Razija Čolaković, osnivačica je najpopularnije stranice na Facebooku s naših prostora „Muhabet sa Razom“, koja ima više od 90 hiljada pratitelja. Uvijek pozitivna i nasmijana žena, mualima je, kolumnistica, make-up artistica, majka dvoje djece, a odnedavno i spisateljica. Nedavno je objavila knjigu „Leptir“, čija su dva tiraža rasprodana za samo mjesec. Time je ova knjiga postala najprodavanija knjiga u BiH.
– “Leptir” donosi besjede o prošlosti u kojoj se mudrost naših starih ispreplitala s radoznalošću onih koji su odrastali, uz mirise vrijedno posloženih drva kraj vatre koja je obasjavala ognjišta naših života, mirise mlijeka i hljeba u kutku djetinjstva, besjede o teškim danima rata, o strahu u tami jedne noći koja bi ostala neprospavana. Poseban je zbog svojih krila koje je satkala jedna djevojčica koja je postala žena, žena postala supruga i majka, obgrljena svojim hidžabom i koloritom svoje lijepe Krajine – kaže Razija na početku razgovora za „Azru“.
Otkud ljubav prema poeziji i pisanoj riječi?
– Čuvam u sehari svoga života slike moje škole, njenih bijelih zidova, prozora. Sjećam se djevojčice koja je ispred sebe imala svoje snove. Voljela je poeziju, voljela je nizati svoja slova. Sve je počelo kada sam osvojila prvu nagradu za svoju prvu pjesmu: „Mine ubice”. Zahvalna sam svojim nastavnicama i nastavnicima koji su mi pružili ruku i uveli me u svijet riječi. Bila je to velika čast i moja velika sreća. Vjerujem da smo svi mi pjesnici u kutku svoje duše i da nas naša neispisana slova čekaju, želeći oslikati našu sreću, tugu, naša snoviđenja, trag ljubavi koja nas je često sustizala nespremne za te perivoje ushićenja, spoznaje da vas neko voli, da vam želi biti utjeha.
Jesu li Vam se javljali vaši pratitelji. Kakve su njihove reakcije na knjigu?
– Da. Moji pratitelji su i moji prijatelji. Oni su iskreni i nesebični u darovanju riječi i emocija kojima će pohvaliti svako naše učinjeno ili stvoreno djelo. Svojom mudrošću, Sokrat je u jednom trenu svog života zapisao: “Među prijateljima treba voljeti ne samo one koji žaloste naše nesreće, nego i one koji nam ne zavide na sreći.“
Mualima ste, spisateljica, voditeljica stranice koju prati više od 90 hiljada pratitelja, majka ste dvoje djece. Kako sve stižete?
– Kćerka sam, sestra, supruga, majka, tetka, domaćica u našem domu. Često čujem brojna pitanja o mom vremenu i o tome kako uspijem odvojiti vrijeme za sve, a moj odgovor je uvijek isti i samo jedan. Vrijeme je sve što posjedujemo na ovozemaljskim stazama, ono nam je darovano milošću mudroga Stvoritelja. Uz tu svevremenu ljubav, uz moju porodicu, moga supruga i moje dvije kćerke, uz želju da olakšam drugima, da plemenitošću unaprijedimo naše živote, i samo vrijeme je iskusni saveznik u našim dobrim nakanama za dobrim. Mojim krvotokom putuje vrela krajiška krv, vrela od želje da se po učinjenom dobru prepoznajemo.
U savremenom dobu djecu je jako teško odgojiti. Kako Vi odgajate svoju i u kakve biste ljude željeli da izrastu?
– Moje kćerke su moj život, i one su toga svjesne i u trenutku kada ispred sebe gledaju svoju strogu majku. Iskreno, ja sam tradicionalna žena koja svoju djecu odgaja poput naših starih majki i nana. Moja starija djevojčica ima 14 godina i nema profil na društvenim mrežama. Nema ni mobitel. Buntovna je kao svaka tinejdžerica, ima svoje zahtjeve, svoje želje. Razgovaramo, pojašnjavam prisustvo brojnih iskušenja. Obećala sam joj da će za svoj 15. rođendan dobiti od roditelja na dar mobitel. Društvene mreže će sačekati potrebnu zrelost, kako bi se zaštitila upravo od svih pošasti koje nijemo vrebaju iza ugla virtuelnog svijeta. Učim svoju djecu da prepoznaju i cijene vrline, ali i da se zaštite od onoga što je loše. Želim da im vjera bude snažni vodič i pratilac na ovozemaljskom putovanju.
Prema ženama koje nose hidžab postoje razne predrasude. No, Vi igrate košarku, idete na plivanje, vozite bicikl, čak i jašete konje.
– Hidžab sam počela nositi prije 20 godina, tada sam bila najsretnija djevojčica, a danas sam zbog toga najponosnija žena. Živjela sam u sredinama koje su osporavale moju odluku. Uši su slušale riječi uvrede, prijetnji, ponižavanja, ali snažnija je moja ljubav prema Stvoritelju. On je bio sve vrijeme izvor moje snage. Danas nikome ne pojašnjavam svoju potrebu za hidžabom.
Muhabet s Razom je jedna od naših najpopularnijih stranica na Facebooku, koji je bio Vaš prvobitni cilj osnivanja ove stranice?
– Da, uistinu je tako. Ali nije popularna zbog broja pratilaca, već zbog te lijepe besjede koja je stvorena među njima. Oni se druže na mojoj stranici, upoznaju se, daruju jedni drugima nova iskustva. Sjetih se Tagore i njegovog “Gradinara”. Kao što svaka bašta treba imati svoga baštovana, tako i svaka stranica treba imati svoga urednika ili urednicu. Pravila uljudnosti trebaju se poštovati, a kada to izostane, ugodna je opcija koja omogućava odsustvo onih koji ne donose sa sobom poštovanje prema drugome. Zaista, pri otvaranju svoje stranice nisam ni naslutila da će me pratiti blizu 90 hiljada ljudskih duša. Koliko su bitna ta javna druženja, izuzetno su mi bitne i privatne poruke u kojima se, često, srce neznanih duša otvori, očekujući slovo utjehe, ohrabrenja. Zahvalna sam na toj mogućnosti koja mi je darovana.
Imate u planu i da snimite ilahiju s našim poznatim pjevačem Eldinom Huseinbegovićem. Kako ste došli na tu ideju?
– Ilahija se već zrcali u ogledalu onih koji su je poželjeli darovati majkama ubijene mladosti Tuzle. Ne zaboravljamo 25. maj. Ove 2017. godine, navršile su se tačno 22 godine od masakra na Tuzlanskoj kapiji. Slušala sam priče majki, priče svevremene tuge. Osjetila sam potrebu napisati ilahiju koju sam nazvala “Kapija”. Napisala sam je za majke koje su ostale željne svoje djece. Niti jedna majka ovoga svijeta ne bi trebala osjetiti tu bol. Međutim, i za snimanje ilahije potrebne su određena finansijska sredstva. Zbog toga smo svi na mojoj stranici “Muhabet sa Razom” brzo sakupili potrebni novac, tako da sam odmah kontaktirala Eldina Huseinbegovića, koji je zaista izuzetan čovjek. Nije pitao za novac, samo je rekao: „Razo, tu sam za sve što je potrebno.“ On potpisuje muziku i aranžman, a ja sam izvođač. Ovih dana trebamo završiti snimanje.
Kako se Vaš suprug nosi sa svim Vašim obavezama?
– Eh, reći ću vam. Ne nosi se nikako, ja nosim njega. Kada imate suprugu koja je iz Krajine, onda imate samo dvije mogućnosti – ili da je pratite u svemu ili da je pustite samu (smijeh).
Kakvi su Vam planovi za naredni period? Gdje ćete još održati promociju Vaše knjige?
– Trenutno pišem svoju drugu knjigu. Nadam se da će pratiti uspjeh „Leptira“. Nakon uspješnih i posjećenih promocija u našoj zemlji, te promocije u Njemačkoj, očekuju me i promocije 29. novembra u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, potom u Njemačkoj, Švicarskoj, Holandiji. Bit će to lijepa mogućnost da se pratioci moje stranice upoznaju, da muhabete jedni s drugima, kako su to nekada radili i naši stari, uz uredno složena drva i sjaj vatre, te vrelinu domaćeg mlijeka i mirisnog hljeba, s početka naše današnje priče. Na promociji se prožimaju mirisi i prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ono što smo bili, što jesmo, i što želimo biti, dobri Bosanci i Hercegovci, velikoga srca, dignute glave, na svojoj zemlji, plemenitoj.
