Photo: Biljana Blivajs / Cropix
Barbara Nola osvojila je ljubitelje malih i velikih ekrana, ali i pozorišta. Njene uloge uvijek nose posebnu dozu autentičnosti i ličnog pečata, što je publika prepoznala kroz prve hrvatske serije poput “Sve će biti dobro”, “Dolina sunca”, “Larin izbor”, kao i u filmovima te predstavama na pozorišnim daskama. No, njenu priču ne čini samo dugogodišnji profesionalni uspjeh. Njen pokojni suprug, renomirani reditelj Lukas Nola ostavio je vječiti trag u regionalnoj glumačkoj industriji. Tako je od januara na svjetskim platformama dostupan i njegov posljednji film “Escort” u kojem je ulogu zauzela upravo i Barbara. To nije jedini projekt na kojem su nekoć sarađivali, a hrabra umjetnica još ide stazama kojima su zajedno koračali.
Unatoč brojnim obavezama i redovnim probama, Barbara Nola pronašla je vrijeme kako bi ekskluzivno za naš magazin govorila o glumačkom putu, radnim navikama, ali i svim životnim borbama.
Photo: Darko Tomas
Saradnici su bitni
Vaši radovi odlikuju se snažnom emocijom. Kako se pripremate za uloge koje zahtijevaju toliku unutarnju snagu?
– Hvala na komplimentu za snažne emocije, to svaki glumac i glumica žele čuti o svom radu, jer nam je uvijek cilj da ulogama koje igramo damo sve slojeve i dubinu emocija koje naši likovi nose u sebi i prenesemo ih gledateljima. Moram priznati da što sam starija dobivam sve slojevitije i snažnije uloge i to me, s jedne strane, ispunjava, a s druge i plaši, jer uvijek na početku pomislim: “Ja ovo neću moći odigrati kako treba”. Zatim se svim snagama bacim na posao i valjda ponekad i uspijem. Nekada to dosta iscrpljuje, ali me i liječi kao neka psihoterapija. Mnogo vježbam i tako se pripremam, jer mi je fizička kondicija jako važna za glumu. Također, sjedim sama za tekstom i meditiram o svakoj rečenici, šetam kroz šumu sa svojim psom i ponavljam neke monologe naglas kao potpuno luda žena. Naravno, dogovaram se s režiserom i partnerima. Saradnici su mi iznimno bitni.
Kada se osvrnete na svoje početke, možete li podijeliti neku neobičnu ili nezaboravnu situaciju koja Vam je oblikovala karijeru?
– Moja prva profesionalna saradnja bila je s Paolom Magellijem. Igrala sam na Dubrovačkim ljetnim igrama Petrunjelu u “Dundu Maroju” i tamo sam naučila kao za deset godina škole. To je bilo baš pravo vatreno krštenje: jaki glumci i redatelj. Taj intenzivni način glume koji Paolo traži, do kraja, sve sad i odmah, mene je formirao kao glumicu, a i taj njegov fanatizam kao umjetnika. Jednom me je nešto bilo sram mahati suknjom, Paolo se zaletio i protresao me, a ja sam njega gurnula niz stepenice. Smijali smo se odmah kao luđaci, ali tog ljeta naučila sam biti slobodna i hrabra, jer sam prije toga stalno nešto sramežljivo glumila pa bi publici pola toga i promaknulo.
Photo: Goran Stanzl
Pozorište, serija, film, iako slični, imaju različite zahtjeve. Kako se prilagođavate tim razlikama i gdje najviše uživate?
– Mislim da je divno što mi glumci s ovih prostora imamo priliku raditi u svim tim medijima, jer jedno nas uči drugome. I kad snimam po cijele dane, dođem u pozorište i s lakoćom glumim, kao neki trening. Ja osobno možda najviše volim biti na setu, jer tu sam nekako najopuštenija.
Koji Vam je najdraži lik koji ste dosad igrali?
– Lucija u filmu “Nebo, sateliti” koji je režirao moj Lukas. To je jedna divna, jaka uloga u filmu na koji sam beskrajno ponosna. Prema mom mišljenju, taj film je promijenio hrvatsku kinematografiju na više razina – od predivno snimljenih i režiranih scena do atmosfere i načina pripovijedanja koji ne mora uvijek biti jednostavno narativan nego i asocijativan. U pozorištu je to, vjerovatno, Maša u “Čehovljevom Galebu”. Sada u “Gavelli”, mom matičnom pozorištu, pripremamo novu predstavu koju Paolo režira i mislim da će mi to biti najdraže dvije uloge koje sam igrala.
Životne borbe
Kako održavate ravnotežu između privatnog života i uloga koje tumačite, a da pritom zadržite autentičnost u svakom liku?
– Nekako sve to dođe s iskustvom i godinama. Kada sam bila mlada, teško sam funkcionisala u životu i radila zahtjevne uloge, ali s vremenom se jako brzo naučiš prebacivati. Također, ja sam dosta mlada dobila djecu i onda me život prisilio da se u pet minuta posložim nakon probe ili predstave te fokusiram na hrpu majčinskih zadataka. Ili da trčeći uletim na snimanje i koncentrišem se u sekundi nakon pisanja zadaća, kuhanja, igranja… Meni je to, zapravo, uvijek i odgovaralo jer sam malo hiperaktivna pa mi treba puno izazova.
Kao i svaki čovjek, iskusili ste brojne teške trenutke. Kako ste ih uspjeli savladati i koji savjet biste dali onima koji prolaze kroz slično?
– Kada se moj muž prije deset godina teško razbolio, nakon početnog šoka i strašnog straha, ja sam nekako intuitivno znala da sad moram dati sve od sebe da se borim zajedno s njim na način da se ne bavim svojim emocijama nego upotrijebim svu svoju energiju da njemu i djeci budem na raspolaganju. Tako sam i sebi pomagala, jer sam dobila ogromnu snagu. Živjeli smo i radili i liječili se intenzivno. Nismo stali sa životom. A, otkad je Lukas prije dvije godine otišao, ja se isto borim da ne posustanem. Tjeram samu sebe da budem aktivna u svim segmentima života, jer mi se to čini kao jedino rješenje, barem za mene. Pretrpavam se poslom i obavezama, tako nemam dovoljno vremena da se utopim u tuzi. Znam da ga neću nikada preboljeti, ali ne želim prestati živjeti ni zbog sebe, a naročito zbog mojih najbližih. Mnogo je ljudi koje volim i koji me vole, to je veliki blagoslov.
Photo: Damjan Tadic / Cropix
Život kao film
Ako bi Vaš život postao film, kako bi se zvao i ko bi Vas glumio?
– “Žena na rubu živčanog sloma” i glumila bi me Penelope Cruz. Glumica mora biti ljepša i bolja od lika koji igra
Photo: Sasa Miljevic /Pixsell
Hrabrost i čvrstina
Postoji li neka uloga koja Vas je promijenila, ne samo kao glumicu, već i kao osobu?
– Ne znam, čini mi se da me svaka uloga pomalo promijeni. Kad sam bila mlađa i nesigurnija, voljela sam igrati čvrste i hrabre žene, jer sam kroz njih i ja dobivala malo hrabrosti i čvrstine. Znam da sam mnogo puta pomislila “vidiš kako ona to može reći ili napraviti, zašto i ja ne bih mogla tako.”