Iako domaća publika srbijanskog glumca Stefana Kapičića najprije prepoznaje po ulogama u filmu „Čarlston za Ognjenku“, te seriji „Larin izbor“, za inozemne fanove Stefan je superheroj Colossus iz kultnog filma „Deadpool“. Osim što mu se ostvario dječački san da jednom obuče odijelo superheroja, „Deadpool“ je bio i prekretnica u njegovoj glumačkoj karijeri. Za naš magazin govori o američkoj svakodnevici sa suprugom, također glumicom Ivanom Horvat, projektima na kojima radi, te uspjehu na najvećem filmskom tržištu na svijetu.
– U Los Angeles sam došao nakon filma „Čarlston za Ognjenku“, 2007. godine. Los Angeles mi je baza i tu se, nakon Beograda, apsolutno osjećam kao kod kuće. Nažalost, nakon velike ekonomske krize koja je pogodila Ameriku, serija na kojoj sam tada radio za NBC „Event“ je otkazala svoju drugu sezonu u kojoj sam trebao biti jedan od glavnih likova i moram vam priznati da me je to mnogo poremetilo u razmišljanju o budućnosti. No, kako je život najbolji i najluđi reditelj od svih, nekoliko dana nakon toga sam dobio mail od Nove TV iz Zagreba, gdje mi je ponuđeno da tumačim lik Nikše Ivanova u seriji „Larin izbor“. Kako nisam igrao na našim jezicima neke četiri godine, ta ponuda mi je bila izuzetno primamljiva. Serija je postigla nevjerovatan uspjeh u Regionu, tako da sam u iduće dvije godine u Hrvatskoj uradio četiri serije, dva filma i pozorišnu predstavu. Zatim u Beogradu i Crnoj Gori film, seriju i dvije predstave. To je sve išlo munjevitom brzinom i vjerovatno bih i dalje bio u regionalnim produkcijama da se nije pojavio „Deadpool“ i vratio me nazad u Ameriku – kaže Stefan na početku našeg razgovora.
U tom filmu ste imali priliku ostvariti san koji većina sanja, a to je da makar za potrebe filma postanete superjunak, u Vašem slučaju Colossus. Koliko Vam to znači?
– Za mene, koji sam manijak kada je riječ o stripovima, uloga superheroja znači mnogo više od uloge. Često volim da kažem da je to Oscar za moje unutrašnje dijete, za malog Stefana. Otkad znam za sebe u svijetu sam stripova i ovo je jedna od onih stvari koje vas oplemenjuju i zaista čine sretnim.
Šta bi Vam u tom smislu bio neki sljedeći izazov ili, naprimjer, ispunjenje sna?
– Svaki dan života u Los Angelesu je izazov sam po sebi. Svaka dobra uloga i dobar projekt su izazovi. Moj san se ispunjava iz dana u dan, tako da nemam posebne želje. Samo da se ovako nastavi.
Koji su najveći izazovi glumačkog uspjeha u Hollywoodu?
– Vjera u sebe i da nikad ne posumnjate. Da nakon svakog „ne“ na audiciji krenete ispočetka, da ostavite ego po strani i da se borite dalje. Krajnja nagrada je toliko velika da se vrijedi žrtvovati i boriti do samog kraja.U takvim trenucima često sam se vodio riječima F.M. Dostojevskog: „Pao je kao dječak, ustat će kao borac“.
Jeste li zadovoljni dosadašnjim glumačkim statusom?
– Ne bih želio da zvučim neskromno, ali sam apsolutno zadovoljan, čak prezadovoljan dosad napravljenim. To da živiš u Los Angelesu od posla koji voliš, a da pritom ne moraš da radiš ništa sa strane, jeste vrlo rijetko, gotovo nemoguće. Također, to što sam dio jedne franšize kao što je „Deadpool“, koja je oborila brojne rekorde, stvarno je nešto što me ispunjava koliko na planu karijere, toliko i na životnom planu. Potpisao sam ugovor za četiri filma, tako da sam nakon nastavka, „Deadpool2“, spreman na još dva.
Ko je od holivudskih zvijezda na Vas ostavio poseban utisak?
– Ryan Reynolds. On je toliko na zemlji i uvijek je spreman da pomogne šta god treba. Njegova pomoć mi je jako puno značila tokom snimanja prvog dijela filma, a sad smo se već zbližili i na prijateljskom nivou. Također, JK Simmons, zatim Kiefer Sutherland. Mada, u Americi što si uspješniji to si normalniji. Nekako te životna karijerna i finansijska sigurnost sama po sebi spušta na zemlju. Svaki veliki glumac s kojim sam imao prilike da radim, na svojstven način je ostavio utisak, koji je za sada isključivo pozitivan.
U jednom od intervjua ste rekli da ste, prije svega, pozorišni glumac, no, u Americi ste više angažirani na filmskim projektima i serijama. Koliko Vam pozorište nedostaje?
– U pozorištu sam počeo i iza sebe imam više od 30 pozorišnih uloga sa sjajnim rediteljima. U Los Angelesu, gdje živim već dugo godina, pozorište je više amatersko i nema nikakve sličnosti s ozbiljnim teatrom. Ovdje je sav fokus na filmu i televiziji, tako da nemate priliku da se ozbiljno bavite pozorištem. Imam sreću da, s vremena na vrijeme, odigram predstave na ljetnim festivalima, jer sam u to vrijeme više slobodan, a moje posljednje igranje je bilo na Dubrovačkim ljetnjim igram u Jagoševoj postavci „Romeo i Julija“.
Zbog čega Vam je gluma u pozorištu draža?
– Osjećaj scene i publike, te taj kontinuitet koji ti daje pozorište su nešto neopisivo, toliko intimno i meni najdraže od svega. Pozorište ne trpi prevaru, efekte ili laž. Sve je ispred publike. Ništa nije skriveno niti izmontirano. Tu se dokazujete kao glumac. Pozorište je esencija našeg glumačkog bića i u isto vrijeme njegov najveći ispit.
Vaš otac Dragan je jedan od najpoznatijih jugoslavenskih košarkaša, dok Vam je majka Slobodanka glumica. Zanimljivo je da ste jedan određeni period trenirali košarku, ali ipak na kraju odlučili da krenete majčinim stopama. Šta je najviše utjecalo na ovu odluku?
– Košarku sam trenirao nekih devet godina i moram priznati da me je, na neki način, opterećivalo to što mi je otac bio i ostao legenda jugoslavenske košarke i najbolji strijelac „Crvene zvezde“ svih vremena. Uvijek su me upoređivali s njim, a nekako sam i sam bio svjestan da nikad ne bih postigao ni djelić onoga što je on ostavio. Moja majka je, s druge strane, kada smo se rodili mlađi brat Filip i ja, donijela odluku da prestane baviti se glumom i da se posveti porodici. Kako sam u sebi imao tu dilemu, a privlačila su me oba puta, uz treniranje košarke sam išao i na časove glume legendarnog Milenka Maričića, koji je, što je zanimljivo, bio profesor mojoj majci na fakultetu. Strast za glumom je prevladala i kasnije sam počeo da se spremam za prijemni ispit na fakultetu. Prvi put sam ušao u uži izbor, ali nisam prošao, međutim, to me nije omelo pa sam idući put izašao još spremniji i upisao Akademiju. Ono što me posebno čini sretnim jeste da sam nastavio tamo gdje je moja mama stala, a bila je jedna od najperspektivnijih glumica svoje generacije, ali i to što se ona danas izuzetno ponosi time dokle sam dogurao. Naravno, i mom tati je izuzetno drago što sam odlučio da se bavim glumom i njih dvoje su, uz moju Ivanu, moji najveći kritičari i podrška sve ove godine.
Jeste li se ikad pokajali zbog odluke da gluma bude Vaš životni poziv?
– Nikad. Od druge godine studija, kada me je Jagoš Marković pozvao da igram u njegovoj „Hasanaginici“, pa sve do danas, sada već 16 godina, imam sreću da mi se projekti na raznim stranama svijeta vezuju jedan za drugi. Trenutno radim na nastavku franšize „Deadpool“, koja je zaradila milijardu dolara i budućnost je više nego svijetla.
Nedavno ste stupili u brak s glumicom Ivanom Horvat. Zbog čega ste odlučili da vjenčanje bude intimno slavlje, daleko od očiju javnosti?
– Iako smo Ivana i ja javne ličnosti, a isključivo zbog prirode našeg posla, smatramo da je intima nešto samo naše i nepotrebno je da se to dijeli s javnošću. Mi smo, prije svega, glumci i najbitnije je da nas ljudi prepoznaju ili cijene zbog naših uloga.
Sigurno je da stupanje u brak znači da je osoba „ona prava“, no, šta mislite da je osnov vašeg odnosa?
– Ljubav. Možda vam može zvučati opšte, ali da, ljubav je osnov našeg odnosa.
Kako izgleda vaša holivudska svakodnevica?
– Svakog jutra idemo u teretanu, pa pijemo kaficu u nekom od naših omiljenih kafića. Odemo do okeana, gledamo filmove i serije, idemo na premijere, koncerte, izložbe, događaje na koje nas često pozivaju… Nemamo ustaljenu svakodnevicu nego živimo dan za danom kako nam se svidi.
Šta Vam od kuće najviše nedostaje?
– Roditelji i brat, najviše na svijetu. Zatim mamina kuhinja, jutarnje sjedenje u tatinom kafiću, gledanje utakmica s tatom i, naravno, dragi prijatelji.
Šešir, čizme i kožne jakne moj su must have
Mnogo držite do mode i stila. Koji detalj Vam je must have?
– U posljednje vrijeme mi je must have detalj postao šešir, ali čizme i kožne jakne, odnosno kaputi su nešto što uvijek nosim. Prstenje također. Imam sreću da, zahvaljujući projektima i Comic Conovima koje radim, putujemo jako puno po cijelom svijetu, tako da na svakom putovanju kupim sebi srebreni prsten u skladu sa zemljom u kojoj sam.