Hrvatski glumac Rene Bitorajac simpatije publike u našoj regiji osvojio je ulogama u Oskarom nagrađenom filmu “Ničija zemlja”, te u serijama “Bitange i princeze” i “Naša mala klinika”. Uskoro ćemo ga na malim ekranima gledati i u seriji “Ne diraj mi mamu”, čiji scenarij potpisuje Feđa Isović, a režiju Elmir Jukić. Uz dugogodišnjeg prijatelja Branka Đurića Đuru, Bitorajac igra glavnu ulogu. Neće biti prvi put da ovaj dvojac gledamo zajedno, a ove godine Rene i Đuro su svoje 20-godišnje poznanstvo krunisali i zajedničkim poslovnim poduhvatom – privatnim pozorištem „Luda kuća“. Prikazivanje serije u kojoj Rene igra advokata Budimira trebalo bi početi uskoro na Novoj TV.
– Iza nas je pilot i devet epizoda. Snimanja ovakve vrste uvijek su naporna i cjelodnevna, ali sjajna glumačka ekipa i profesionalna ekipa iza kamera učinile su snimanje vrlo zabavnim i ugodnim – kaže Bitorajac na početku razgovora.
S obzirom na to da ste Vi i Vaše kolege velika glumačka imena, te prepoznatljivi po specifičnom smislu za humor, kakva atmosfera je vladala među vama tokom snimanja “Ne diraj mi mamu”?
– Na samom setu nemamo baš mnogo vremena za zabavu i doskočice, ali je zato zabavno u samim scenama. Prava druženja, odlična i opuštena atmosfera bila je skoro svakodnevna nakon snimanja. Kako smo velikim dijelom u Sarajevu gosti, „osuđeni“ smo na međusobno druženje, a iskoristili smo svaku sekundu našeg vremena koje smo proveli tu.
Jasna Diklić, koja je dio ekipe serije, jeste glumački autoritet. Kako je bilo raditi s njom i da li se na setu ponašala kao i lik koji igra – prava punica?
– Pretolerantna je Jasna Diklić za punicu u pravom životu, ali kao punica u seriji, još obogaćena replikama Feđe Isovića, punica je za poželjeti nekom drugom, dakle onakva kakva treba biti da sve skupa bude simpatično i veoma duhovito.
Zanimljivo je to što s Brankom Đurićem Đurom pokrećete teatar „Luda kuća“. Dugogodišnji ste prijatelji, ali i saradnici na nekoliko sjajnih projekata: “Ničija zemlja“, “Kajmak i marmelada“, “Naša mala klinika“… Kako ste Đuro i Vi došli do ideje „Lude kuće“?
– Ljudi obično ulažu u restorane, kafiće, graditeljstvo… Nama je, i jednom i drugom, ovo ispunjenje životnog sna i uskoro bi ga trebali početi živjeti. Odlično sarađujemo, a eto na 20 godišnjicu našeg poznanstva odlučili smo zajedničkim snagama ući u ovako veliki projekt.
..zagreb..281107….rene bitorajac….
foto: jurica galoic
Otkad datira Vaše prijateljstvo s Đurom?
– Još od 1997. godine. Bilo je to u Sloveniji, u Ljubljani na snimanju filma “Blues za Saro”. Obojica smo bili u ulogama albanskih mafijaša.
Kakav će biti koncept teatra, šta je glavni cilj, te kakva su Vaša očekivanja od „Lude kuće“?
– Multifunkcionalna smo dvorana s pozorišnim repertoarom. Imamo klasičnu postavu gledališta, ali i kabaretsku sa stolovima i stolicama ili pak dvoranu bez stolova u kojoj primamo i 600 ljudi. Plan nam je imati sve. Od dječijih predstava, koncerata, do predstava, stand-upa, cabareta, burleske i svega što nam padne na pamet. Glavni cilj je, naravno, da publika odlazi zadovoljna i s osmijehom i rado nam se ponovo vraća. Zagreb je narastao u posljednjih nekoliko godina, ali još neke stvari nema. Mi otvaramo novi segment zabave i druženja u gradu.
Kada možemo očekivati otvaranje „Lude kuće“? I zašto baš naziv teatra „Luda kuća“? Čija je ideja?
– Vrlo uskoro. U roku neka dva-tri mjeseca, ukoliko se ne dogodi nešto nepredviđeno. LMO ili linija manjeg otpora. Bila je to Đurina ideja, a kako sam se ja vodio onom da pametniji popušta, to je i zaživjelo. S tim da se zovemo ludilište „Luda kuća“. Bilo je stotine prijedloga i trebalo se za nešto odlučiti. Kako je od tada prošlo više od godinu, saživjeli smo s tim i u potpunosti smo zadovoljni imenom. A i sve ono što nam se događa za vrijeme uređenja u skladu je s imenom.
Jeste li nekada prije bili poslovni partner s nekim od kolega glumaca?
– Ne, nisam. Đuro je moj prvi poslovni partner.
U dosadašnjoj karijeri okušali ste se u različitim ulogama, u ulozi reditelja, voditelja… Postoji li nešto što Vas provocira u profesionalnom smislu, odnosno nešto što Vam ostaje kao glumački izazov?
– Svaka uloga na neki je način izazov, pa toga stvarno ne nedostaje. Ne znam šta bi to bilo da me vuče, a da nisam probao. Radio sam i live-ove i vodio programe, glumim u serijama, filmovima, predstavama, sinkroniziram crtiće, pišem scenarije, režiram i uživam u toj raznolikosti. Naravno da je zadatak vođenja pozorišta preda mnom kao potpuno novi i nepoznat izazov.
Kad želite pobjeći od glume, gdje odlazite? Šta je ono što Vas najviše opušta?
– Gorski Kotar i drvena kuća u prirodi najveći su mi ispušni ventil i koristim svaki trenutak da sa svojom porodicom provedem tamo na svježem zraku.
Sa suprugom Anom imate dvoje djece. Uz sve poslovne obaveze, je li ponekad teško biti tata dvoje djece?
– Pa ne baš, sve drugo može biti teško osim toga. Organiziran sam tako da sam s njima mnogo vremena, osim kada sam, recimo, baš u Sarajevu na snimanju serije.
Smatrate li sebe dobrim ocem?
– Klinci kažu da sam dobar tata, a ko sam ja da im proturječim?
Ima li Ana uvijek razumijevanja za Vaše obaveze?
– Zajedno smo jedanaest godina i potpuno smo kompatibilni. Vjerujem u onu da iza uspješnog čovjeka stoji žena, s tim da moja ne stoji iza mene već hodamo rame uz rame.