U ljeto 1993. godine dvadesetogodišnji novinar i punk-muzičar iz Rijeke odlazi na daleki sjever, u grad za koji je čuo u momentu kada se ukrcavao u avion, u zemlju u kojoj nikoga nije imao niti poznavao. Zvati se Bekim i prezivati se Sejranović, te živjeti u Hrvatskoj u vrijeme kada je HTV javljao da su „Muslimani još u Makarskoj“, usput biti bez dokumenata, novca, stalnog posla i domovine, nije bilo za poželjeti. Bekim Sejranović mogao je otići na front, mogao je očekivati zatvor ili deportaciju. Odlučio je otići bilo gdje i sletio u Norvešku. Bekim Sejranović, nekadašnji apatrid, danas je popularan i priznat književnik od sjevera do juga Kontinenta, a živi u trouglu od Osla, preko Rijeke za koju ga veže mladost do rodnog Brčkog, gdje uživa uz svoju Savu, ploveći čamcem i razmišljajući o novim knjigama. S Bekimom Sejranovićem razgovarali smo uoči sarajevske promocije njegove nove knjige „Dnevnik jednog nomada“, održane sredinom oktobra u knjižari „Buybook“.
Jeste li ikada pomislili da ćete završiti u Norveškoj?
– Ne, nisam to znao do četiri dana prije nego što ću završiti u Norveškoj. Došao sam u grad koji se zove Kristiansand i za njega sam prvi put čuo na dan kada sam krenuo tamo, kada sam dobio kartu u ruke i gdje je pisalo „Zagreb – Kopenhagen – Kristiansand“. O tome sam pisao u „Nigdje niotkuda“, svom prvom romanu. Te prve godine u Norveškoj su možda i najbolje. Tog augusta 1993. izvukao sam se iz Hrvatske, gdje sam živio bez papira. Bio sam, zapravo, apatrid. Svi su mi nudili pušku u ruke, niko mi nije htio dati papire. Da ne duljim, nekako sam se uspio dokopati Norveške. Norveška je tada bila jedina zemlja koja je još primala izbjeglice iz Bosne. Preko tetke neke sam otišao, uglavnom nije bilo baš sve legalno, da se blago izrazim, ali sam se, ipak, dokopao Norveške. Kada sam tamo došao, problem je bio jer je avion sletio u ponoć. Nikakve kontrole nije bilo. Meni je tetka pri polasku rekla: „Sine, kada tamo sletiš, nađi prvog policajca i zatraži azil.“ Ipak, nijednog policajca nije bilo, tako da sam mogao komotno ušetati u Norvešku, ali šta da onda radim. Na kraju se nekako pojavio jedan policajac u civilu, koji me je odveo u jednu kuću za koju se kasnije ispostavilo da je centar za azilante. Krenuli smo na kurs jezika, u početku smo se družili, onda kasnije, kada smo naučili jezik, otišao je svako svojim putem. U tom Kristiansandu sam živio dvije godine i onda sam preselio u Oslo, tamo sam studirao i počeo jedan drugi život.
Mnogo građana BiH vidi Norvešku kao idealnu zemlju i planiraju tamo početi neki novi život. Je li to pametna odluka?
– Da imam dvadeset i nešto godina i da sam završio neki fakultet i da ovdje nemam posla, otišao bih, probao bih. Razlika je kada negdje ideš i imaš motivaciju, znaš zašto ideš i znaš da se uvijek negdje možeš i vratiti. Ako se danas odlučiš da negdje odeš i probaš, možeš probati godinu, dvije, tri, četiri, pet, ako vidiš, ne valja ti, osjećaš nostalgiju, fali ti ovo ili ono, spakuješ se i možeš se vratiti. To je razlika između vremena danas i vremena kada sam ja odlazio. Ja se nisam mogao vratiti. Čak i kada je rat prestao, fizički se nisam imao gdje vratiti. Tako da u potpunosti razumijem mlade ljude, savjetujem im neka idu dokle mogu dobaciti. Bosna neće nigdje pobjeći. Danas su avionske karte jeftine. Znam ljude koji odu pa rade, malo su gore, malo dolje. Sve je to normalno.
Možete li sebe definirati: Odakle ste?
– Čovjek može biti s više mjesta. Uglavnom, većina ljudi ima jedno mjesto. Brčko za mene znači djetinjstvo, tamo nisam odrastao, u Brčkom sam dijete. Rijeka mi je nekako grad u kojem sam se formirao, tu sam živio do 1993. godine i Rijeka mi je drag grad zbog tih nekih dešavanja. S druge strane, pola života sam proveo u Norveškoj. Nisam protiv toga da čovjek ima više identiteta, ako se malo razmisli o nama Bosancima, ima nas svugdje po svijetu, neki odu i probaju, neki se vrate, neki idu dalje. Takva je sudbina nas Bosanaca, rasuli smo se po svijetu. Ima tu i dobrih strana, da se razumijemo, u tome da je mnogo naših umjetnika, stručnjaka, inžinjera tu uspjelo. Da su ostali ovdje, Boga pitaj šta bi s njima bilo.
Da te 1993. godine niste dobili te papire, da ste ostali u Rijeci, nastavili raditi u „Novom listu,“ kako bi Vaš život izgledao danas?
– Iskreno, ne znam. Vjerovatno bih radio u „Novom listu“, možda bi mi neko i dao da predajem hrvatski u srednjoj školi. Bila je tada jedna ministrica za vrijeme Tuđmana koja je rekla da samo etnički Hrvati mogu predavati hrvatski jezik u srednjim školama, što je potpuni nonsens, ako si završio fakultet, ako si završio kroatistiku, normalno je da je možeš predavati. Ne znam zaista kakav bi bio moj život. Vjerovatno bih živio u Rijeci, naravno, ne bih ove knjige napisao. Napisao bih neke druge. Ko to zna?
U mladosti ste bili snažno vezani za tadašnju vrlo jaku punk scenu u Rijeci.
– Imali smo band, zvao se „Paranoja“. Od ljudi iz toga banda, pjevač se ubio, bubnjar sada leži deset godina u zatvoru zbog ubistva. Ja sam još kao najbolje prošao. Ali, u to vrijeme su u Rijeci svirali deseci bandova. Napraviš četiri-pet proba, napraviš četiri-pet pjesama, bude gitarijada, pa ako nastupiš. Ako ne ide, ideš dalje, sakupiš drugu ekipu. Pravili su se novi bandovi svaka dva-tri mjeseca. Ponekad sam istovremeno svirao u dva ili tri banda, ali Rijeka je bila na margini što se toga tiče, u odnosu na Zagreb, Ljubljanu i Beograd. Ipak, imala je jaku scenu, neki od tih bandova i danas postoje, poput „Let 3“, imamo Urbana, imamo jedan band koji se zove „Grč“, koji je izdao jedan jedini album i jedno vrijeme su važili za demo-band s najdužim stažom, postojali su 25 godina bez da su snimili album. Rekao sam im da taj album ni sada nisu trebali snimati, kada ga nisu snimili do sada.
Dolaziš u Norvešku, kao punker i novinar. Kako si postajao Norvežanin?
– Jako brzo sam našao curu Norvežanku, mislim da sam uz pomoć nje jako brzo naučio norveški jezik, brže nego ovi ljudi što su sa mnom išli na kurs. Bili smo zajedno pet godina i to mi je bila jedna od najdužih veza u životu. Živjeli smo zajedno, studirali smo oboje, radili… Kada sam imao dvadesetak godina, kada sam tek došao u Norvešku, zapravo sam živio mirnim, porodičnim životom. To je možda i dobro, jer pitanje je šta bi bilo da sam studirao u Oslu, da li bih uopće završio fakultet. Ovako sam imao ženu i dijete, morao sam malo biti ozbiljniji. Međutim, i to je prošlo.
Smatrate li sebe ozbiljnim ili neozbiljnim čovjekom, u pozitivnom smislu? Niste na glasu kao neko ko voli pravila.
– Jesam ja buntovnik, to sigurno, ali sve zavisi od toga kakve sam volje. Mene ljudi često pogrešno doživljavaju. Nisam se navikao na Norvešku i silna pravila tamo, vidiš da bježim non-stop. Recimo, moja kćerka od pet godina voli Pink Panthera. Pa tamo imaš Pink Panthera i imaš onog brku, onog što mu uvijek nešto nije po volji. Ja sam ti Pink Panther, samo što nisam ružičast, nego sam smeđ, a Norvežni su onaj brko. Tako se osjećam u Norveškoj. Znači što god hoćeš, već ima neka zabrana za to.
Može li se postati Norvežanin?
– Može, samo treba znati da je Norveška super zemlja za ljude koji vole nešto što bih nazvao „normalan“ život. Znači, ono radiš fino od devet do četiri. Moj je „problem“ jer sam se uhvatio toga da želim postati pisac u Norveškoj i hoću da im solim pamet. To, naravno, malo teže prolazi. Da sam, recimo, inžinjer, doktor ili neko sličnog zanimanja tome, vjerovatno bi mi život bio mirniji i ljepši, zarađivao bih više, ako ništa drugo.
Može li se živjeti od pisanja u Norveškoj?
– Neki mogu. Ima ovih ljudi koji su bestseller pisci, ne mislim čak ni na Joa Nesb?a. Recimo, da sam toliko uspješan kao ovdje, bio bih gore jako dobro situiran. Međutim, postoje razne stipendije. Tokom posljednje godine dobivao sam stipendiju od norveškog Ministarstva za kulturu. Mislim da moram napisati novi roman o Norveškoj, koji dugo pišem i nikako da ga završim. Postoji, dakle, mnogo načina da se dobije stipendija, od Društva pisaca, Ministarstva za kulturu, samo treba napisati molbu. Meni je pisanje molbi nešto najmrže na svijetu.
Jeste li stekli prijatelje Norvežane?
– Pa imam prijatelje, sve je stvar generalizacije. Kao što ima i nas svakakvih, tako ima i svakakvih Norvežana. Norvežani s kojima se družim su otprilike slični ljudima s kojima se družim i ovdje. Dijelimo slične svjetonazore. Ne družim se s Norvežanima rasistima, nacistima, ovim ili onim, družim se s ljudima koji su proputovali svijet, koji žele da upoznaju nove kulture. Većinu svojih prijatelja sam mnogo puta dovodio na Balkan, ali je tamošnje društvo definitivno puno hladnije. Živio sam sedam godina u jednom stanu, a da nisam imao pojma ko mi je komšija. Možeš umrijeti, a da niko ne zna za to mjesecima. Što se tiče toga, sve ovo što su kod nas prijatelji ili društvo, imaš nekakav „network“ ili mrežu prijatelja, tu ulogu je tamo preuzela država.
Ž5 = Norvežanke vs Bosanke?
– Mislim da sam odustao od Norvežanki, i to definitivno. Od Bosanki još nisam.
Ljetujem sa svoje dvije bivše žene i njihovim muževima
– Da, imam dvije kćerke. Starija se zove Katja i jučer joj je bio petnaesti rođendan. Mlađa se zove Iskra, ona živi u Ljubljani, i uskoro će navršiti pet godina. U kontaktu smo, zajedno ljetujemo. Ovog ljeta smo zajedno ljetovali ja, dvije bivše žene, njihovi muževi i moje dvoje djece. Bile su tu i moje sestre iz Australije, svi smo bili tu. Imali smo jedno porodično okupljanje. Skoro sam spalio sebi živce. Zamalo sam pukao.