Ime hrvatske glumice i fitnes instruktorice Ane Gruice skoro svakodnevno možemo čuti ili pročitati u medijima. Pisalo se mnogo o njenim poslovnim uspjesima, rođenju danas dvogodišnjeg sina Ivana Marata, o fakultetskim diplomama koje je do sada stekla, ali i nizu drugih uspjeha ove mlade Splićanke. Međutim, teme koje su u posljednje vrijeme okupirale prije svega hrvatske, a zatim i medije u okruženju jesu njen razlaz od putopisca Hrvoja Šalkovića i nova ljubav koja ju je vratila u rodni grad. Ana o tome do sada nije mnogo govorila, ali je za „Azru“ odlučila ispričati kako je stavila tačku na svoju vezu i nastavila život dalje.
– Prije nekoliko mjeseci mediji su saznali za tu “tačku”. Ona je bila stavljena mnogo ranije. Hrvoje i ja smo dali sebi vremena da civilizirano riješimo i dogovorimo stvari u svoja četiri zida. Naravno da je svaki razlaz, onome ko ima osjećaj odgovornosti, težak. Razlaz nikada nije lak ni za roditelje ni za djecu, kako u emotivnom tako i u organizacijskom smislu. Ali, zar nije bolje da djeca vide nasmijane roditelje odvojeno, nego tmurna i nesretna lica zajedno?
Poznato da je da je u mentalitetu našeg naroda, posebno žena, na neki način ukorijenjena potreba da u braku, bez obzira na to kakav je, ostaju zbog djece. Kakav je Vaš stav u vezi s tim, i da li ste se zbog sina Ivana Marata, kojeg imate s Hrvojem i u jednom momentu predomišljali kada je o prekidu vaše zajednice riječ?
– O tome bih mogla pisati knjige. O ženama na našim prostorima i o žrtvi koju se spremne podnijeti zarad održanja zajednice. U jednu ruku sam fascinirana, a u drugu zgrožena koliko su “smeća” žene na našim prostorima spremne pojesti za zajednicu. S godinama sam naučila poštovati svačiji izbor, uz uslov da je žena sretna, ali su moja uvjerenja krajnje feministička i mišljenja sam da bi žena sebi trebala biti na prvom mjestu uz, naravno, punu svijest i odgovornost za druge živote. Prije sam se javno zgrožavala na sve što žene trpe, ali danas znam da postoje mnogi razlozi za ostanak: finasnije, status, slabost, linija manjeg otpora, strah od osude porodice i društva, zastarjela stanovišta o razvodu, poimanje razvoda kao ličnog neuspjeha… Svakako nisam neko ko je kompetentan da priča o ostanku, jer nemam duge veze da bih popovala, ali sam veći dio vremena sretna žena. Ako je vlastito zadovoljstvo mjerilo, ja sam šampionka. Neki će reći da sam sebična, a ja bih rekla da, i ako jesam sebična, barem sam sretna i zadovoljna. Tačnije, ne pristajem da me tretiraju lošije od onoga što sam zaslužila, makar i po cijenu da budem sama, ako treba i cijeli život. Ipak pričamo o jednom, jedinom životu koji nam je dat na korištenje.
Mislite li da bivši partneri mogu ostati prijatelji?
– Ne mislim da mogu, nego da moraju. Kada je dijete u pitanju, ego i sve vezano za muško-ženske odnose treba sasjeći u korijenu i staviti po strani.
Kako danas gledate na sam pojam institucije braka?
– Dvostruko. Mislim da je institucija braka zastarjela, da nije za svakoga i da za nekih 50 godina brak neće postojati u ovom obliku. No, ona meka, ženstvena i rijetko kome dostupna Ana još vjeruje u princeze, prinčeve i bajke.
Često kažu da se najveće ljubavi rađaju iz prijateljstva. Je li to bio slučaj kada je riječ o Vama i sadašnjem Vam partneru Boranu Uglešiću?
– Boran i ja smo se dugo poznavali. Meni su bile glupe te priče o ljudima koji se poznaju pa se zaljube. Uvijek sam se pitala: „Kako? Ili ti se neko svidio pri upoznavanju ili nije“. Očigledno da život stalno dijeli lekcije.
Nakon raskida ste se vratili u rodni Split, u kojem počinje jedno sasvim novo razdoblje za Vas. Dalmatinci su poznati po filozofiji „bez priše“. Približite nam Vašu splitsku svakodnevicu i otkrijte koje sitnice odaju da ste tipična Dalmatinka?
– Nijedna. Živim svoj vlastiti ritam. Posvećena sam svojoj porodici, djetetu, partneru, poslu, treningu i školovanju. Ono malo slobodnog vremena trošim na čitanje knjiga i putovanja. Ne pijem kafe i nemam vremena za život Splićanke bez priše.
Članica ste Gradskog kazališta mladih iz Splita. Možete li nam reći nešto više o trenutnim glumačkim angažmanima?
– Da budemo iskreni, splitska scena ne nudi mnogo. No, Gradsko kazalište mladih je rijetko viđena zdrava sredina u glumačkom svijetu. Mi se možemo pohvaliti odličnim repertoarom, ali još važnije, možemo se pohvaliti skladnim kolektivom. To mi je u splitskim okvirima i više nego dovoljno. Inače, Gradsko kazalište mladih se ove godine može pohvaliti nagradama hrvatskog glumišta. Predstava „Splićanke“, u kojoj igram s još četiri kolegice, a koja je u režiji Ivana Lea Leme, postigla je nezapamćen uspjeh za naše kazalište. Bilo bi lijepo kada bi ostvarili saradnju s nekim od vaših pozorišta jer je ovo jedna punokrvna predstava, s puno životnog humora koji je blizak svima na Balkanu. S kolegom Ivom Perkušićem sam u decembru prošle godine gostovala u Berlinu s dječijom predstavom „Šapice“. Sada spremamo i novu predstavu „Na krilima ljubavi“, fragmente Shakespearovih djela u režiji Roberta Raponje.
Osim što ste diplomirana glumica, također ste i diplomirana instruktorica rekreacije i fitnesa. Šta bi vam u narednom periodu bio naročiti izazov kada je o poslu riječ?
– Drago mi je što ste me to pitali. Vjerujem u učenje tokom cijelog života, tako da sam se odlučila za postdiplomski studij u Osijeku. Medicinski fakultet je u saradnji s Akademijom dramskih umjetnosti osnovao studij Art terapija. Riječ je o drama, likovnoj, muzičkoj i terapiji plesom i pokretom. S obzirom na to da sam završila Akademiju u Splitu, ali i Kineziološki fakultet s temom fizičke pripreme glumaca, nastavak na postdiplomskom, a na temu terapije plesom i pokretom, učinio mi se kao sasvim dobar potez. Odabrala sam edukovanje u radu s dvije populacije, adolescentima s poremećajem u ponašanju i duševnim bolesnicima. Vjerujem da je u tom pravcu moja budućnost.
Nebrojeno puta ste svojim primjerom potaknuli žene na aktivan život, da vode brigu o svom zdravlju, kondiciji, da se ne plaše godina, da život uzmu u svoje ruke i da rade ono što ih usrećuje… Kada Vam je vježbanje postalo jedan od prioriteta i na koji način je promijenilo Vaš život i svakodnevicu?
– Moj život ne bi postojao bez vježbanja. Ono me čini jačom, ne samo fizički nego i mentalno. To je vrijeme za mene. U ludnici punoj pelena, ručka, „glamuroznog“ posla, očekivanja porodice i društva, vježbanje je vrijeme koje se samo moje i ne dam ga nikome. Iako sam esteta i volim lijepo, nije riječ samo o lijepom tijelu. Riječ je o snazi koja daje samopouzdanje. Najlakše je naći izgovor da se ne vježba, ali ja sam cijeli život sportski aktivna i vjerujem, samo ako me posluži zdravlje, da ću vježbati do duboke starosti.
Mnogi imaju običaj reći: „Ako želiš sačuvati mentalno zdravlje, ne pali TV i ne čitaj novine (politiku)“. Kako najbolje čuvate svoje psihofizičko zdravlje?
– Nažalost, tu debelo kaskam. Veliki sam fan politike, posebno političke scene na Balkanu i godinama se „trujem“ morem informacija koje, iskreno, ne služe ničemu osim beskrajnoj brizi. Bilo bi idealno kada bi čovjek bio umjeren u gledanju televizije i korištenju interneta. Društvene mreže, poput Instagrama, pokvarile su kvalitet života. Danas svako misli da živi lošije od ostalih, a istina je da ljudi na društvene mreže stavljaju samo najbolju verziju svojih života.
