Nikolina Pišek već decenijama plijeni pažnju svojim karakterističnim stilom, stavom i pojavom na televiziji. Iza glamura i televizijskog osmijeha stoji priča o borbi, otpornosti i stalnom preispitivanju vlastitih vrijednosti. U ekskluzivnom intervjuu za „Azru Premium“, Nikolina otkriva kako je zapravo započela njena karijera, kako je balansirala privatne tragedije s javnim životom, zašto se više ne ljuti, te šta nas čeka u novoj sezoni reality showa “Farma”. Iskreno, dirljivo i bez zadrške – Nikolina o svemu onome što ne vidimo iza kamera.
Rad iz ljubavi
Na koji način je krenula Vaša karijera i kako to da ste se odlučili biti baš TV voditeljica?
– Moja karijera je krenula neplanirano što se tiče posla u medijima. Imala sam druge planove za budućnost i ambiciozno upisala arhitekturu u Zagrebu, i završila to. Međutim, usred tog procesa vrlo rano mi se dogodilo majčinstvo. I ostala sam samohrana majka. Oklonosti su me natjerale da se bavim životnim pitanjima. Morala sam brzo reagirati i početi se brinuti o svom djetetu – maloj Hani s kojom sam ostala sama. Jednim slučajnim spletom okolnosti, s obzirom na to da sam imala jak kolegij iz fotografije i filma kod profesora Krešimira Mikića i njegovog asistenta, preporučili su me nekim ljudima u medijima koji su tražili fotografe. Počela sma kao fotograf, a onda sam počela dobivati složenije novinarske zadatke. Kada sam prošla taj staž kao novinar, fotograf, kreator i autor, primijetili su me na televiziji, otvorila se potreba za novinarskim kadrom na TV-u. Počela sam raditi i postala sam autor. Poslije se ukazala potreba i za voditeljima. To sam prihvatila objeručke, jer je to značilo novi status za mene i rješenje mojih tadašnjih finansijskih poteškoća. Radila sam to, ali i imala izlete u svoju profesiju, dobila sam i određene nagrade. Time se planiram baviti u budućnosti iz čiste ljubavi.
Koliko se Nikolina danas razlikuje od Nikoline s početka karijere?
– Nikolina je na početku bila jako uzbuđena, entuzijastična, preplašena, sramežljiva, nesigurna, zabrinuta…Ali uz jako mnogo strasti prema poslu. Ja sam svaki zadatak koji su mi zadali odradila sa 120 posto kapaciteta. Ne štedim se, ne prigovaram i na svoju žalost važim za nekog od lakih suradnika (smijeh), što rezultira time da se na pomen mene ponekad odmahe rukom… Sve sam naučila na teži način. Nove generacije bolje poznaju svoja prava, a u moje vrijeme ja sam bila spremna samo raditi bez ikakvih pitanja oko honorara. Bila sam jako začuđena kada sam uopće bila plaćena za nešto. Danas sam samosvjesnija, svjesna kvaliteta, vrijednosti i toga da sam puno puta bila zvana da vadim kestenje iz vatre. Radila sam zahtjevne projekte koje drugi nisu htjeli. Žao mi je što se ovim poslom bavim na Balkanu, gdje ovaj posao nije cijenjen i valoriziran. Da sam, naprimjer, u Evropi ili Americi sa svim što sam radila u životu, bila bih strašno bogata osoba. A sada to nisam.
Zovu vas i jednom od najljepših voditeljica u regiji. Kako se nosite s tom titulom?
– Svaki put kada čujem takvo nešto, ja se osjećam posramljeno. Ja imam taj „imposter sindrom“, to je termin u psihologiji koji opisuje neadekvatnost. Koliko god sam svjesna da sam došla do nečega, imam osjećaj kako sam tu slučajno i zbog spleta okolnosti. Polako mijenjam taj stav. Ali, recimo, što se ovoga tiče, kad god to netko izusti ja se osjećam posramljeno i s mišlju da to ne zaslužujem i ne znam zašto to govore. Ali lijep kompliment je lijepo čuti. Valjda naučim primati komplimente. Vjerovatno će to biti kada ih više ne budem primala (smijeh)!
Kako ste i jeste li pomirili ona javno i privatno, u smislu da ste većinu vremena izloženi pogledima javnosti? Gdje podvlačite crtu?
– Javno i privatno se u mom slučaju, nažalost, jako puno isprepliću. Primijetila sam da druge kolegice i kolege to uspijevaju odvojiti. Ja sam uvijek privlačila pažnju javnosti mnogo više nego sam to željela. Možda sam imala neki neobičan put koji je privlačio pozornost, možda neke kontroverzne izjave… Bila sam osoba koja ne zna lagati i kad nešto mislim ja to kažem. Sada sam naučila prešutjeti, ali lagati nikad neću. Ne mogu biti ono što nisam. Uvijek ću se založiti za pravdu, obespravljene, dići s eprotiv nepravednih procesa… Vrlo često tako sebe izložim i kritikama i neprijatnostima. ‘Ajmo reći da sam zbog toga zanimljiva javnosti. Kad ste javna osoba onda ne možete biti svima po volji, to sam odavno prestala pokušavati. Dječije bolesti su kod mene prošle dosta davno i sada se osjećam očeličeno. Suosjećam s ljudima koji se nađu na udaru javnosti. Vidim njihove borbe, ali ja sam to morala proći sama sa sobom, bez pomoći i savjeta ljudi koji prolaze kroz isto, jer ih nije bilo. Sama sam bila na vjetrometini i mojim je roditeljima bilo najteže.
Poznato ste televizijsko lice koje je bilo ključan dio brojnih jako gledanih projekata, a svojom pojavom uvijek se lako približite različitim generacijama gledatelja iza malih ekrana. Privlačite li veliku pažnju tokom svakodnevnih aktivnosti, naprimjer pri odlasku u trgovinu, teretanu ili restorane?
– Crtu povlačim onda kada se počne dirati u meni bliske i drage osobe. Kada taknete u moju obitelj, prijatelje i na one koji su mi dragi i koji nisu i ne trebaju biti izloženi javnosti i trpjeti kritike i analiziranja, tada nastupa kraj i podvlačim crtu. U meni se budi dvoglava aždaha koja zna biti neugodna. Krećem se manje-više u istim krugovima. Ne bih rekla da privlačim toliko veliku pozornost. Tu na Balkanu nema tako velikog kulta ličnosti i osobe se ne dižu toliko na pijedestal. Mnoge strane velike zvijezde su primijetile da, dolazeći ovdje u Hrvatsku, imaju mir, ljudi ih ne smaraju i super su se odmorili. To ne znači da su ljudi nepristojni, nego poštuju osobni prostor. I to je predivno. To je nešto što omogućava normalan život i pozdravljam tu našu rezerviranost.
Nova sezona showa “Farma”, inačice jednog od najzabavnih show-programa u povijesti televizije čija ste voditeljica, kreće ovih dana. Što nam smijete odati o nadolazećim epizodama?
– Neću mnogo odavati da ne morate staviti spoiler alert (smijeh). Kada sam došla na set i sama sam bila iznenađena. Ja sam radila nekoliko sezona „Farme“ za druge TV kuće i gledala sam farme od nekih drugih produkcija. Ovo je nešto što ni sama nisam očekivala. Sve ono što sam mislila o „Farmi“ kao konceptu i formatu, ovdje je sve demantirano, negirano i pretvoreno u nešto drugo. Ovo će biti pravi triler, krimić, jedan zaista napeti format u poludivljim uvjetima. Svaka čast ljudima koji su sudjelovali i sami se na setu suočili sa uvjetima. Svaka im čast da nisu odustali. Bilo je velikih kriza i preispitivanja, ali bih im odala priznanje što su došli do kraja. Ja ne bih mogla. Iskreno i dogovorno tvrdima da, ako bih izdržala dva dana to bi bilo mnogo. Ovo do sada nije viđeno i nije urađeno na takav način.
Koji Vam se televizijski “gig”, odnosno situacija koju ste doživjeli kao voditeljica urezao u pamćenje? Primjećujete li te neobične situacije oko vas dok snimate?
– Bilo je tu svakojakih situacija. Što se tiče neobičnih situacija, najteže je iskontrolirati live program. U nekoj živoj situaciji se vi morate nositi sa jako puno svega oko vas, mnogo je ljudi koji daju ideje što bi trebalo učiniti u određenim situacijama. Stvari nekad iznaknu kontroli. Pamtim kada sam u toku jednog prenosa otišla na toalet i u wc školjku mi je pala cijela komunikacija. I dok sam ja otišla to prijaviti i iskomunicirati, neka je žena već bila tu, vidjela kako svijetli neko svjetlo u wc školjki i pozvala policiju. Vjerovatno je prijavila bombu (smijeh). Bilo je i ozljeda ljudi na live događajima. Ima puno opasnih situacija koje se moraju nadgledati i ispratiti. Bilo je i slomljenih nogu i ruku i opasnih padova. Što god da se dogodilo, „show must go on“ i vi to vozite do kraja i nastojite da publika to što manje primijeti. Ako primijeti trebate to nešto loše što se dogodilo okrenuti na nešto dobro. To je čar tog programa. Da ne spominjem poderane haljine, puknute potpetice…Ali to nije vrijedno spomena, samo idete dalje.
Da niste voditeljica, čime biste se bavili?
– Vjerovatno bih se bavila onim što sam i završila – dizajnom, interijerima, arhitekturom, ljepotom življenja i stanovanja, svim onim što radim u slobodno vrijeme i vrlo rado asistiram poznanicima i prijateljima. To bi bilo nešto što bi me ispunjavalo i činilo sretnom. E sad, život piše romane. Mi zamislimo nešto, a život nas odvede u drugom smjeru. Ništa nije isključeno.
Na TV-u ste uvijek decentni, nasmiješeni i smireni, a znamo da Vas u nekim trenucima život nije mazio. Kako ste to balansirali na van, pred kamerama?
– Mogu stvarno reći da me zaista život nije mazio, nekoliko posljednjih godina. Počevši već od 2020., sad je već 5 godina dosta velikih udaraca, kontinuiranih…Bilo je toga i prije, ali nisam spremna o nekim stvarima još govoriti. Ali s druge strane osjećam se izuzetno sretnom i privilegiranom što sam unatoč tome uspjela nekako sve izbalansirati i stati na svoje noge. Nije sve još u apsolutnom redu, a vjerovatno i neće biti. Kao što u životu kada čekamo da se stvari poslože idealno, to se nikada ne dogodi. U životu ponekad treba duboko udahnuti i skočiti u hladnu vodu da bi napravili neke pomake. I biti svjestan da svaki rast i progres bole, a svaki nepredak prati nelagoda. Svaki naš osobni rast dolazi iz neke krize i nema napretka bez osjećaja straha, naizvjesnosti… Jer jednostavno u trenucima apsolutne sreće i smirenosti nismo kreativne osobe. Zadovoljni smo situacijom i održavamo se u tom stadiju ugode. Mi smo konformisti. Iz situacija koje su nepovoljne po nas dolazi do procesa koji pogoduje našem rastu.
U jednom trenutku ste ostali bez supruga, bez obitelji, bez života, bez prihoda i bez imovine. Kako ste „preživjeli“ taj trenutak?
– U trenutku kada se to sve izdogađalo ja sam naprosto bila u stanju šoka i taj šok je trajao neko vrijeme. To je neka prirodna reakcija koja vas tjera da preživite. Ja bih to usporedila sa serijalima National Geografica (koje ste vjerojatno gledali) i situaciju sa lavom koji zaskoči antilopu, ona se istrgne ispod smrtonosnog zagrljaja i pobjegne…Za njom se vuku crijeva koja ispadaju iz utrobe, a ona to ne osjeća. Toliko je preplavljena hormonima, adrenalinom i šokom i njen organizam nije svjestan što se dogodilo. E tek kad taj šok popusti slijedi suočavanje sa realnom situacijom i to je mnogo bolnije. Ja mislim da kod mene tog pravog suočavanja nije ni bilo jer je bilo sve u znaku te moje borbe. Ja sam se od prvog trenutka morala boriti za egzistenciju, sebe i svoje kćeri, napadana od onih ljudi koji bi mi trebali biti najbliži. I sve još po povećalom javnosti, što je situaciju činilo znatno neugodnijom. Nekako se mislim da ako sam uspjela preživjeti to, nema toga što ja ne mogu preživjeri u ovom trenutku.
Nema te sile koja me može zastrašiti i nema prijetnje s kojom se ne bih mogla suočiti. Ali tada sam bila samo majka koja brani svoje mladunče, koja je napadnuta od svog krda. Volim koristiti tu analogiju iz životinjskog svijeta jer mi volimo misliti kako smo drugačiji od životinja a zapravo smo isti, pa možda i gori. Motivi životinje su uglavnom vrlo čisti i svode se na opstanak. Kod ljudi to nema veze s opstankom i motivi su prljavi. Imaju veze s pohlepom i vrlo niskim strastima. I ‘ajmo reći da je ta motivacija da se borim za sebe, a prvenstveno za kćer, svaki dan sve jača. I ono što su od mene očekivali da pokleknem, odustanem, padnem, da se pogubim, osustanem i da me hijene rastrgnu, ja sam to radila kada sam bila najslabija. Čupkali su dio po dio mene. Ja mislim (smijeh) da se sada svi dobrano tresu od mene i drago mi je da je tako. I trebaju, jer nisu vidjeli od mene ni desetinu onoga što će od mene doživjeti.
O majčinstvu
Kakva ste majka? Jeste li strogi ili povlađujete kćerkama?
– Nisam stroga majka, jer nema razloga. Moje kćeri su fantastične. Starija se pozicionirala na tako izvanredan način da ja ne znam kako bih ja mogli i na koji način unaprijediti još više. Naravno da sam tu ako ima potrebe za bilo kakvim savjetom. Stroga nisam, jer znam da će život biti surov prema mojoj djeci kao i prema svakoj drugoj. Nema te autoritativnosti i strogoće koja može djecu bolje pripremiti za život. Mislim da djeca trebaju biti djeca, trebaju biti sretna i vesela. S prevelikom strogoćom ih nećemo pripremiti za ono što dolazi, jer ni mi ne znamo što dolazi. Možemo im samo zagorčati život i budućnost. Treba ih pustiti s lanca, ali to ne znači da ne treba postavljati granice, jer moraju biti okviri u kojima se krećemo. Otvorena sam za pitanja, debate i argumentaciju i to funkcionira. Priznam ako nisam u pravu.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
– Planovi za budućnist, hm. Zaista sam optimistična. Ne radim previše ozbiljne planove, iako ih ima. Radim na tome da imam što više pasivnih prihoda, jer tako oslobađam sebe da mogu imati više vremena za sebe, stvari koje me vesele i meni drage ljude. Radim na nekoj svojoj osobnoj slobodi, i to je najbolji plan za budućnost. Želim da sebi nekako ugodim i nadoknadim ono što sam morala prolaziti i još prolazim. Odlučila sam da me ružne stvari ne dodiruju toliko. Prepustila sam sve to u ruke pravosudnih organa i sistema. Aktivno sudjelujem u tome, naravno, ali ne emotivno. Nimalo. I riješila sam se osjećaja mržnje, osjećaja ogorčenosti. Svega toga sam se riješila. Pomirila sam se sa najgorim mogućim ishodima koji se mogu dogoditi i sasvim sam ok sa time. Sve što se dogodi bolje od toga bit će benefit za mene. I radim na tome da za sebe ostvarim bolji život, koliko god mogu.