Jučer je od posljedica saobraćajne nesreće preminuo je Rajko Dujmić (65). Kantautor je zadobio opasne povrede kada je prošle sedmice u srijedu oko 17.15 sati u stravičnoj nesreći u mjestu Stari Laz, na području Ravne Gore, izgubio kontrolu nad svojim VW Tiguanom zagrebačkih registracijskih oznaka i sletio u provaliju.
Nakon saobraćajne nesreće u kojoj mu je teško povrijeđena glava Dujmić je bio u komi, priključen na respirator u Jedinici intenzivnog liječenja na Sušaku. Dok se brojne kolege opraštaju od velikana muzike, i mi smo se prisjetili Dujmićevog posljednjeg intervjua koji je dao za naš magazin 2017. godine kada je nastupio na koncertu „K’o nekad pred Božić“.
Kada je, 2013. godine, Rajko Dujmić dobio Porina za životno djelo (što je najvažnija nagrada koju jedan muzičar u Hrvatskoj može dobiti), niko mu od članova „Novih fosila“ nije čestitao. Iako su skupa nastupili, na proslavi se nisu pojavili. Pred oproštajnu turneju članovi benda izjavili su kako više ne žele nastupati s osnivačem i frontmenom ovog benda, Rajkom Dujmićem. Tada niko nije znao šta se desilo s međuljudskim odnosima u bendu. No, kasnije su kao razlog naveli to što se Rajko već trideset godina bori s ovisnošću o alkoholu i narkoticima. Izbacivanje iz benda ga je, kako kaže, jako povrijedilo. To je bio najgori period u njegovom životu. Osim na poslovnom planu, ni u privatnom životu stvari nisu funkcionirale, pa ga je supruga Snježana optužila za nasilje u porodici. No, Snježana nije pokupila stvari i otišla, već je ostala s njim u najgorim danima, danima njegova oporavka, koji je bio težak, mukotrpan i dugotrajan.
– Moram priznati da u Zagrebu nemam prijatelje kao što ih imam u Sarajevu. Tu je moja teta Nada Vita živjela i umrla, tako da sam za ovaj grad vezan i porodično i prijateljski. Nije meni važno koliko me neko voli, već koliko me neko razumije, a mislim da me sarajevska publika razumije – govori Rajko o našem gradu.
Budući da smo u prazničnom duhu, koliko Vi volite blagdanske dane i s kim najradije proslavljate novogodišnje praznike?
– Moram priznati da sam unazad tri godine u blagdanskim danima obično nastupao i nisam bio doma. Ali sada ne. Sada ih provodim sa svojom suprugom. Najboljim čovjekovim prijateljem. Žena je čovjeku jedini odani prijatelj, bar u mom slučaju.
„Milena, generacijo moja“, „Košulja plava“, „Za dobra stara vremena“, „E moj Saša“, samo su neke od pjesama koje ste Vi napisali. Te pjesme se slušaju i danas, vole ih i generacije koje nisu ni bile rođene kada su stvarane i objavljene. Koliko se ponosite tom činjenicom?
– Da se nisu dogodile sve te silne pjesme, a mnogo ih je, između 1.500 i 1.800, vjerujte da pravi broj i ne znam, da se dogodila samo jedna od ovih, bio bih zahvalan Bogu.
Napisali ste i pjesmu „Rock me, baby“, koja je 1989. godine pobijedila na Eurosongu. Gdje ste pronalazili inspiraciju za pisanje tih uistinu velikih hitova?
– U Hrvatsku radio-televiziju tada sam doveo cijeli svijet, cijelu Evropu. Međutim, nisam dobio pozivnicu i nisam dobio stolicu na kojoj ću sjediti i gledati predstavu. Tada je Goran Radman rekao: „Koja je to budala, taj Dujmić, koja je televiziju bacila u ovoliki trošak?“ Nažalost, po tome ću pamtiti taj Eurosong 1990. godine.
Što se tiče inspiracije, pa jednostavno, sve moje pjesme su istina. Nema laži ni milimetra. To je moj život, život mojih prijatelja. Nešto što sanjam, promatram, što proživljavam. Tu pronalazim inspiraciju. Recimo pjesma „Za dobra stara vremena“ bila je prva zajednička pjesma Steve Cvikića i mene, koji je bio DJ u Salonu. Do četiri ujutru čekali smo dostavu Coca-Cole. Rekao sam mu: „Čuo sam da pišeš tekstove“. I tražio sam mu da ih vidim. I on mi je izvadio tekst „Za dobra stara vremena“ i još jednu. I rekao sam mu: „Ova pjesma će biti hitčuga!“ Nije mi vjerovao. A zaista je bila. I ostala.
Strast su Vam putovanja. Je li tačna priča da ste sa 17 godina s dva prijatelja, automobilom obišli čak cijelu Indiju? Koje mjesto Vas je najviše dojmilo?
– Nisam baš cijelu. Došao sam do sjeverne Indije. Pa sam potom obišao Afganistan, Iran, Saudijsku Arabiju. Bio sam u Mekki i Medini. Ja sam vam, zapravo, hadžija. I onda smo se vraćali nazad u Pakistan i Afganistan. Mjesec dana sam svirao u Mašadu. Mašad je treći sveti grad. Meka, Medina, Mašad u islamskoj vjeri su tri sveta grada. Tu je džamija izgrađena od cigli koje su od punog zlata i svi siromasi iz tog kraja su tu slobodno trčkarali, a nas je čuvalo šest vojnika, jer smo bili kauri (smijeh).
Međutim, Perth u Australiji me je najviše dojmio. To je glavni i najveći grad Zapadne Australije. Osim toga je i najsunčaniji. Tamo je sve u kaskadama. Najsavršenije mjesto, tamo sam jeo i najveće kamenice na svijetu.
Prije tri godine, nekoliko dana prije velikog koncerta „Novih fosila“ u Beogradu, pjevačica benda Sanja Doležal Vam je poslala poruku kako bend ne želi s Vama nastupati u Beogradu. Niste se pojavili, „Novi fosili“ su nastupili bez Vas. Kako ste se nakon toga osjećali?
– Naravno da se nisam pojavio. Abdicirao sam. To je ono što kraljevi rade, odu s dvora i otpuste sve dvorane. Danas oni ne mogu koristiti ime „Novi fosili“. Žao mi je. Ja to ime nisam dobio, već sam platio zaštitu imena još u vrijeme Tita u Jugoslaviji, u Beogradu. Kada se desila sva ta „frka“ oko našeg benda i oproštajne turneje rekao sam im: „Evo, ne moram nastupati s vama, ali mi bar dajte novac“. Znate, u godinama sam kada zdravlje košta. Nisam bolestan, ali ko zna šta donosi novi dan i novac mi je potreban.
Jeste li pokušali izgladiti situaciju s ostalim članovima benda?
– Ne, jer se nikada od tada nismo ni vidjeli. I nadam se da neću. Morat ćemo se vidjeti na sudu, ali to je viša sila.
U životu ste imali i uspone i padove. Prije tri godina ste priznali da ste imali problema s ovisnošću o narkoticima. Koliko je to bilo teško priznati u sredini koja je inače sklona osuđivanju?
– Svaka od tih osoba koja me je osuđivala, siguran sam da u svojoj kući ima jednog ovisnika. Ja sam samo rekao naglas ono što svi ostali šute. Nije uredu, jer za sve postoji lijek osim za kocku. Za kocku nema tableta. Moj oporavak je bio veoma težak, mukotrpan, dugotrajan i srećom da sam bio okružen divnim ljudima i prijateljima. Uz mene je, sve vrijeme bila i moja supruga koja je zajedno sa mnom uspjela izdržati sve te nedaće. Ona mi je bila najveća podrška.
Prošle sedmice supruga i Vi ste proslavili 27. godišnjicu braka.
– Proslavili smo je s prijateljima u našem domu. Mi smo već kao dvije sestre. Znate kako to ide u braku, prvo smo muž i žena, pa brat i sestra, pa dvije sestre. Ja sam sada u posljednjoj fazi (smijeh), ali da se uozbiljimo, ja nju volim istom žestinom kao i prvog dana. Ništa se u tom smislu nije promijenilo. Da nije bilo nje, ja ne bih bio na ovoj zemlji, nego ispod nje.
Kako ste nakon svih nedaća uspjeli sačuvati brak?
– Odan sam čovjek. Moja osnovna karakteristika je odanost. Kada sam išao u Australiju, skupio bih kovanica, i čim bih stigao u četiri ujutro, otišao bih na govornicu, uzeo šaku sitniša i pozvao svoju suprugu da joj se javim. Recept svakog uspješnog braka je povjerenje. Povjerenje je esencija i jedina stvar koju trebaš u braku. Dovoljno je voljenu osobu pogledati u oči, jer oči sve govore. One ne mogu slagati.
Kakva je svakodnevica Rajka Dujmića? U čemu, osim muzike, posebno uživate?
– Budim se u tri ujutru i onda sviram do sedam sati. Potom u devet, odlazim ponovo u krevet, i probudim se u dva sata na ručak. Ja sam vam noćna ptica. Živim na selu, a život na selu je naporan. Na visini sam od 1.080 metara. Svakog dana moram nacijepati drva, naložiti, paziti da se vatra ne ugasi cijelu noć. Međutim, ima mnogo više prednosti nego mana. Zbližiš se s drvećem oko sebe, s medvjedima, šta da vam kažem, ne može se svako pohvaliti da ima medvjeda kao kućnog ljubimca (smijeh).
Bavite se i muziko-terapijom. Možete li nam reći više o tome?
– Časove držim na „Rebru“ u Zagrebu. Radim s grupama mladih ljudi koji imaju poremećaje u prehrani. Moram priznati da sam strog na svojim časovima. Razvio sam jedan svoj princip. Odsviram jednu pjesmu i pacijenti me saslušaju. Onda oni moraju nacrtati šta sam odvirao. Onda na drugom času odsviram, moraju napisati riječi na šta ih moja muzika asocira. I onda nakon tri časa napišu tekst koji odgovara ritmu, a potom na četvrtom satu sami stvaraju melodiju. Iako je ovo jedan vid eksperimenta, moram priznati da ovi časovi muziko-terapije pomažu mladim ljudima.
Pripremate i album instrumentalne muzike. Kakvi su planovi za naredni period?
– Album je već gotov. Drago mi je da ste me pitali. To se godinama taložilo u meni, kao neka spora rijeka koja nanosi pijesak. Muzika je ljubav koja hoda. Muzika je sveta umjetnost i ona me ispunjava uprkos svemu. Što se tiče posla nisam siguran. Nije mi teško raditi, teško mi je kad radim uzalud. Kad mi niko ne plati. Jedini način da te ispoštuju kao umjetnika je da te plate. Pa i Pablo Picasso i Salvador Dali su bili jako dobro plaćeni, ali eto, danas je u našoj profesiji sve neizvjesno.