Tamara Kučan važi za jednu od najpoznatijih spisateljica regije, njena djela osvojila su srca čitatelja i donijela potpuno novu dimenziju viđenja svijeta.
Autorica je brojnih romana koji su se rasprodali velikom brzinom. Sajmovi na kojima je prisustvovala obilježeni su njenim pričama te citati iz knjiga redovno kruže društvenim mrežama.
U svojim knjigama opisuje različite teške teme koje mogu pogoditi i one najravnodušnije. Tako je kroz romane kao što su “Indigo”, “Pješčani sat”, “Profajler, “Bivirgata”, ispričala priče koje svaki prosječan čovjek barem jedanput doživi i osjeti na sopstvenoj koži. Pisanjem se bavi od sedamnaeste godine života i jedna je od najmlađih članica u historiji Udruženja književnika Srbije.
Ova uspješna spisateljica, u razgovoru za “Azru”, otkriva drugu stranu svoje profesije te pobliže opisuje sve puteve karijere i sam proces nastajanja njenih zanimljivih priča.
– Pisala sam dnevnik kao tinejdžerka, ali umjesto da pišem o sebi, zabavnije mi je bilo da maštam i izmišljam. Tako sam stvorila Janu, junakinju svoje prve knjige – objašnjava Kučan na početku.
Početak, podrška, talenat
Jeste li tada mogli pretpostaviti da ćete sa samo 35 godina postići veliki uspjeh?
– Ljudi često vole da analiziraju uspjeh, ali najveća tajna uspjeha nije da se grčevito boriš i laktaš da do njega dođeš. Uspjeh nikada ne smije da bude cilj. Uživala sam u samom procesu, potom u činjenici da svoj proces mogu da držim u rukama, kao objavljenju knjigu. Naravno da sam maštala o svemu što danas živim, ali to nije bila suština. Suština je bila i ostala u samom procesu stvaranja. Uspjeh je samo nagrada. Mada, nekada i kazna.
Ko je prvi prepoznao Vaš talenat?
– Rekla bih da su to bili moji roditelji jer su me podržali, ali ne mislim da su oni prepoznali talenat – nisu se smatrali kompetentnim da to učine. Prvi čovjek koji je jasno i glasno izgovorio: ’’Ova djevojka ima talenat“, bio je profesor sociologije i zaljubljenik u književnost, Ratko Božović, kome dugujem veliku zahvalnost na nesebičnoj podršci. Moji roditelji su mu povjerovali, a ja sam poslije njegovih riječi, konačno povjerovala sebi.
Jeste li oduvijek znali da je pisanje put kojim želite ići ili Vas je tok života naveo na to?
– Verujem da je pisac oduvijek spavao u meni, ali nisam to odmah shvatila. Mnogo sam čitala kao dijete, bila sam zaljubljenik u knjige, pravila sam svoje novine u kojima sam pisala reportaže… Čini se da je zapravo sve vodilo do ovoga što danas živim. Sve je počinjalo i završavalo se sa kreativnošću, potrebnom da nešto stvorim i iskažem šta osjećam, sa pričom koja živi u meni i koja mora da bude ispričana.
Studirali ste komunikologiju, koliko Vam je ta činjenica pomogla u radu?
– U pisanju mi komunikologija nije pomogla, dok u izdavaštvu jeste. Iako sam silno željela da studiram filozofiju, komunikologija se pokazala kao dobar izbor.
Teme biraju mene
Osim Vaše autobiografije “Između redova”, da li se i ostale knjige temelje na Vašem iskustvu ili istinitim događajima?
– Ako izuzmemo autobiografiju “Između redova”, samo jedna knjiga sadrži obrise mog iskustva. To je knjiga “Bivirgata”. Ostale knjige ne predstavljaju moja iskustva, stavove, poraze i pobjede, odluke koje sam donosila. One su fikcija inspirisana stvarnim ljudima i događajima.
Gdje pronalazite inspiraciju i koliko traje sam proces pisanja knjige? Kako birate tematiku?
– Možda je bolje pitati gdje inspiracija i teme pronalaze mene, pošto ne uspijevam već 15 godina da se odbranim. Šalu na stranu, teme me same nalaze, život napravi čudan splet okolnosti da temu nikada nisam birala već je ona birala mene. Kada me tema nađe, inspiracija dolazi kao njen +1, kao pratilac. Osjetim u stomaku, u grudima da je to nešto o čemu ću pisati. Tema mora da me takne i uzburka sve u meni, a želja i motivacija za stvaranjem same nastaju, ne čekam ih, ne tražim ih.
Povezuju li ljudi nekada život likova iz knjiga sa Vašim životom?
– Često. Vjerujem da se pisci laganijeg štiva dobro sa time nose, ali u mom slučaju, kada su vam junaci predatori, ekstremisti, pripadnici sekte, psihopate i sociopate, to nekada zna da bude opterećujuće. Iz tog razloga sam napisala autobiografski roman. Umorila sam se od osuda, pravdanja i objašnjavanja, ali najprije od nemogućnosti pojedinih ljudi da razdvoje autora od njegovih junaka.
Neraskidiv dio
Da li je jednostavno biti pisac u Srbiji? Koji su najveći izazovi te kako ste osnovali izdavačku kuću?
–Izolovan sam primjerak rijetke vrste čitanog pisca, koji živi od onoga što voli, te nisam kompetentna da pričam kako sada jeste. Vjerujem da je internet autorima olakšao “proboj” na tržište i sticanje čitalaca, no… Nije jednostavno ni sada kao ni prije 15 godina. Velike su to borbe, strme staze koje treba preći bez da slomite sopstveni duh na putu do objavljene knjige. Izdavačko tržište je more knjiga, teško je zadobiti pažnju, potom povjerenje izdavača i publike. Otvaranje izdavačke kuće bio je nužan potez, najprije jer nisam mogla da pristajem na niz uslova koji se kose sa mojim moralnim shvatanjima, ali i bahatost i alavost pojedinih izdavača koji knjige svode na trgovinu, a talenat autora na zaradu.
Od svih djela koja ste uradili, možete li izdvojiti omiljeno?
– Ne mogu. Svaki roman je neraskidivi dio mene i neraskidiv sam dio svakog romana.
U autobiografiji ste naveli da “Poslije nekih knjiga ne možeš ostati nepromijenjen”, postoji li neka priča koja je Vas promijenila?
– Definitivno bi to bile sve priče koje sam slušala od svojih sagovornika istražujući za romane koje pišem. Gotovo svaka me je promijenila. Najsvežije su one koje sam slušala vezano za roman “Nadir”. Usudila bih se da kažem da su me načinile boljim, mada opreznijim, čovjekom.
Ko je Vaš omiljeni pisac?
– Aleksandar Đuričić Eš i s velikim nestrpljenjem očekujem njegov novi roman.
Za kraj, šta biste savjetovali onima koji imaju želju i ambiciju da napišu knjigu? Kako i od čega početi?
– Od sebe i svih razloga zašto priča koju pišete treba da bude ispričana. Od onoga što istinski jeste, ne od onoga što drugi govore da treba da budete. I od vjere ako ne u sebe onda od vjere u priču koju pišete.