Šta reći o Adnanu Haskoviću što u medijima posljednjih godina nije napisano, izgovoreno, viđeno?! Pripada onoj plejadi glumaca koji su napravili veliki uspjeh, više van granica svoje zemlje, nego unutar. O saradnji s holivudskih glumcima, snimanjima za američko tržište, i uspjeh, kojeg je svjestan i na kojem je zahvalan, Hasković je uvijek otvoreno govorio. Približavao slavne „običnim ljudima“ kroz svoje priče i iskustva s njima.
Nešto rjeđe je govorio o privatnom životu, tek tu i tamo ponešto i ponekad kaže. A u ovom izdanju magazina „Azra Premium“, Hasković je govorio o sebi i porodici, ali kroz prizmu posla. Naravno, uz osvrt na slavne i manje slavne ljude s kojima je radio.
Sve što mogu poželjeti
Vrlo otvoreno je i govorio kako izgleda snimanje u inozemstvu, ali i koliko je važna kondicija, kako za fizički izgled, tako i za glumu i samopouzdanje koje dolazi s njim. A Hasković ga itekako ima.
U startu je istakao činjenicu da je blagoslovljen time što mu je ukazana prilika da radi na internacionalnim, velikim projektima s velikim rediteljima i glumcima.
– To je i za mene svojevrsna prilika da napredujem, da se dokazujem, da idem dalje. Ako bih morao da izdvojim tri projekta koja su mi najdraža, to je definitivno na mjestu broj jedan film „Twice Born“ zato što je to film koji je baziran na istinitoj priči, involvirana je moja zemlja, radi se o ratnim dešavanjima i agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Igram sjajan karakter koji svaki glumac može poželjeti da jednom barem u svojoj karijeri dobije takvu ulogu, pogotovo činjenica da igrate s holivudskom zvijezdom i oskarovkom Penelope Cruz. I danas mi se javljaju ljudi iz raznih krajeva naše lijepe planete koji su gledali taj film i pišu impresije i kritike – rekao je Hasković.
Na drugom mjestu mu je „Snowpiercer“, koji je režirao čuveni reditelj Bong Joon Ho.
– A znamo svi da je kasnije osvojio četiri Oskara i jedini je koji je uspio to u historiji kinematografije. Tako da sam imao priliku ne samo raditi s njim, nego i sa svim glumcima s kojima sam bio u toj priči, a to su Tilda Swinton, Chris Evans, John Hurt, Octavia Spencer i svi ostali. Bio sam počašćen da budem dio te reprezentacije. Na trećem mjestu, pored svih serija, izdvojio bih „The Librarians: The Next Chapter“ (premijera u SAD 25. maja, op.a.). To je fantasy žanr u kojem se do sad još nisam pojavljivao. Igrao sam, naravno, i „Snowpiercer“ je science fiction, ali „Librarians“ su nekako fantasy. Imaju motiv i humora kroz cijelu seriju, što je meni bilo zanimljivo i igrati jednog od glavnih negativaca u toj seriji, ali s dozom humora i komičnosti. Serija ima svoje fanove, jako je bila popularna u Americi, imala je pet sezona prije desetak godina, a sada se radi ta „extended“ verzija. Tako da mi je ukazana zaista velika čast da se pojavim baš u toj prvoj sezoni nakon toliko godina i da budem jedna od ključnih figura u toj seriji – iskren je Hasković.
Njegov posao podrazumijeva i mnogo putovanja, jer najčešće snima u nekom od evropskih gradova, poput Budimpešte i Beograda te Praga.
– Posebno u Pragu. To je prelijepi grad koji pruža mnoge mogućnosti za produkcije, ima sjajne studije, sjajne uslove, olakšali su sve te poreze i namete i privlače investicije iz Amerike. Zato sve velike holivudske produkcije odlučuju da snimaju u Pragu ili u Budimpešti. Ili evo i u Beogradu – kazao je.
Prijatelji širom svijeta
A kako to izgleda kada dođe uoči snimanja?
– Amerikanci vole da ste im dostupni i da ste tu. Ako imate snimanje u blokovima, ili po epizodama, i recimo u toj epizodi imate tri ili četiri snimajuća dana, naravno oni žele vas u Pragu i vi ste tu 10 ili 15 dana. Dođete, smjeste vas u divan hotel, idete na kostimsku probu, make-up probu i zna se desiti da ste dva ili tri dana na „stand by“ dok ne dođe do vašeg snimanja. I onda to vrijeme iskoristite, ne samo za pripremu za karakter, već i za uživanje. Obično mi glumci se brzo konektujemo, stičemo prijateljstva. Tako da na svakom projektu na kojem sam radio stekao sam mnoge prijatelje, uključujući i holivudske zvijezde. Tako da te slobodne dane onda, naravno, iskoristimo da izađemo, da odemo na neku večeru, uživamo, upoznajemo se. Otprilike, to je tempo rada – istakao je Hasković.
Hasković s kolegom glumcem Muhamedom Hadžovićem. Foto: Velija Hasanbegović / Visit BiH magazin
Dodao je da se zna desiti da glumac ima druge obaveze, ali to uredno se najavi produkciji, te u studio dođe dan prije snimanja.
– Tada uradite korekcije make-upa, sutra snimate, a prekosutra već idete jer vas čekaju neke druge obaveze. U principu, može se ostati. Ali oni traže vaše termine i zauzeća koja ste prehodno dogovorili da bi moglo sve da se uklopi. Ja najviše volim kada imam manje tih tranzicija, zato što je lakše, adaptirate se bolje, tu ste, koncentrirani ste samo na posao, a opet, s druge strane, niste usamljeni zato što imate svoje kolege koje su tu i uvijek je neko slobodan kada ste i vi, tako da možete iskoristiti priliku da se družite, šetate i istražujete, da jedni druge oplemenjujete. To i jeste nekako suština bavljenja ovim pozivom – da sutra kada se okrenete iza sebe, za 15 ili 20 godina, shvatite da imate prijatelje širom Evrope, u Americi. I zaista je sa mnom tako i ponosan sam na to – naglasio je Hasković.
Odricanje i podnošenje žrtve je sastavni dio života gotovo svih, pa tako i glumaca. Specifično u Haskovićevom poslu je to da zbog snimanja zna izbivati i mjeseci van kuće, grada, države.
Sklad i balans
– Čovjek koji je dobro organizovan može da balansira i da napravi lijep sklad. Naravno, kao i svaki posao. Svaki čovjek kada je na poslu nije sa svojom porodicom. Govorim o periodu, naprimjer, od 8 do 16. Tih osam sati, puta pet dana, on nije prisutan. Kod nas je specifično zato što odete nekada pa vas nema dva mjeseca, ali isto tako se desi period između nekih snimanja ili dok se pripremate za neki projekt da imate i slobodnih dva ili tri mjeseca što nije baš uobičajno za ljude koji rade svakodnevno. Naravno, u našoj profesiji je jako stresno jer snimate i po 12 sati, izbivate od kuće, pod velikim ste stresom da sve to ispadne kako treba. Ali onda imate i vrijeme da se relaksirate, da ga provedete s porodicom, da nadoknadite te momente. Tako da nekad smatram da je možda i bolje. Ovaj poziv kojim se ja bavim pruža ti priliku da tokom tog slobodnog vremena, kada ga imaš, onda si zaista posvećen, možeš da se pružiš u punom kapacitetu, i naravno uvijek se napravi lijep sklad i balans. Ja uspijevam i, hvala Bogu, neka ostane tako – rekao je uspješni bh. glumac.
Iako djeluje tako, ni Hasković nije od kamena. Često mu teško pada razdvojenost od porodice, ali smatra da čovjek mora biti hrabar i prevazići.
– Shvatite da je to vaša profesija, vaš poziv. Kako su ljudi unazad 150 godina išli na puteve, pohode ratne, pa ne vide porodicu po godinu i po ili dvije. Čovjek mora imati hrabrosti i na to odvažno gledati i shvatati to kao posao. Vi, prije svega, to volite. Druga stvar, to vam donosi i finansijsku stabilnost. Time što izbivate, vi osiguravate svoju porodicu i možete da budete lider svoje porodice u svakom smislu, zato što je opskrbljujete, to je vaša dužnost. Kada čovjek iz te perspektive posmatra stvari, onda nije teško. Naravno da ti fale djeca, fali ti supruga, razgovarate putem videa. Pa dođe vikend, oni bi negdje išli, ti nisi tu, već radiš. Ali, s druge strane, zna se desiti da se ukomponuje pa da i oni dođu na koji dan tamo gdje ja snimam. Tako napravimo neki mini odmor, zajednički, familijarni. Kad čovjek želi, može se uskladiti. To je čest slučaj. Znate kada ste slobodni, pa organizujete da se lijepo i zabavite, spojite ugodno s korisnim – istakao je Hasković.
Kaže kako ne žali ni za čim, te je, kako je rekao, zahvalan dragom Bogu na svemu.
– Ni za čim ne žalim u smislu da li sam nešto profesionalno propustio, mislim da nisam. Sve se dešava s razlogom. Sve stvari na koje sam naišao nisu me mogle zaobići, one na koje nisam nisu mi ni bile namijenjene. Kroz tu filozofiju sve posmatram, tako da stvarno mogu biti samo zahvalan i u profesionalnom smislu, i u ljudskom i svakom drugom. Sve stvari koje se dese, pa čak i ako biste vi to konvecionalno posmatrali s neke ove formalne strane, nešto što je neka neugodna situacija bila u životu, na kraju se ispostavi da je to bilo bolje za vas. I ni za tim ne žalim, ne kajem se, kažem Bogu hvala na svemu tome. S obzirom na to da dolazimo iz jedne male zemlje i da sam završio Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, a ne u Los Anđelesu, Njujorku ili Londonu, stvarno me dragi Bog počastio da radim sve te internacionalne projekte, a znamo na kakve sve prepreke nailazimo. Mi smo uvijek iza u odnosu na one koji dolaze iz, naprimjer, tih gradova. Oni kreću od nule, a mi još minus 1.000 iza, prvo moramo stići do njihove početne tačke, pa tek onda ka cilju. Ali u tome i jeste možda slast te borbe, žrtve, toga da nikada nisi u zoni komfora, da nemaš priliku da ideš linijom manjeg otpora. Mislim da čovjek tako i najbolje napreduje, da tako raste – poručio je Hasković.
Neprofesionalno je ne biti u formi
Fizički izgled mu je vrlo važan i pridaje mu veliku pažnju. Ne samo zbog posla kojim se bavi.
– I da nisam glumac, mislim da bih imao tu naviku da se bavim sportom, da idem na fitness, da pokušavam da sam stalno u formi u kojoj se ja osjećam ugodno. Imam taj mind set u glavi da moram uvijek biti u kondiciji, da ne smijem sebi dopustiti da ne mogu, u koja god doba i šta god da se dešava, istrčati desetak kilometara, da imam snagu raditi neke stvari koje bi svaki čovjek trebao. Ali, eto, nekada prilike, okolnosti, poslovi, ljudima jednostavno možda ne dozvoljavaju. Ali isto tako mislim da generalno većina traži izgovore i ide linijom manjeg otpora. Uzmeš jednu sedmicu za primjer i shvatiš koliko čovjek potroši sjedeći na nekim kafama, u nekim bespotrebnim raspravama, a mogao je nešto od tog vremena iskoristiti za rekreaciju, za nešto što će mu donijeti benefit i u fizičkom i u mentalnom smislu – smatra Hasković.
Kondiciju, kaže, mora imati i zbog posla.
– Snimanja znaju da počnu ujutru u 6, a da biste počeli snimati u 6, vi ste morali ustati u pola 4, u zavisnosti gdje je lokacija na kojoj snimate. Dok ste se razbudili, popili kafu. Onda dolazi vozilo po vas, idete u studio, njima treba vremena za kostim, šminka nekada zna da traje po 45 minuta. I kreće snimanje u 6 do 18, pa dok se vi raspremite, to je još sat, pa dok vas vrate u hotel. Vi ste izašli iz hotela u pola 5, a vraćate se u 21 sat. Naprimjer. Zato čovjek mora imati jaku fizičku kondiciju. Umor na vašem licu se ne smije vidjeti. Vi ste na nogama od 4, a recimo u 16 snimate scenu koja obiluje energijom u kojoj je potrebno da blistate, da trčite ili drugi jaki fizički napor. To se ne smije vidjeti. To mora izgledati kao da ste najspremniji na svijetu. Tako da je jako, jako važno. Meni je u današnjoj kinematografiji, rekao bih, neprofesionalno da čovjek nije u zavidnoj formi u kojoj pruža i bolji performans i bolji osjećaj – iskren je Hasković.
I kada ima slobodnog vremena, nije slobodan. Tako se može opisati vrijeme koje provodi mimo setova. Jer Hasković sam sebi zadaje određene zadatke, promišljanja, razradu ideja.
– I to vrijeme koristim s mojim dragim ljudima iz profesije s kojima uvijek radim na nekim projektima, razvijamo ih. I ta naša relaksirajuća kafa je uvijek priča o nekim potencijalnim poslovima. Danas nije dovoljno biti samo glumac, umjetnik i čekati angažmane, nego ako želiš da pošalješ neke poruke koje se tiču tebe intimno, treba proći puno vremena da se poklope stvari da vi kao angažirani glumac upadnete u takav projekt gdje se i vas lično tiče priča koju predstavljate. Umjesto toga, vi ne gubite vrijeme, već uvijek radite, i u slobodnom vremenu, nešto pišete, konsultujete se s kolegama rediteljima, glumcima, uvijek je priča o nekim potencijalnim zadacima i idejama koje razvijamo. Provodim dosta tog slobodnog vremena tako. Naravno, provodim dosta vremena s porodicom, u druženju sa prijateljima, sa djecom – kazao je Hasković.
Izgubljeno vrijeme
Jako voli i motocikle i ponosni je vlasnik jednog od njih. To mu, kaže, tek daje poseban osjećaj slobode,
– Motocikl jest jedan osjećaj slobode. Znaš, ti piješ sada kafu u Sarajevu i odjednom nekako na um ti padne ili te pozovu kolege koji također voze motocikle, i ti si osjednom na motoru, ideš ka Mostaru, ka Buni, i stižeš tamo relativno brzo i naravno sigurno da voziš. I odjednom piješ kafu u Počitelju, na Buni pored rijeke… I to je dio mog slobodnog vremena. Puno je tu sadržaja, da ne nabrajam. Ali mislim da svaki čovjek treba da se trudi da svoje slobodno vrijeme ispuni konstruktivno, da to vrijeme bude inspirirajuće, nešto što će i tijelo i duh da oplemeni. Sve što čovjeka udalja od suštinskih vrijednosti zbog kojih smo tu na zemlji, mislim da je izgubljeno vrijeme – naglasio je Hasković.
Foto: Velija Hasanbegović / Visit BiH magazin
Kakvog me javnost poznaje
I on, kao i svako drugi, naveče upali seriju, film ili dokumentarac, pogleda, kaže nešto konstruktivno.
– Odem i družim se sa prijateljima. Često kada sam sam volim nešto i da pročitam, tada mi je najbolja koncentracija i ništa vas drugo ne odvaja od toga, volim da saznajem nove stvari i infomacije, da sam u toku što mene lično zanima i što preferiram. Teško je odgovoriti „ko je Adnan Hasković u svoja četiri zida“, ali mislim da se ne razlikujem puno od onoga kakvog me javnost poznaje – zaključio je.
Uvijek isti
A ko je Adnan Hasković u svoja četiri zida, pitanje je za koje mu nije bilo lako odgovoriti. Kaže da je uvijek isti.
– Onakav kakvog me i vi znate. Čovjek je, naravno, relaksiraniji među svoja četiri zida, opušteniji si, ne stavljaš neke maske. Međutim, ljudi koji mene dugi niz godina poznaju, prijatelji, tvrde – a to je uvijek bolje da oni tvrde, a ne ja sam za sebe – da se nisam ništa promijenio u odnosu na 2005. ili 2007. još od dana studija, ne negativnom smislu jer je dobro da se čovjek mijenja, sazrijeva, ali da se nisam karakterno promijenio u smislu tih postignuća u mojoj profesiji, da to nije utjecalo na mene, da nisam pravio distance ni otklone od ljudi zato što se ja bavim nekim poslom u kojem sam postigao određene uspjehe. Nisam postao snob. Moram vam reći da mi je to drago. I takav sam i u kući – rekao je.