Rukometaš kluba “Antalyaspor Hentbol” Alen Ovčina ponosno brani boje naše države, te važi za jednog od najboljih igrača u Rukometnoj reprezentaciji BiH. Teren za njega znači drugi dom, a talent za ovaj sport naslijedio je od svoje majke Gordane, koja se, također, svojevremeno bavila rukometom. Alenova adresa je u Antaliji, navikava se na svakodnevicu u novoj sredini, ali ne zaboravlja ni svoj rodni grad Tuzlu. Posljednja pobjeda naše reprezentacije u Tuzli protiv selekcije Švicarske nosi i gorak okus, no, o njoj nismo mogli mnogo govoriti, budući da je još nepoznato šta će krovna rukometna organizacija odlučiti kad je riječ o nastupu naše zemlje u baražu za Svjetsko rukometno prvenstvo, koje se, 2019. godine, igra u Njemačkoj i Danskoj. Nastupiti na ovoj velikoj sportskoj smotri Alenov je san, kao i san njegovih saigrača.
– S obzirom na to da smo odradili odličan posao u ovom dvomeču sa Švicarskom, za nas bi bilo veliko razočarenje da ne igramo baraž. Mislim da smo zaslužili taj baraž, i mi igrači i ljudi iz Saveza, te ljudi iz BiH koji su došli da nas podrže, a i oni koji nisu, a vjeruju u nas. Svakakve komentare čitam i slušam, ide se, ne ide, samo znam da se čeka odluka i da ćemo svi zajedno znati ko je pogriješio i ko igra baraž. Kako za mene, tako i za cijelu Reprezentaciju znači mnogo ako prođemo u baraž, jer imamo šansu da se plasiramo na najveće takmičenje, te se nadamo “slabijem” protivniku da bismo lakše prošli – kaže Alen za naš magazin.
Rođeni ste u Tuzli, gradu koji je iznjedrio mnoga sportska imena. Sjetimo se samo Mirze, Kitić, Mršića…, Vaš put ka ovom sportu bio je logičan slijed, s obzirom na to da je i Vaša majka Gordana bila rukometašica. Je li ona najzaslužnija za Vašu ljubav prema ovom sportu?
– Tuzla je uvijek bila poznata po velikim sportskim imenima u raznim sportovima. Godinama unazad, primijetili ste, kad god igra Reprezentacija BiH, da je dvorana ili stadion ispunjen do posljednjeg mjesta, ljudi jednostavno vole sport u Tuzli. Moja majka je bivša rukometašica “Zmaja od Bosne” i velikog “Jedinstva” i ona jeste najzaslužnija za ljubav prema rukometu, jer sam ja kao beba odrastao u Mejdanu i bio na svakom njenom treningu.
Koliko Vas je savjetovala kada je riječ o ovom sportu?
– Pa majka kao i svaka druga uči i savjetuje svoje djete najbolje što može. Uvijek su me roditelji pratili na utakmicama i podržavali, bilo je tu i pozitivnih i negativnih komentara, što je i normalno. Kad igraš dobro, pozitivno je, a kad si loš, onda nemoj kući ići.
Kako pamtite svoje djetinjstvo? Jeste li se ičim drugim osim rukometom željeli baviti?
– Probao sam svaki sport i nisam duže od godinu se zadržao ni u jednom. Trenirao sam fudbal, ples, karate, odbojku, plivanje i gimnastiku. Košarku nisam, nju sam igrao s drugovima na ulici. Sve sam to prošao, dok jednog dana nisam upoznao rukomet. Do tada mi rukomet nije ni bio na pameti, jer niko od mojih drugova nije trenirao taj sport. Samo jedan rukometni trening mi je bio dovoljan da zavolim taj sport. Vjerovatno mi je trebalo da se formiram u svim prethodnim sportovima kako bih bio spreman za rukomet, a onda su se tek mamini geni upalili.
Karijeru ste počeli graditi u tuzlanskom klubu „Sloboda Solani“, a nakon nekoliko sezona provedenih u BiH, 2012. godine ste otišli u Katar, gdje ste igrali za klub „Al Shamal“. Kako pamtite vrijeme provedeno tamo?
– Katar je najljepša zemlja u kojoj sam bio. Kada je riječ o rukometu, amaterski je, ali ljepote te države, mir i uređenost, jednostavno pružaju sve što je potrebno čovjeku za normalan život. Taj period će mi uvijek biti drag, jer sam i upoznao mnogo prijatelja.
Dugo ste igrali za kadetsku i juniorsku reprezentaciju BiH, a potom ste prešli u A selekciju 2014. godine. Jeste li se ikada nadali da ćete braniti boje naše države?
– Nisam se nadao pozivu u A selekciju, jer mnogi su mislili da nisam na tom nivou, posebno kad sam otišao u Katar da igram. Ali, dok sam bio u Kataru, nazvao me je moj bivši trener iz RK “Bosna” Sarajevo, Zuhdija Korkarić, koji je tada bio pomoćni trener selektoru Markoviću i pitao me jesam li spreman da igram za Reprezentaciju, na što sam odmah odgovorio: “Uvijek spreman za našu repku”. Potom me je kontaktirao i selektor i tako su počeli od 2014. godine pa do danas moji nastupi za A selekciju BiH.
Danas igrate i za „Antalyaspor Hentbol“ iz Turske. Kakav status rukomet i rukometaši imaju u Turskoj?
– Rukomet u Turskoj je u ekspanziji, ali nije još na nivou evropskih klubova. Mislim da bi bilo mnogo bolje kada bi dovodili strane trenere. Jedina prava stvar je što mnogo ulažu u omladinske lige, čak imaju i školske i univerzitetske lige. Ako se odluče za internacionalne trenere, za nekoliko godina će rukomet u Turskoj biti odličan. Kada je riječ o internacionalnim igračima, mislim da nas Turski savez nije dovoljno zaštitio.
Prije više od godinu uplovili ste u bračne vode. Dugogodišnju vezu krunisali ste brakom, na veoma simboličan način. Vjenčali ste se u Tuzli, a u dvorani Mejdan, u dresu Reprezentacije ste napravili sjajne fotografije. Kako ste se odlučili za takav čin?
– Vjenčali smo se u Tuzli, jednom svadbenom salonu od bliskih prijatelja, a određeni dio fotografija smo odradili u dvorani Mejdan. To je mjesto gdje sam ja proveo djetinjstvo i imalo je veliki utjecaj na moju karijeru i život, a i supruga je iz Tuzle i mnogo je vezana za sport, tako da nam je oboma pričinjavalo zadovoljstvo, između ostalog, da imamo fotografije i iz Mejdana kao uspomenu na dan našeg vjenčanja.
Čime se bavi Vaša supruga i kolika Vam je podrška u karijeri, koliko prati Vaše utakmice?
– Diplomirana je ekonomistica i radi kao menadžer u jednoj uspješnoj bh. kompaniji. Velika mi je podrška, kako u karijeri, tako i u svim drugim aspektima života, baš kao i ja njoj. Trudimo se maksimalno poštovati i podržavati jedno drugo u karijerama, odlukama, preprekama, ali i lijepim momentima. Prati utakmice dovoljno da je naučila koju poziciju igram (smijeh). Kad god je u prilici prati utakmice u BiH, ili kada je kod mene u Antaliji.
Kako u Turskoj liječite nostalgiju za rodnim gradom?
– Teško jeste, ali često sam i kući, odnosno kad imam obaveze prema Reprezentaciji, uvijek sam nekoliko dana prije ili poslije utakmice kod kuće. To su otprilike svaka dva do tri mjeseca, a najviše mi nedostaju supruga i roditelji, tako da se uskladimo, ako mene nema kući, onda supruga dođe i tako u krug.
Šta bi Vam bio naročit izazov u karijeri?
– Pa kao i svakom sportisti, igrati neko veliko finale, ali u Tuzli.