Intervju

Miodrag Miki Trifunov: Postao sam glumac iz dosade

Mnogo volim da se igram ludosti, pa u sve dane žmireći zakoračim. Nisam za pokretanja, ja sam za izokretanja. Dok ste vi zveckali zubima, ja sam zvijezdama zvonio – počeo je razgovor Miodrag Miki Trifunov stihovima Miroslava Mike Antića, koji su, kako kaže, njegov životni moto. Sedamdesetjednogodišnji glumac iza kojeg je karijera duga više od pedeset godina i više od 130 premijera, najponosniji je na poštovanje koje je svih ovih godna stekao živeći u našem glavnog gradu. Intervjue daje rijetko, jer, kako kaže, ne razumije novinare koji bi radili intervju putem telefona ili maila. Ne sviđaju mu se ni naši blesimetri, kako zove mobitele. Vjeruje da su glavni krivci što više nema komunikacije među ljudima. Ovaj, samo na prvi pogled strogi glumac, na prvu vas oslobodi straha koji novinar osjeća kada razgovara s jednom ovakvom ličnošću… I to stihom. I razgovor može da počne.

Rođeni ste u jednom malom selu u Banatu, Nova Crnja. Kako Vas je put doveo u Sarajevo?

– Moj životopis je veoma neobičan i nesvakidašnji. Od 14. godine praktično živim sam. Otišao sam u Kikindu, gdje sam konačno završio srednju školu na jedvite jade. Poslije završetka srednje škole i bavljenja svim i svačim, u jednom amaterskom pozorištu trebao je jedan živi bend, a ja sam svirao, bio sam bubnjar. To je bio moj prvi doticaj s pozorištem. Nakon toga otišao sam u Zrenjanin zbog fudbalskog kluba „Proleter”, ali baš u to vrijeme u lokalnom listu, pozorište „Toša Jovanović” raspisalo je konkurs i ja se iz dosade prijavim, prime me i tako počinje moja pozorišna golgota. Nakon godinu rada u pozorištu u Zrenjaninu s velikim magom pozorišta i velikim rediteljem, Batom Putrinom, on me je uzeo za ruku i rekao: „Idemo u Zenicu, tamo je veliki pozorišni laboratorij, tamo ćeš naučiti najviše”. U Zenici sam živio 14 godina, nakon toga otišao sam u Titograd, razveo se u međuvremenu i onda me je 1983. godine Slavko Šantić, ondašnji upravnik Kamernog teatra, zvao i rekao da dođem u Sarajevo. I tako sam došao i ostao u Sarajevu.

Spomenuli ste da ste jedno vrijeme željeli postati profesionalni fudbaler u „Proleteru”. Zbog čega ste se, ipak, odlučili na glumačku karijeru?

– Nikada nisam razmišljao o ozbiljnoj fudbalskoj karijeri, možda nekada potajno. Kako kažu, mladost, ludost. Kad odrastate sami sa sobom i sa svojim životnim svjetonazorima, onda mislite da je sve moguće i da je sve nadohvat ruke. Međutim, život ima neke svoje išarete. Naravno da je bilo je dvoumljenja, ali ja sam bio na probnom radu u „Proleteru”, pred potpisom profesionalnog ugovora, no u međuvremenu sam bio na ovom prijemnom i primili su me u Pozorište. Tamo sam dobio platu. Pripravničku, ali platu. Trener „Proletera” mi je tada rekao da je to moja odluka i onda se pojavio Bata Putrin, veliki reditelji i veliki čovjek koji je u meni prepoznao jednu sirovinu koja se može artikulirati. Jednu bezobličnu masu koja ima neki potencijal i tako sam, ipak, postao glumac.

Radili ste s nekim od najboljih reditelja. Od koga ste najviše naučili?

– Pozorišni svijet je takav da u njemu možete mnogo naučiti. Svaka predstava je novo iskustvo. Kroz praksu možete mnogo naučiti i kod reditelja koji ne slovi za velikog reditelja. To je tako iracionalno, to nije empirija, to ne možete definisati. Kod nas u pravilu dva plus dva nikada nije četiri, uvijek je nešto drugo. Pozorište živi u percepciji onih koji to gledaju, ja sam tu samo mali provokator, a sve drugo, kao što su život i priča neke predstave, nastaje i živi, zapravo, u vama kao gledaocu.

Godinama organizirate poetske večeri na kojima ljudima govorite poeziju. Zbog čega volite poeziju? Imate li neki omiljenu pjesmu, autora?

– Poslije pedesetak godina, koliko se bavim tim nadrealnim, kako inače zovem svijet umjetnosti, teško mi je reći zbog čega volim poeziju, zato što je to pitanje nekog unutarnjeg sazrijevanja, kada se obratiš stihu kao pomoćniku. U početku nije mi padalo na pamet da razmišljam tako, jer kada sam bio klinac, knjiga u mom okruženju nije postojala. Bio sam pravi blećak, sirovina koja knjigu nikada nije ni vidjela a kamoli pročitala. S vremenom, kako sam otkrivao svijet teatra, pronašao sam sebe. To je, zapravo, vlastito preispitivanje šta ja mislim o životu, o sebi, o ljudima itd. Stih vam to omogućava, da sebe provocirate, ispitujete, i tako sam polako ulazio u svijet poezije, neke duboke ljudske intime, koja je i jedan oblik vjere. Jedne sofisticirane i ozbiljnije od svega onoga što se zove politikantstvo.
Što se tiče autora, svaki naslov koji mene na neki način isprovocira, koji me se tiče, koji probudi u meni neke damare, jeste moj omiljeni pjesnik. Nebitno kako se zove, ko je, i da li je veliki pjesnik, iako u svom repertoaru imam zaista velike pjesnike, iz prostog razloga da budu prepoznatljivi za ljude koji to slušaju. Kada kažete samo ime pjesnika, to ljudima nešto znači, a kada kažeš nekog anonimusa, onda moraš sadržajem da ga opravdaš.

Čula sam da ste običavali ljudima na ulici govoriti poeziju. Radite li to i danas?

– Danas više nego ikada. Budući da imam veliki repertoar u ovoj svojoj sehari koja se zove glava, oni bi bili besmislica ako ne bih uspostavio komunikaciju s drugima. Prema tome ako me neko na ulici pita: „Miki, kako si?”, ja mu odgovorim stihom. Tako da taj stih živi. Postoji jedna priča s kojom se ponosim; ima jedna divna dama, radi u hali u Markalama, godinu joj govorim stihove, zamislite tu situaciju. Potpuno nadrealna i iracionalna situacija. Ona je jedna od rijetkih koja zna kompletan moj repertoar. Ja živim poeziju. To je usmeno predanje i neuobičajno je da neko razgovara s tobom kroz poeziju, pogotovo u svijetu ovih blesimetara, kako volim zvati ove vaše mobitele, kad su ljudi potpuno otuđeni jedni od drugih i kada više ne znaju razgovarati jedni s drugima. Ne postoji više živa komunikacija.

Iako ste u penziji, još ste aktivni na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Nedavno sam Vas gledala u opereti „Kneginja Čardaša”. Uloga Ferryja zahtijeva mnogo pokreta na sceni. Koja je tajna Vaše vitalnosti?

– Ne zahtijeva ona mnogo pokreta, tako sam ga ja napravio. Tajna moje vitalnosti je što ja i dalje imam svoj nogometni termin. Od petnaeste godine nisam prekidao da igram lopte, svake sedmice imam termin. Evo i večeras igram, ja sam vam strašno aktivno biće.

S kim igrate fudbal?

– Bogami s izuzetnim fudbalerima, recimo s Biščevićem. Svi oni su veliki znalci lopte. Ja im tamo dođem babo, jer su oni mnogo mlađi od mene. I to na kraju ne bude samo nogometni termin, nego su to druženja, gdje mi sjednemo i ide analiza ko je kakvu glupost napravio, i onda mi kažu: „ Hajde, Miki, reci nam neki sonet.” I ja počnem. To su zaista lijepa i interesantna druženja.

U jednom intervjuu rekli ste kako nikada ništa u životu ne planirate.

– Šta znači planirati kada je svaki dan iznenađenje po sebi. Kada me pitaju kako sam, jesam li dobro, znate ona uobičajena, stereotipna pitanja, ja kažem trudit ću se da bude dobro, ne mogu baš sve imati apsolutno pod kontrolom. Dobro sam činjenicom da sam ustao i pogledao sebe u ogledalo, da sam rekao tom idiotu u tom ogledalu: „Halo, mali, budi miran, budi dobar. Nisi ustao slučajno. Nemaš pravo da samo ljuljaš stražnjicom nego moraš nešto i uraditi.

A kada ste bili mlađi, jeste li tada planirali?

– Ma kakvi. Kad si mlad radiš stvari intuitivno i instinktivno, a ne s mnogo razmišljanja. Što je normalno. Mada duboko vjerujem u tezu da godine nisu nikakva referenca. Možete imati 70 godina i da je život prošao pored vas, i da ste prazni kao vreća. Godine su samo isprika. Kada nemaš argumenata, onda se pozivaš arogantno na godine. Život je svako novo jutro, svaki dan je zagonetka i tako životu treba pristupiti. Zagonetka, pitalica na koju trebaš odgovoriti.

 Iza Vas je dugogodišnja karijera, 130 premijera i brojne uloge. Na šta ste najponosniji u životu?

– Najviše sam ponosan na to što uživam veliko poštovanje, a to je i najveća referenca. To što me ljudi poštuju i to iz svih mogućih struktura. Kažem to k'o od šale, kad znaš da moraš da učiniš ibadet, onda vaš život i postojanje ima smisla. A kako se dokazuje to vaše davanje? Pa samo kroz onoga kome je to pruženo, sredini kojoj je to dato. Ljudi su to prepoznali i vidjeli da sam pozitivac, takav kakav sam, ovakav bezvezan (smijeh).

Rijetko dajete intervjue za medije, a o Vašem životu se ne zna gotovo ništa. Kakav je Miki Trifunov privatno, imate li neki hobi, šta volite raditi u slobodno vrijeme i ko Vam je najbolje društvo?

– Hobije nemam. Kao što sam rekao, svaki sljedeći dan je izazov na koji moraš odgovoriti svojim prisustvom i svojim djelima. Kako se to manifestira? Tako što ću porazgovarati s nekim koga slučajno sretnem ili kao što s Vama, Selmice, razgovaram o vrlo ozbiljnim stvarima, ali činim to na način da to bude vrlo neformalan razgovor bez nekog velikog akademizma. No, s obzirom na to da se, ipak, bavim riječju nastojim da to zvuči malo i pametno.

Rekli ste da iza sebe imate i jedan razvod. Poslije toga nikada se više niste ženili. Zbog čega? Jeste li prestali vjerovati u instituciju braka?

– Ma ne. Za razliku od mnogih, taj brodolom uopće nije bio brodolom, već normalno razilaženje, bez ikakvih problema, ništa negativno nemam iz tog iskustva. Moja bivša supruga je moja kolegica Olivera Vuković. Upoznali smo se u Zenici. Imam kćerku Jelenu i unuku.

Kakav ste djed?

– Na baterije. Vrijeme čini svoje, distanca čini svoje. Oni žive u Podgorici, ali odem tamo svakog ljeta. Čujemo se redovno i sve je bez ikakvih problema.

Za Vaše autorsko djelo „Svjedok” članovi grupe “Konvoj” Hamdija Salihbegović i Nedžad Merdžanović uradili su aranžmane i muziku. Kako je došlo do te saradnje?

– Te klince znam još iza rata, zovem ih klincima odmilja. Imali smo svoje nastupe u Kamernom i družili se i onda su oni vidjeli da govorim neke svoje stihove. Njima se to dopalo. Predložio sam da napravimo jedan projekt, za koji bi oni uradili muziku i aranžman. Dao sam im tekstove, oni su komponirali. Onda sam sve to uobličio u jednu predstavu, koju sam nazvao „Svjedok” po jednoj od posljednjih pjesama Miroslava Mike Antića. Tu je i nekoliko Ujevićevih pjesama, malo Maka Dizdara, itd. Zapravo, ja nikada ne znam šta ću reći. Toliko toga imam u glavi da sve zavisi od trenutka i publike. Taj projekt je nastao prije desetak godina, izdali smo i CD koji nije naišao na prijem kod publike, a to je prokletstvo jedne, nažalost, polupismene sredine u kojoj živimo.

Kako komentirate (ne)zainteresiranost mladih za umjetnost?

– Stih je oduvijek bio privilegija. Ljudi imaju neki neopravdani animozitet prema pjesmi. Kažu: „Nemoj mi, majke ti, samo pjesme”. Jer ne znaju. Niko im je i ne nudi i oni, zapravo, ne znaju šta je to i kakva je to zavrzlama. I taj animozitet imaju sve dok ne stupe u komunikaciju s nekim ko je tome vičan i odjednom počnu otkrivati neke stvari. Čak i oni pismeni i obrazovani, pa i oni koji ništa i ne razumiju. Kažu mi: “Ja tebe ništa nisam razumio šta si kazao”. Ali me je ovdje pogodilo (op.a pokazuje predio duše).

Foto: Admir Kuburović

Pratite nas na društvenim mrežama