Tridesettrogodišnji Muhamed Hadžović glumac je kojeg pozorišna publika dobro poznaje. U dosadašnjoj karijeri odigrao je više od hiljadu predstava, ostvario uloge i u domaćim serijama „Pečat”, „Lud, zbunjen, normalan”, „Žene s broja 13”, ali i u dugometražnim ostvarenjima “Snijeg” i “Smrt u Sarajevu”. Upornošću i talentom Hadžović je sebi otvorio vrata inozemnog glumačkog tržišta, a posljednji takav projekt na kojem je radio je danska serija „Below the surface“.
– To je projekt na kojem je bilo zanimljivo i vrlo izazovno raditi. Cijelo snimanje je bilo na najvećem, svjetskom nivou. Danci odvajaju velika sredstva za serije i filmove, konkretno u ovoj seriji je izdvojeno više od osam miliona po jednoj epizodi. Vrlo su uspješni i jako se oslanjaju na američku kulturu. Imao sam uzbudljivo iskustvo rada s produkcijom „SAM“. Serija ima zanimljivu priču, zadovoljan sam jako s karakterom koji igram i to je jedino zbog čega sam se zainteresirao za ovaj projekt. Nije mi važno čija je produkcija, važno je s kim igram i kakva je priča. Ako se čovjek iskreno prepusti tome, na kraju se to i rezultira dobro – kaže Hadžović.
U “Below the Surface” s kolegom Adnanom Haskovićem tumačite jednog od glavnih likova. Je li se teško našim glumcima izboriti za uloge u stranim projektima?
– To je sad postalo globalno tržište i ne postoje više naši i njihovi glumci. Sve je pitanje toga koliko ti to želiš. Oni nas ne gledaju kao strance, niti ja njih posmatram tako. Mi smo svi filmski radnici i volimo ovo čime se bavimo. Ako želiš da radiš nešto vani, onda moraš da pratiš ritam vremena. Danas gluma i sport idu jedno s drugim, biti boem je zastarjelo. Nemoguće je živjeti sedamdesete, osamdesete…, bitno je živjeti ovaj trenutak. Snimanja su jako naporna i potrebna je jaka psiho-fizička spremnost. Moramo se na tržištu ponuditi s najboljim. Ja ne vjerujem da postoji samo jedna šansa. Svaki dan donosi novu šansu za uspjeh. Važno je znati na koja vrata pokucati, jer niko neće doći na vrata i tražiti baš nas.
Tržište je jedno, a mnogo glumaca, koliko u vašoj branši ima jala, a koliko iskrenog čestitanja kad se, naprimjer, dobije sjajna uloga i slično?
– Imam neki krug kolega, glumaca koji vole jedni druge i prate. Nije sujeta poenta samo glumačkog posla, to ide s ljudima. Ako uđemo u analizu, to je i normalno za ljude koji nisu imali priliku da bilo gdje igraju. Školovali su se, roditelji su ulagali u njih, pa na kraju nemaju priliku da pokažu šta znaju. Dobro je što nas ima više, ali to znači da nam treba i više pozorišta. Ljudi su jednostavno frustrirani što nemaju gdje da rade, jer se 20 godina nije otvorilo novo pozorište… Da je više prilike za radom, ljudi bi bili manje frustrirani. To je prosto.
Koju ulogu ili možda scenu iz neke od uloga ste do sada doživjeli najzahtjevnijom u psihičkom i/ili fizičkom smislu?
– Postoji mnogo teških uloga, ali jedna koja mi je trenutno na pameti je uloga Raše iz predstave „Hadersfild“. To je vrlo zahtjevna uloga, gdje nema nikakvog pretvaranja. Čovjek mora da dotakne samu bit karaktera, u jednom trenutku postane i bolno. To se odrazi i na privatni život. Koliko god da se damo da naučimo svoju ulogu, uloga nam uzvrati i otvori nove vidike, nova razmišljanja… Svaka uloga ostane dio mene, na najplemenitiji način. Uloga Raše je ostala duboko urezana unutar mene, to je priča o izumiranju jedne generacije, i svaka tačka identifikacije s kojom sam se susreo govori ono što bih ja rekao da imam priliku.
Vjerujem da svaki glumac s vremenom formira svoj glumački ukus i s godinama postaje izbirljiv kad je o ulogama riječ. Biste li danas prihvatili sve što i na početku karijere?
– Postoje stvari na koje ne bih pristao, u zavisnosti od situacije u kojoj se trenutno nalazim. Stvari koje me se ne tiču i s kojima se ne slažem lično sada nikada ne bih radio. Selektivan sam postao, zaista. Za to je zaslužno i iskustvo, imam samo više od 1.000 odigranih predstava u teatru. Sada bih radije pružio priliku da neko drugi odigra ono što se meni ne igra, ne sviđa ili ako smatram da bi to neko bolje odigrao.
Šta ste zadnje pogledali u kinu ili pozorištu? Koju biste predstavu, film označili s – obavezno pogledati?
– Posljednji film koji sam gledao u kinu je „Poaro“ i nije mi se svidio. Ima jako lošu poruku. Predstava koju bih označio s obavezno pogledati je „Žaba“, a filmovi „Manchester by the Sea“ i „Apocalypto“.
Voljeli bismo znati iz kakve porodice dolazite, s kim se družite…, no kada pretražujem Vaše ime na Googleu, mogu pronaći samo intervjue u kojima govorite o poslu. Zašto je to tako?
– Nisam osoba koja voli da se eksponira privatno. Nudim to što znam da radim i samo me to interesira. Ne volim da posmatram druge ljude privatno, pa se tim pravilom i vodim.
Jeste li po prirodi samozatajni?
– Na sceni sam jako otvoren, ali eksponiranje nikako ne volim. Imam averziju od toga. Mislim da je to jedna zloupotreba, a proširila se pojavom ovih realityja, pa ljudi žele znati što više o privatnosti drugih ljudi. Nama, kao konzumentima toga apetit je jako porastao. Ne zadovoljavamo se lijepim stvarima. Ne razumijem zašto ljudi imaju potrebu za eksponiranjem, a na kraju koga to suštinski i interesuje? Meni to nije interesantno, pa mislim da nije ni drugima. Danas ako se neko ne potuče ili ne posvađa, važi za dosadnu ličnost, a ja sam stvarno old school varijanta.
Šta Vam je velika strast izuzev posla?
– Postoji mnogo strasti mimo glume. Ono u čemu stvarno uživam je muzika, i završio sam Srednju muzičku školu, pa i danas sviram. To jako volim i time ispunjavam vrijeme.
Pratite li sport, trenirate li?
– S vremena na vrijeme pratim. Dobio sam ime po Muhamedu Aliju, jer je otac volio boks i boksovao, pa mi je taj svijet veoma poznat. Mnogo stvari sam trenirao, čak sam osvojio i neke nagrade. Igrao sam i košarku, uspješno. Sport stvarno volim, ali umjereno, u suštini koliko, ustvari, imam vremena za to. Aktivno treniram u teretani. To nije ništa veliko, više je pitanje brige o sebi.
Na koji način brinete o svom psiho-fizičkom zdravlju?
– Trudim se da izbjegnem sve što je negativno, pa čak i novine, web stranice, Facebook. Čovjek je zdraviji ako se ne trpa nepotrebnim informacijama koje nam se svakodnevno nude. Ne mogu nam ničemu koristiti, osim da nam u trenutku pritisak skoči. Okrenut sam nekim stvarima gdje mogu biti koristan i drugim ljudima. To je moja formula.
Kakve žene cijenite? Koje osobine mora imati za Vas idealna žena?
– Volim da je žena ženstvena. Danas su žene sve manje žene, a muškarci su sve manje muškarci. Kada prepoznam samosvijest kod žene, to je nešto najdragocjenije.
Šta je za Vas ljubav?
– Ljubav je samo jedna enigma. Stoljećima ljudi pišu o tome i nikada ne mogu da do kraja razumiju. Sve je to stvar unutarnjeg osjećaja. Ako imenuješ ljubav, ona postaje interes, a ako ne znaš šta je, može biti da je ljubav.
Desi li se da ne možete odoljeti partnerici u projektu koji zajedno radite?
– To se desi ako ste neiskusan glumac (smijeh). Za to je potrebno imati odbrambeni mehanizam. To se događa najčešće na početku, kada su još nepoznata glumačka osjećanja, pa se počnu miješati s nekim privatnim. Tada se mladi glumac potpuno izgubi, pa više ne zna gdje je on, a gdje lik. Stvar je to od čovjeka do čovjeka, a ima primjera drugih kolega. Meni se to ne dešava, jer znam da je to posao i zašto sam tu. Sreća je za naše mlade glumce što se ne rade filmovi i predstave tog tipa, jer se kod nas snimaju sve neke socijalne priče.
Kakvu godinu ostavljate iza sebe?
– Vrlo sam zadovoljan. Ljudi me zovu u vezi s nekim novim projektima. Najviše sam zadovoljan dobrom sezonom u pozorištu. Godina je bila i više nego uspješna. Bila je radna, što je najbitnije.