Ermin Bravo je jedan od najnagrađivanijih glumaca u Bosni i Hercegovini. Angažiran je podjednako na filmu i u teatru, a uz to radi i kao profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Uspješno se okušao u različitim ulogama, a proslavio se u filmovima „Remake“, „Grbavica“, „Na putu“, „U zemlji krvi i meda“… Ermin je trenutno dio dvaju socijalno angažiranih projekata, igra u filmu „Muškarci ne plaču“, koji je od ljetne premijere do sada osvojio 13 nagrada na 17 festivala, a govori o posttraumatskom stresnom poremećaju, te je dio glumačke ekipe performansa „Welcome“, koji govori o izbjeglicama, a izvodi se na Olimpijskom bazenu Otoka i do sada, na našim prostorima neviđen način – u vodi.
Film “Muškarci ne plaču” proglašen je najboljim filmom na Međunarodnom Film Festivalu u Bratislavi. Film je priča o grupi ratnih vojnih veterana nekadašnjih pripadnika različitih vojski koje su međusobno ratovale na području Jugoslavije. Kako Vi doživljavate svoju ulogu u ovom filmu?
– Film je zaista internacionalno izuzetno uspješan, ima neki ludi bilans: od 17 festivala dobio je 13 nagrada, što je za nas lijepa potvrda da priča koju smo pričali nije lokalna. Bio sam u Bratislavi, promovirao film i vidio koliko ljudi emotivno reagiraju na tu priču koja se čini samo naša, a nije. Kad je riječ o mojoj ulozi u filmu, to je do sada uloga kakvu nisam radio. Vrlo je ekstremna u smislu da je različita od mene, volim takve uloge gdje mi reditelji daju šansu za transformaciju. To je čovjek s možda najjačom dijagnozom od svih učesnika u terapiji vojnih veterana, mnogo sam istraživao i negdje se jako vezao za tu ulogu. Iako je taj lik prestao da živi u meni, drago mi je da je nastavio živjeti u očima publike.
S obzirom na to da je suština filma vezana za posttraumatske posljedice ratnih vojnih veterana, koliko se u našem društvu pridaje značaj ovom problemu?
– To je tema o kojoj se malo govori, možda gotovo tabu tema. Ne znamo tačan broj ljudi koji nose ratnu traumu, jer ovo što je registrirano ne daje pravu sliku. Kada uđemo u javni prijevoz, taksi, čekamo u redu na šalterima, tek vidimo koliko je nakupljene agresije u ljudima i koliko ljudi lako pucaju. U tom smislu malo i država radi na tome, malo se i razgovara o tome, a mi svi učestvujemo u zanemarivanju i izbjegavanju toga, praveći se da to ne postoji. To je nekako i razumljivo, jer smo svi u borbi za egzistenciju i čini se da se nemamo vremena baviti vlastitim psihološkim problemima. Ipak, to je nešto što utječe na našu svakodnevicu i moramo se uhvatiti u koštac s tim. Ti ljudi koji su bili učesnici rata, koje smatramo herojima, očekujemo da žive na svojoj slavi heroja, a to su u suštini socijalni slučajevi i ljudi na margini društva koji su u žiži interesovanja samo kada se na njima trebaju kupiti politički poeni.
Igrate li svaku ulogu istim žarom ili imate svoje favorite?
– Svaku ulogu igram s istom strašću i u svakoj pronalazim nešto što je vrijedno da se vidi, i zapravo je svaka dio priče za koju mislim da se treba ispričati i da će ljude promijeniti ili senzibilirati.
Radite i na Akademiji scenskih umjetnosti, koja je najvažnija lekcija koju želite da nauče mladi glumci?
– Trebaju naučiti da poštuju profesiju u kojoj su gosti, da u njoj nađu slobodu i prostor za igru. Važno mi je da studentima mogu dati primjer da se prvo ne moraju isključivo baviti institucionalno pozorištem, te da, ako se bave nezavisnim projektima, ne moraju biti isključivo komercijalni, kič ili primitivni. Moguće se kod nas baviti i nezavisnom vrstom teatra koji ima ogroman društveni smisao i kvalitativno pomjera granica, a s ovim performansom smo na tragu toga.
Od koga ste Vi najviše naučili o glumačkom poslu? Postoji li neki kolega ili kolegica s kojima ste bili na sceni, a da ste od njih upijali sve što Vam je poslije koristilo?
– Teško je izdvojiti nekog posebno, ali imao sam sreću da jako rano, još kao student, karijeru počnem radeći s Mirjanom Karanović. Siguran sam da mi je to na neki način odredilo odnos prema ovoj profesiji, pogotovo jer smo nastavili da radimo zajedno, a kroz cijeli moj profesionalni rad ona je neko ko se ponavlja u projektima.
Koja je najljepša stvar koju ste do danas doživjeli u glumačkom poslu?
– Za mene je to svaka istinska, potpuno emotivna i intelektualna razmjena s mojim partnerima, odnosno kolegama.
Ko su osobe s kojima najradije provodite svoje slobodno vrijeme?
– To su moji prijatelji, koji su najvećim dijelom i moje kolege s kojima dijelim svjetonazor.
A kakav ste prijatelj?
– Lud (smijeh).
Mnogi kažu da je čovjeku porodica s godinama sve važnija? Na koji način Vi gradite odnos sa svojom?
– Porodica je uvijek podjednako važna. Ona je ishodište odgoja, formiranja karaktera i najveći izlaz iz svih problema koje imamo sa sobom, ali i s drugima.