Mila Elegović, ime koje se gotovo neizostavno spominje kada govorimo o vrhunskim ostvarenjima u svijetu pozorišta i televizije, istinska je ikona hrvatske glume. Kroz godine rada, osvojila je regionalnu publiku svojom svestranošću, harizmom i emotivnom dubinom koju unosi u svaku odigranu ulogu.
Od svojih početaka, pa sve do današnjih dana, njena umjetnička evolucija predstavlja stalnu potragu za novim izazovima i iskušenjima.
Poznata glumica odaje sve tajne svog stvaralačkog procesa i govori o ključnim trenucima koji su obilježili njenu karijeru, u razgovoru za magazin “Azra”. Tom prilikom ne samo da je osvijetlila umjetnički put, već i osobne stavove – filozofiju života koja je oblikuje. Također, Elegović otkriva poglede na današnji svijet umjetnosti, ali i život van reflektora.
Tokom godina, ostvarili ste veliki uspjeh u glumačkoj industriji, koje tri vještine ili osobine smatrate najvažnijim za ovaj posao?
– Tri vještine koje smatram najvažnijima za uspjeh u ovoj industriji su disciplina, disciplina i disciplina. Postoji još nešto što se zove umjetnički integritet, onda bi tu bila i autentičnost i najvažnija stvar, koja nije vještina ali je najvažnija za bilo koju vrstu uspjeha u umjetničkom poslu, jeste talenat i ‘faktor X’ – ono nešto neobjašnjivo što imate samo vi, dakle, neka osobna harizma, jedinstvenost, ono nešto vaše. S tim da što sam starija jako vjerujem u sudbinu, pozorište odabire ljude za koje želi da ga služe i da budu u njemu.
Odbijene uloge
Publika Vas još uvijek pamti kao čuvenu Irenu iz serije “Bitange i princeze”. Ta serija je i obilježila početak Vaše karijere. Kako danas gledate na tu ulogu?
– Danas, jako volim svoju Irenu Grobnik. Kako su prošle godine, prvo sam bila uspješna Irena Grobnik, a onda me to pomalo zasmetalo. Mada nisam trebala gledati tako jer u uskogrudnosti gledanja drugih ljudi i njihovoj manjkavosti talenta vidjeli su me samo kao to. Međutim, ja sam svojim radom dokazala da nisam samo Irena Grobnik, a onda sam poslije shvatila i da nikome ništa ne trebam dokazivati nego imati Irenu Grobnik u svom arsenalu jer mnogi bi to voljeli, a nikada neće.
Koja uloga je ostavila najveći utisak na Vaš život? Postoji li neka koju nikada ponovo ne biste snimili?
– Uloga koja je ostavila najveći trag na meni je ona zadnja, dakle, ona posljednja koju igram je uloga koja je u tom trenutku najbitnija za moju karijeru. Ja još nisam u godinama kad ću podvlačiti crte, nadam se da ću raditi i o tome jednostavno ne razmišljam. Ja živim sad i ovdje i bavim se stvarima koje me jednostavno trenutno okupiraju. Recimo igram glavnu ulogu u predstavi Joa Ortona i Ivan Lea Leme, Peripetije s psihijatrije i to mi je jedna jako teška uloga. U isto vrijeme igram u predstavama Važno je zvati se Ernest, Ljepotica i Zvijer, Jalta Jalta, Zagrepčanke i statičar. Tako da su to uloge koje su trenutno najvažnije za mene.
Ne postoji uloga koju ne bih snimila jer sam puno uloga odbila, naročito one gdje sam se trebala svlačiti. Moja filmska karijera je puno skromnija u odnosu na pozorišnu – u pozorištu sam odigrala nekih četrdesetak uloga, možda već idemo i blizu 50. Filmske i televizijske uratke sam odbijala prema onome što nije odgovaralo mom integritetu. Bogu hvala na tome jer onda ne moram žaliti za nečim što sam snimila, a nisam trebala. Isto kao što nikada neću reklamirati alkohol, cigarete, lijekove, kocku na društvenim mrežama jer bih onda sigurno zažalila što promoviram vrijednosti koje nisu moje.
Čvrste granice
Uvijek ste otvoreno govorili o svom životu, lijepim trenucima, ali i onim manje lijepim, jeste li nekada poželjeli da to niste radili?
– Što se tiče života i životnih poteza, naravno to je neki dio mene. Nisam požalila zbog otvorenog govora jer sam u tome uvijek imala neku svoju mjeru. Neke privatne stvari nikada nisam izrekla, nikada nisam pustila novinare u svoj stan, pazim što objavljujem na društvenim mrežama i u nekim stvarima imam jako čvrstu granicu. Lijepi trenuci, teški trenuci – kad sam osjetila potrebu da o tome pričam onda sam to i napravila. Nisam požalila zbog toga.
Kao javna osoba često ste izloženi različitim komentarima, predrasudama i osudama, kakav je Vaš pogled na to?
– Često sam izložena predrasudama, osudama i komentarima. Moj posao se promijenio jer se i cijela civilizacija promijenila, 2020. godine, sa pandemijom i možda već nekih pet godina prije kada je internet postao sredstvo. Naime, internet je ubio čaroliju moga posla na jedan način. Glumci su odjednom postali dostupni publici, prije toga smo svi zajedno igrali igru da je glumac na neki način nedostižan publici. U tome je bilo mnogo lijepe energije, lijepih snovitih iluzija i ta igra je na neki način imala neku izvjesnu pristojnost. One sekunde kada je internet stupio u naše živote tada je sve postalo blisko i tada je svaki “Pero” iza svoga komentara mogao javno populjavti Milu Elegović kako god je to htio. Prije smo, također, bili puno više zaštićeni, a sada nijedna javna osoba nije zaštićena – ne samo javna nego i privatna. Tako da sad trenutno tražim ljepotu u svom poslu na jedan drugi način. Pazim šta ću objaviti, a što se tiče zla koje se pokazalo u tim komentarima: u količini negativnosti koju ljudi nose kroz život, shavtila sam da je to osobna iskaznica onoga ko piše, misli, osjeća i želi živjeti zlo.
Nerijetko čujemo pohvale na račun Vašeg izgleda i zaista, za Vas vrijeme kao da je stalo, koja je tajna? Koliko vremena uspijete izdvojiti za sebe?
– Moj izgled je produkt moje discipline, kao što sam rekla disciplina, disciplina disciplina. Ja sam u 21. godini donijela odluku da ću paziti na sebe, otišla na dijetu i cijeli život sam na dijeti. Cijeli život sam na restrikcijama i ograničenjima i u jednom trenutku je to prestalo biti teško, to je dar koje mi je moje odricanje donijelo. Kako živim, više i ne razmišljam o tome, želje zadovoljim sa jednim ili dva zalogaja. Dakle, ako želim pojesti nešto što mi je fino ja ću pojesti jedan ili dva zalogaja i time zadovoljiti svoju želju. Tako neću biti ljuta na sebe zato što si nešto nisam priuštila. Fizička aktivnost je sada već važna za moju vitalnost i strašno sam sretna što sam svoj život i tijelo dovela u formu gdje je energija na dovoljno visokom nivou da me služi u tehnički zahtjevnim plesnim trenucima.
Ženska moć
Isprobali ste se i u muzičkim vodama, koji posao Vam više odgovara? Može li se uopće porediti?
– Muzika je jedno divno poglavlje koje sam otvorila i kojim se bavim kako dođe povremeno, nekad češće, nekad manje, ali definitivno je to nešto predivno. U krajnjoj liniji ja u svom poslu puno pjevam u mjuziklima, nedavno sam imala koncert sa divnom sopranisticom Irmom Dragičević i strašno sam sretna. Volim pisati pjesme, volim da mi drugi pišu pjesme, a volim pisati i svoje slikovnice što je već treće poglavlje u kojem sam se okušala. Volim kod sebe tu znatiželjnu hrabrost koja me vodi tamo gdje želim, a to se dogodilo negdje u četrdesetima kada sam nekako oslobodila svoju žensku moć.
Kada pogledate unazad, koliko Vas je vrijeme promijenilo? Koja je najvažnija naučena lekcija?
– Vrijeme me je promijenilo kao i svaku osobu. Nešto mi je donijelo, nešto mi je uzelo. Izgradilo me, potrošilo me, nagradilo me i kaznilo me. Mi se kroz život moramo mijenjati i jedino što je stalno jeste mijenja. Naučena lekcija je da uvijek ostanem vjerna svojim vrijednostima, što će reći da je vrijednost Božijeg prisustva i vjernost Bogu najvažnija stvar na svijetu za mene, otud sve kreće. Također, naučila sam da ništa nije onakvo kakvim se čini i da medalja uvijek ima dvije strane. Bez obzira koliko situacija bila strašna, Bog nikada ne napušta čovjeka.