Intervju

Zvezdana Žujo: Ponovo u školskim klupama

Ništa u životu ne može biti prepreka ukoliko nešto iskreno želite. To je dokazala i 51-godišnja direktorica agencije „Communis”, koja se nakon mnogo godina vratila u školske klupe. Pozitivno je iznenadila javnost kada je prije nekoliko dana na društvenim mrežama objavila fotografiju i napisala: „Moj prvi dan u školskoj klupi nakon puno godina…”. Idealan je primjer da se uz dobru organizaciju može jednako uspješno obavljati nekoliko uloga. Zvezdana je upisala MBA studij na Internacionalnom Burch Univerzitetu u Sarajevu, gdje rame uz rame s mladim ljudima uči i nadograđuje svoju ličnost.

– Glavni motiv da se vratim u školske klupe bio je da steknem nova znanja, iskustva i vještine, a time pomjerim sopstvene granice. To je, priznat ćete, svojevrsni izazov u 51. godini. Nekada životne okolnosti izazovu nas, a nekada mi njih. Odlučila sam da napravim taj iskorak i iskreno se nadam da ću samoj sebi opravdati uloženi trud, vrijeme i energiju.

 Koliko uživate u svom novom poglavlju?

– Upisala sam MBA studij na Burch Univerzitetu koji radi prema svjetskim akademskim standardima. Posebno iskustvo, prekrasno ushićenje zbog kojeg, na neki čudan način treperite. To je svojevrsni izazov za mene, najstarija sam od svih kolega, čak sam i od većine profesora starija (bili su vrjedniji od mene i na vrijeme su učili). Iznimno mi je drago da se toliko mladih ljudi iz različitih krajeva BiH upisalo u ovu prvu generaciju MBA studija, da im nije teško putovati na predavanja, naprimjer iz Tuzle, da su toliko aktivni na časovima, da redovno dolaze. Ima mnogo studenata različite životne dobi i iz drugih zemalja, što nam omogućava da upoznamo druge kulture i razmjenjujemo iskustva o obrazovnim sistemima.

 Završili ste Ekonomski fakultet u Beogradu. Sada, kada vratite vrijeme i sjetite se svojih prvih studentskih dana, kakva ste studentica bili?

– Nisam bila primjer studenta koji uči napamet, nego sve moram da prihvatim na svoj način, da mi gradivo postane dovoljno blisko, kako bih to svojim riječima mogla ispričati. To me je nekada koštalo izostanka bolje ocjene, a nekada je to bilo pohvalno, jer mnogo toga zavisi i od preferencija profesora.

Skoro dvije decenije rukovodite jednom od najuspješnijih firmi „Communis”, svi koji Vas znaju, a na koncu i poslovni rezultati najbolji su pokazatelj toga, kažu da ste vrijedni (kultna je priča i danas kako u tri sata ujutro u Sarajevu rade samo semafori i „Communis”), supruga ste i sada studentica. Na koji način balansirate i odgovarate na sve ove uloge?

– Sve je stvar dobre organizacije života. Ne bih da zvučim pretenciozno, ali saglasna sam s onima koji misle ili čak znaju da sam vrijedna. Zaista su mi dani ispunjeni od rane zore do kasnih večernjih sati. Nikada mi nije dosadno, uvijek imam nešto da radim. A i kada „nemam” posla, ja ga, naprosto, imam, izmislim ga.

U jednom od svojih intervjua slavna Helen Mirren je, govoreći o tome da žena treba da zna kako da uzme ono što joj pripada, rekla: „Da imam kćerku naučila bih je da kaže: „Neću”.Koji je najdragocjeniji savjet koji ste Vi ponijeli iz roditeljske kuće?

– Neko se rodi s takvim stavom, a neko ga uči kroz život. Ja sam to učila. Mama je bila prilično stroga u odgoju, što je, vjerujem, iznenađenje za sve one koji je znaju iz neke bliže prošlosti. Vaspitavala me je po „old school” sistemu: moram znati da radim sve kućne poslove, moram učiti, moram poštovati starije, moram da prešutim neke stvari, iako mi ne odgovaraju, jer je to općeprihvaćeno ponašanje za žensko dijete. Za mnogo tih životnih uputa sam joj neizmjerno zahvalna. Ali, nije me baš naučila da kažem: „Neću, ne mogu, ne odgovara mi, ja hoću to ovako”. To sam kasnije učila kroz razne životne situacije. Sada to vrlo jasno izgovaram i moram priznati, dobar je osjećaj.

Zašto je dobro obrazovanje za svaku ženu danas važno?

– Obrazovanje je jednako važno i za muškarca i za ženu, ne bih ja tu pravila razliku. Da se razumijemo, nisam ja neki veliki borac za ženska prava, smatram da je to intimna i individualna odluka. Neke žene, naprosto, nemaju potrebu da se bore, da uče, da vode. Jednostavnije im je da se prepuste i budu vođene, da imaju manje obaveza, briga i stresa, da žive „mirnijim” životom. Bila sam prijatno iznenađena kada sam u mojim „novim” školskim klupama zatekla isti broj studentica i studenata.

Kada biste ih morali sažeti u jednu rečenicu, šta bi bila Vaša poslovna, a šta životna filozofija?

– Život je lijep!

Uvijek kada govorimo o poziciji žene, ne možemo se oteti dojmu koji diktira mentalitet ovog podneblja, a to je da se ženama od malih nogu kupuju pegle, posuđe i lutke, a muškarcima auta, zgrade i slično. Vi ste primjer, a oko Vas su i druge uspješne dame koje svaki dan šalju drugu poruku; da dobar rezultat ne ovisi o spolu. Na šta se još nikad niste usudili?

– Meni nisu kupovali peglu kada sam bila mlađa, ja sam zaista peglala, nisu mi kupovali šerpice, ja sam zajedno s mamom spremala zimnicu mjerenu u desecima kilograma, nisu mi kupovali usisivače, meni je bilo prirodno da ga koristim skoro svakodnevno. To sve radim i danas (osim te silne zimnice). Vjerujem da zvuči iznenađujuće, jer to malo ko povezuje sa mnom, ali je zaista tako. Ambiciozna jesam u nekim „normalnim” granicama, trudim se, radim, čitam, imam mnogo obaveza svakog dana i nisam opterećena time šta je to muški, a šta ženski posao, a moram priznati da ni suprug nije taj tip, pa je to olakšavajuća okolnost u našem zajedničkom životu. Nisam i ne bih probala bungee jumping.

Šta su Vaše pasije, izuzev posla?

– Volim kuhati, da okupljam porodicu i prijatelje, da vodim računa o cvijeću. Sada, kada imam i predavanja tri puta sedmično od po tri do četiri sata, imam domaće zadatke, moram i učenje ubaciti u raspored. Još ta organizacija nije baš dovedena u red koji me čini sretnom, ali intenzivno radim na tome.

Razgovarate li sada s prijateljicama radije o poslu ili ispitima?

– Kao i svaka druga žena, s prijateljicama razgovaram o svemu: svakodnevnim situacijama, putovanjima, modi, poslu, raznim životnim iskušenjima, o djeci, muževima. Istina je da posljednje dvije, tri sedmice mnogo više pričam o povratku učenju, knjigama, utiscima s predavanja, kolegama koje upoznajem, profesorima i svim novim iskustvima, koja proživim na svakom pojedinom času. Sve je to neka nova snaga, pozitivna energija koja ispunjava i na neki sofisticirani način vas neosjetno „gura” naprijed. Nisam očekivala da ću se ovako osjećati, da će me sve to toliko inspirirati. Toplo preporučujem mladim ljudima da se ne prepuštaju svakodnevici, da se bore, uče i idu dalje. I ne samo mladima. Ne kažem da nekome trebam biti primjer, ali zaista nikad nije kasno da učinite nešto dobro za sebe. Barem probajte.

Koje su Vaše dnevne rutine koje ni studij niti posao ne mogu narušiti?

– Jutarnja i večernja kafa sa suprugom. To je najljepši početak i kraj svakog dana.