. Imamo predstavu “Džaba je najskuplje” koju smo sami izrežirali i napravili , doslovno, na klupi u parku jer nismo imali prostor na početku. On je odličan i kreativan partner s kojim se lako radi. Sve ti da. “B GLAD” produkcija nam je pomogla da ta predstava uopće dobije priliku, na čemu smo neizmjerno zahvalni. A što se Farisa tiče sad svakako više nismo partneri nego prijatelji.
View this post on Instagram
Što vas najviše motivira i inspirira u svakodnevnom životu?
Moji najbliži i stvari poput izleta, druženja i spontanih životnih situacija. Sve one situacije zbog kojih život baš ne shvaćam tako doslovno i moram uključiti maštu.
Koliko je pandemija utjecala na glumačku industriju? Osjete li se posljedice i sada?
Pandemija je bila teška za sve one koji se bave izvedbenom umjetnosti. U polju kulture je i ovako borba djelovati, a kamoli kada je to polje daleko od prioriteta. I glumci i glumice su se motike uhvatili pa se i kroz to razdoblje prošlo. Sada je recimo, pozorište potrebnije nego ikad. Uvijek će biti kriza, a pozorišta će uvijek biti baš jer ima tih kriza.
Prepoznaju li Vas ljudi na ulicama? Je li Vam se nekada dešavalo da publika koja Vas prati miješa neke karakterne crte likova koje igrate sa Vašim privatnim životom?
Ponekad da. Poistovjećivanje se događa jer te ljudi, ipak, ne poznaju privatno, a žele se u tom trenutku nakratko našaliti ili povezati. Ne zamjeram to, naravno.
Da li je teško ostati svoj i ispoljavati kreativnost u današnjem vremenu, naročito kada se bavite javnim poslom gdje ste izloženi raznim komentarima?
Danas u doba Cancel kulture moraš paziti šta i kako ćeš nešto reći. Imati stav u vezi nečega odmah zvuči kao da tražiš konflikt. Po meni ružne cyber komentare treba ignorisati i živjeti po principu kako bi moj otac rekao hang loose. Svoj moraš biti, ali nemoj biti svoj na štetu drugih.
Serija “Kumovi” još uvijek vlada malim ekranima Bosne i Hercegovine, možemo li u skorijem periodu očekivati još neke nove projekte i iznenađenja?
Nedavno je bila premijera “Šalše”, a ove godine sam snimao i na filmu “260 dana” koji je u post produkciji. U septembru smo imali premijeru predstave “Džaba je najskuplje” te se sad nadamo raznim turnejama. Već razmišljam o sljedećem projektu na daskama.