Foto: Haris Adžem
Film „Den of Thieves 2: Pantera” osvojio je gledaoce širom svijeta, a u tom globalnom hitu igra naš glumac Damir Kustura (44).
Punih 17 godina Kustura je član ansambla Pozorišta mladih Sarajevo u koje je došao nakon što je godinu ranije diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti, Odsjek za glumu. O tome kako se naš glumac (s)našao u holivudskom hitu, o angažmanu u drugim stranim produkcijama, TV serijama, o teatru koji je njegova prva ljubav, ali i o tome kako je na poklon dobio putovanje na hadž te o brojim drugim temama, Kustura govori u velikom intervjuu za „Azru Premium“.
Među najgledanijim filmovima na Netflixu nedavno se našao i „Den of Thieves 2: Pantera”, čija je premijera bila početkom godine, a u kojem ste glumili s velikim Gerardom Butlerom. Kakva iskustva nosite sa snimanja tog ostvarenja i koliko Vam znači činjenica da ste imali angažman u holivudskom hitu?
– Fantastično je bilo sve to skupa! Ja sam samo jedan mali dio tog velikog filmskog ostvarenja. Gerard Batler je zvijezda prvog i drugog dijela „Den of Thieves 2: Pantera“, nismo bili direktni partneri. U sceni koju igram ja sam sâm, ali sam imao priliku upoznati ga na setu kao i druge sjajne kolege, O’Sheu Jacksona Jr. i druge.
Priliku sam dobio na kastingu u Sarajevu. Rađen je veliki kasting, reditelju se dopao moj izgled i to što sam radio na kastingu i želio me u filmu. Snimanje je bilo u Španiji, tačnije na Tenerifima, Santa Cruz de Tenerife. Prvi izazov je bio iz Sarajeva stići do Tenerifa, presjedanja…preko Frankfurta, Ciriha… Pet dana sam boravio tamo. U velikim produkcijama sve je u detalje dogovoreno. Drže vas kao malo vode na dlanu. Odmah po dolasku tamo imao sam probu kostima i šminke, nakon toga sam smješten u hotel gdje sam imao slobodno vrijeme i vrijeme za ličnu pripremu. Imao sam priliku upoznati grad, ljude i to fantastično mjesto. Bio sam oduševljen i gradom i mentalitetom stanovništva. Svi su vedri i nasmijani… Holivudski set je zaista ogromna mašinerija, fascinantno je koliko je tu ljudi, deseci- stotine i na „akcija“ sve to utihne; fascinantna je disciplina.
Moj zadatak nije bio veliki, ali odnos prema meni kao glumcu je bio vrhunski. Imao sam dublera (lik koji je zaista vozio taj veliki kamion), imao sam također asistenta za bilo šta što mi je potrebno. Rekviziteri, garderoberi, šminkeri su stalno tu oko vas, a pritom su vrlo disciplinirani, nenametljivi. Sve na setu radi za mene, moje je bilo samo da glumim.
To Vaše iskustvo, zasigurno, nosi posebnu vrijednost kada je riječ o inozemnim produkcijama, ali nije jedino. Koji biste još angažman izdvojili?
– Nije, radio sam u regionu, film i nekoliko reklama u Hrvatskoj, seriju ‘Besa 2’ u Srbiji, tj. snimanje je bilo u Crnoj Gori. Bilo je tu još nekoliko projekata, manjih stranih produkcija, a snimanja su bila tu u BiH. Sjajno iskustvo je bilo snimanje serije „Besa 2“ u Budvi u vrijeme pandemje. Praktično smo bili u karatenu u hotelu „Splendid“ u Budvi, zatvoreni, tu je bila baza i snimajuća lokacija. Odlična, velika produkcija, sjajni glumci, reditelj Nikola Ljuca, predivno iskustvo. Igrao sam scene na turskom jeziku koji sam učio samo za to snimanje. Sjajna maska, šminka… To je blagodat velikih produkcija, jer se ne štedi, sve što vam treba imate, onda i sam rezultat teško da omane.
Ja volim i male, intimnije, „gerilske”, kako ih mi često nazivamo, projekte. Manje produkcije u kojima svi sve rade, to opet ima posebnu čar. To radiš iz ljubavi i ne pitaš za pare, daj šta daš. Najgore mi je ono nešto između, ni tamo – ni ovamo, a to je ponajčešće slučaj kod nas u BiH. Kao ozbiljna smo produkcija, veliki važni projekat, strogi , namrgođeni – red, rad, disciplina… E, glumce tu obavezno potplate, na sve se drugo potroše pare, pa se na glumačkim honorarima štedi. I to se predstavlja tako da nama treba biti čast što uopće imamo priliku da budemo dio toga. Očekuju od nas vrhunsku posvećenost i profesionalnost, ukratko, mnogo vike za siću!
Činjenica je da naši glumci i glumice sve više ostvaruju zapažene uloge u inozemnim produkcijama gdje je konkurencija zaista velika. Šta je ključno za takve angažmane?
– Meni to nije iznenađenje, mi imamo sjajne glumce. Trebao nam je neko ko će nas lansirati na svjetsko tržište i to je uradila Anila Gajević sa svojom agencijom. Ona je veoma posvećena, vrijedna, uporna i jako dobro radi taj posao. Na nama je da ne posustajemo, snimamo kastinge, šaljemo materijale i da osaburamo.
Strane produkcije dobiju vaše materijale koje im pošaljete za kasting i sude isključivo po onome što vide, dok kod nas ima raznih dodatnih faktora koji presude ko će, šta i gdje igrati… „s kim ste dobri” – „s kim niste”, „s kim pijete kafu”… svašta se kod nas gleda.
Glumili ste i u TV serijama. Koliko Vam je izazovno raditi na takvim projektima?
– Ne mogu ja riječima opisati koliko smo mi glumci sretni kada radimo i kada imamo posla. Svaki glumački posao mi je izazov. Uživao sam radeći na ovim serijama, malo je posla i malo šansi, koliko mi imamo energije i želje da radimo.
Nažalost, opet je stalo sve! Teško se kod nas išta što je dobro održi. Očito je da negdje jako griješimo.
Vjerujemo da Vam je teatar, ipak, na prvom mjestu. Je li teatar taj koji Vas je i odveo ka glumi?
– Teatar je moja prva ljubav i uvijek ima posebno mjesto. Otkrio sam ga u ratu, još kao dječak u Zenici. Odlazio sam u BNP i ne trepćući gledao predstave. To je za mene bila oaza mira i spokoja. Kasnije se to nastavilo u Sarajevu, obigravao sam sva četiri sarajevska teatra i gledao predstave po nekoliko puta, na desetke puta sam gledao neke predstave. Uključivao sam se u školi u dramske sekcije i na kraju sam upisao Akademiju.
Čime ste trenutno profesionalno okupirani?
– Uvijek je na prvom mjestu Pozorište mladih Sarajevo, moja matična kuća i naš redovni repertoar. Pored toga trenutno radim sa studentom sa Odsjeka za režiju, Armanom Zrnom na njegovoj ispitnoj filmskoj vježbi. Radim to sa sjajnom mladom glumicom Lejlom Hakalović.
U Udruženju „Forum“ smo upravo okončali rad na projektu „Sigurnost je izbor“ u okviru kojeg smo snimili kratki edukativni igrani film „Igra”. Također, pripremamo novi projekat o kojem će biti više riječ uskoro, nadamo se odmah iza ljetne pauze. U završnoj fazi smo selekcije predstava za 5. Regionalni festival monodrame InBox / Novi Travnik. Festival se ove godine održava od 11. do 14. septembra. Očekuje nas bogat popratni program festivala, a u našem glavnom programu će se naći najbolje monodrame iz regiona.
Sa najmlađima u Maloj školi glume „Dječiji grad” privodim kraju rad na igrokazu koji pripremamo za kraj školske godine, kada ćemo njihovim drugarima i roditeljima predstaviti ono na čemu smo radili u proteklom periodu.
U Vašoj matičnoj kući na repertoaru su i neke predstave za djecu u kojima igrate. Kakvi su naši najmlađi kao pozorišna publika? Imaju li današnja djeca strpljenja za „klasično“ pozorište?
– Djeca su najiskrenija, najbolja i meni najdraža publika. Uživam igrati za njih i nikada ne bih to zapostavio. Za mene je privilegija igrati za djecu. Djeca vole teatar, naše predstave su rasprodane, uvijek se traži karta više. Zaista imamo kvalitetan repertoar, bilo da je igrani za djecu, lutkarski ili večernja scena za zrelu publiku – Pozorište mladih Sarajevo s pravom nosi epitet pozorišta za sve generacije, na što smo ponosni!
Kada je riječ o najmlađima, spomenuli ste i kratki edukativni film „Igra“, čiji je cilj podizanje svijesti o opasnostima posjedovanja i zloupotrebe oružja. Nažalost, svjedočili smo brojnim tragičnim posljedicama neodgovornog držanja oružja u domovima. Koliko takvi i slični edukativni sadržaji mogu pomoći u prevenciji?
– Ono što smo na terenu vidjeli radeći na projektu ulijeva nadu. Skrenuli smo filmom pažnju mladih na ovu veoma važnu temu. Potakli smo ih na razmišljanje, na dijalog i na prevenciju. Uputili smo ih u ispravno postupanje i djelovanje ukoliko se nađu u nekoj od neželjenih situacija kada je oružje u pitanju. Projekat smo okončali, a film se nalazi na online platformama i nastavit će educirati, opominjati i upozoravati, što nam je i bio cilj.
Prema vlastitom priznanju snagu u tom procesu ste crpili iz religije, a nedavno ste otkrili da Vam je najdraži poklon koji ste dobili hadž. Možete li s nama podijeliti koji detalj više o tome?
– Redovno čitam i pratim meni zanimljive portale. Na jednom od njih upratio sam vijest: „Akos.ba i Udruženje za blagostanje Sarajevo organizuju nagradno putovanje na hadž za jednog vjernog čitatelja ili čitateljicu portala”. Trebalo je ispuniti nekih nekoliko koraka i prijaviti se, što sam učinio. Nijet mi je bio da što više ljudi sazna za ovo i učestvuje, pa sam obavjestio sve prijatelje za koje sam smatrao da bi ih ovo zanimalo. Bodrili smo se i dovili jedni za druge.
Upratio sam informacije da su bile prijave za hadž u septembru 2024. godine, da se prijavilo više od 3000 vjernika, a svega 2222 ove godine ide na hadž. Sve ja to uredno pratim i radujem se zbog njih, a i moram priznati da pomalo svima njima zavidim. Kad god dignem ruke i kad dovim, molim Gospodara da nekad u životu i ja budem jedan od tih sretnika koji će imati tu privilegiju da obave petu islamsku dužnost. Ja to molim, a sam se sebi istovremeno podsmjehujem, razmišljajući kako previše tražim, smatrajući da nisam dostojan te časti. Uoči ramazana sam dobio poziv od ljudi iz Udruženja za blagostanje gdje su me zamolili da kao glumac dođem i pročitam ramazanske čestitke za njihove donatore i saradnike, na što sam draga srca pristao. Došao sam tamo u njihove prostorije, oni su postavili kamere, dali mi tekst čestitke, ja sam to pročitao. Zatim su mi dali jednu čestitku napisanu na arapskom jeziku da pročitam. Negodovao sam jer ne znam arapski, rekao sam da mi treba malo vremena da to pripremim, pa smo ipak odlučili da ja to prevedem pa da pročitam na bosanskom jeziku. Počeo sam prevoditi preko aplikacije na mobitelu.
Čitam prijevod, riječ po riječ:
„Dragi Damire, hvala ti za tvoju ljubav koju velikodušno dijeliš drugima oko sebe. Kad Bog ljubi čovjeka, vole ga i ljudi. Zato te je ove godine tvoj Gospodar pozvao u goste, u svoj dom gdje ćeš izvršiti svetu islamsku obvezu – Hadž” Hadž Mebrur
Nestalo mi je daha… bio sam u potpunom šoku, mnogo sam plakao – postoji snimak na Facebooku, oni su sve snimali i objavili su ovaj trenutak kad ja čitam vijest…
Allahovom voljom sam ja izabran od svih učesnika, inšallah, putujem 2. juna sa posljednjom grupom hadžija koja ide iz Bosne.
Eto, to je cijela priča o najboljem poklonu u životu i vrijednosti dove.
Što bi rekao naš dragi hafiz Nedim Botić:
„Ti digneš ruke i zovneš, a On pomjeri planine i podesi događaje da se ispune tvoje nade. Ti spustiš ruke i ne vidiš da se vani išta promijenilo. A u stvarnosti, hiljadu se stvari pokrene da bi se tvoja želja ispunila. Vidjet ćeš, kad dođe pravi čas…“
Moja dova je postala moje sada. Nikada ne odustajte od svojih snova. Naše nemoguće – Gospodaru je trunka.
„A kada On nešto hoće, On samo kaže: – Budi! – i ono bude.” (Kur’an, sura Ja-Sin, 82. ajet).
Nama je država na margini, kad to uzmemo u obzir, kultura se odlično drži
Kako lično, ali i profesionalno – kao umjetnik doživljavanje društveno-politička zbivanja u našoj zemlji? Kako gledate na stalne političke turbulencije, koliko Vas to dotiče?
– S obzirom na to da ništa nije u mojoj moći, kao pojedinca, iskreno, pokušavam ingnorirati dešavanja koliko god je moguće, a nije! Boli me što se pojedinci ismijavaju, igraju i sprdaju s državom bez ikakvih posljedica.
Čini li Vam se da je kultura kao, možda, nikada do sada, potisnuta na marginu?
– Nama je država na margini, kad to uzmemo u obzir, kultura se odlično drži.
Vi ste prije dvije godine prošli sjajnu transformaciju kada ste izgubili 80 kilograma. Kako se danas osjećate?
– Dobro je. Ne ponovilo se! Održavam. Prizajem, uopće nije lahko, to je neprestana borba sa samim sobom, ali uz Božiju pomoć uspijevam.