Džana Pinjo sa sinom Amirom: Važno je nekada reći NE vršnjacima, odraslima, pa čak i roditeljima

Piše: Redakcija

Glumica Džana Pinjo, koju je regionalna publika zavoljela kroz lik Barbare iz kultne bh. serije “Lud, zbunjen, normalan” majka je troipogodišnjeg dječaka Amira. Poput mnogih mama svoje generacije, i Džana vješto balansira poslovne i privatne obaveze. U svemu je, kaže nam veselo, važna organizacija, naročito prilikom porodičnih putovanja, u kojima Džana zajedno sa suprugom Enesom i sinom neizmjerno uživa.

 

– Postoje trenuci kada moramo neke stvari žrtvovati, poput sna, izlazaka, vremena za čitanje i slično, ali zato što to želimo, iz ljubavi i na kraju odgovornosti prema svome djetetu. Ali, mislim da moramo ostati odani sebi i ulagati u sebe te održavati mentalnu i fizičku kondiciju koliko možemo. Za fizičku kondiciju mi itekako pomaže baš Amir, a za mentalnu dobra knjiga, film ili druženje s prijateljima. Ako bih birala trenutke kada sam se osjećala najsretnijom, onda bih izabrala naša porodična putovanja. Relativno mnogo putujemo i uvijek vodimo Amira. Nas troje upućeni samo jedni na druge, bez posla, telefona i svakodnevnih obaveza. Tada najbolje punim “baterije”. Naročito volimo putovati u decembru – kaže Džana.

Nerijetko danas odgojne metode koje su prakticirali naši roditelji suprotstavljamo metodama vremena u kojem živimo. Da li je raniji model bio bolji ili nije, jesu li naše mame u tom smislu znale baš sve, i koliko smo spremni da mijenjamo ukorijenjene rodne stereotipe, stranice su o roditeljstvu koje smo otvorili s našom poznatom glumicom i mladom mamom.

 

U kakvoj porodici ste odrasli?

– U porodici u kojoj suštinski majka drži sve na okupu, a tata nadgleda. I mama i tata su imali svoje karijere, ali mama je još imala svakodnevne obaveze u kući i s nama djecom, objektivno mnogo više nego otac. Otkako sam i sama postala majka, sve više uviđam koliko je moja majka radila, vukla i trudila se kako na poslu tako i u kući. Postojala je preraspodjela poslova, ali ta podjela, čini mi se, nikada nije bila u ravnoteži. Trudim se da taj historijski faktor, odnosno tradicionalna podjela rodnih uloga, ne utječe snažno na moj privatni i javni život. Nekada u tome uspijevam, ali često se s tim i borim.

 

Ranije su djeca učena da ne govore: “Neću”. No, to “Neću” ili “Ne” često duboko zna odrediti nečiji put. Osoba pokazuje da ne pristaje na nešto, da želi sama da bira i donosi odluke. Koji je najdragocjeniji savjet koji ste Vi ponijeli iz roditeljske kuće?

– Nisam smjela reći: “Neću” roditeljima ili starijim od sebe. To se smatra nepristojnim. Alternativa je bila ublažena varijanta: “Hvala, ne mogu”. Ali, mislim da često ta zabrana, reći “Ne”, utječe na samopouzdanje. Za djecu to postaje model ponašanja. Mislim da je važno nekada reći “Ne” vršnjacima, odraslima, pa čak i roditeljima. To doprinosi izgradnji snažnog karaktera i osobnosti i tada je mnogo teže manipulirati djetetom. Reći “Ne” znači biti svoj i znati šta želiš, i to ne mora biti u skladu s onim šta drugi od tebe žele ili očekuju. Što se tiče te lekcije, Amir ju je sigurno usvojio. On ponekad na neki prijedlog upućen njemu odmah govori

rezolutno: “Nikad!”. Moji prijatelji ga iz šale često zovu: “Nikad”. Kad je o roditeljskim savjetima riječ, mnogo ih je, neke primjenjujem svjesno, a neke podsvjesno. Onaj koji me vodi jeste da se prema ljudima ponašam onako kako bih ja željela da se ponašaju prema meni. I taj savjet sam nekoliko puta dovela u pitanje. Jer nije ga baš lako u potpunosti slijediti, naročito danas kada smo sve češće okruženi bahatim i nekulturnim ponašanjem. Drugi je možda i najvažniji, tada se konkretno vezao za srednju školu: “Znanje nije ocjena”.

To me je mnogo rasteretilo i odredilo način kako ću prolaziti kroz školovanje i kasnije studiranje. Nisam nikada imala pritisak da donosim sve petice. To mi je odredilo put da se ne bavim formom nego sadržajem i da sadržaj bude motivacija za daljnja istraživanja. To bih voljela isto i za Amira.

 

Nerijetko upoređujemo dva modela odgoja, onaj takozvani starinski, kojeg odlikuju svojevrsne zabrane, postavljanje granica, i moderni, u kojem je djetetu manje više sve dozvoljeno. Zašto (ni)ste za prvi način odgoja?

– Ja sam za sistem nagrade i kazne kojem god to metodu pripadalo. Kazna se odnosi na zabranu gledanja crtića, oduzimanje omiljene igračke ili povremeno odlaženje u ćošak. Trudim se da nagrada bude snažniji način da se Amir primjereno ponaša. Da nagrada bude motivacija za dobro ponašanje, a ne da nešto izbjegava da uradi zbog straha od kazne. Nekada je stvarno teško se izboriti sa istraživačkim duhom našeg

dječaka i nevoljama u koje zapada iz radoznalosti. I upravo zbog nevolja u koje sam sebe dovodi mora postojati granica, odnosno šta smije raditi, a šta ne, zbog njegove sigurnosti. Trudim se da budem dosljedna i istrajna u primjenjivanju kazne ili nagrade. Nisam pobornik fizičkog kažnjavanja, to mi se čini kao da se djeci šalje salje signal da je uredu udarati druge. Djeca upijaju i imitiraju modele ponašanja prvenestveno svojih roditelja pa tek onda i svoje okoline.

Današnje djetinjstvo, današnji roditelji, sama konstatacija govori kao da živimo u dva različita svijeta. Jesu li naše mame baš znale sve?

– Ne znam jesu li naše mame znale sve, ali su radile odličan posao! Bez teti koje čiste, kuhaju, odvoze i dovoze djecu iz škola i vrtića. A opet imale karijeru i pokušavale da stanu rame uz rame sa svojim radnim kolegama. Eto, govorimo o ravnopravnosti polova, a opet sve te poslove koje su prije radile mame, danas radi neka teta. Nema čike.

Zašto je u našem mentalitetu toliko ukorijenjen stav i način po kojem se živi; muško je pusti ga, ima pravo? To je drugo, on je muško…? Ili toliko ukorijenjeni rodni stereotipi; djevojčicama daj peglu i posuđe,  dječacima zgrade i automobile. Nije li vrijeme da djecu, neovisno kojeg su spola podjednako učimo zdravoj ambiciji, samopouzdanju…?

-Društvene prilike ne idu u prilog rodnoj senzibiliranosti. Počevši od porodice, Vrtići, škole, cijeli obrazovni sistem, mediji nisu rodno osjetljivi. Logično je da već od najranije dobi svi ti socijalni akteri imaju značajnu ulogu u oblikovanju djetetovog rodnog identiteta. I sama padam u zamke tradicionalno utemeljnih rodnih pravila unutar porodice. Ako dijete vidi mamu da pere suđe i pegla, a tatu da čita novine ili gleda tv, jasna je poruka koju dobiva, teško da će povjerovati da su djevojčice i dječaci jednaki. Najbolje je da vidi oba roditelja da to rade zajedno. Trudim se da se izborim sa rodnim stereotipima, tipa dječaci ne plaču, oni su jaki, muška boja je plava itd. Iako su često bajke i priče koje čitamo pred spavanje pune rodnih stereotipa, od princeza koje samo trebaju biti lijepe do super-junaka koji su uvijek u muškom rodu. To samo govori da je to normalno i prihvaćeno kao društvena norma. Slažem se, trebamo odgajati pojedince i pojedinke koji će se sa svojom osobenošću i individualnošću prepoznavati u društvu. Da se ostvaruju i djeluju vodeći se željama i ambicijama, a ne kako nalažu očekivanja temeljena na njihovom spolu.

Kada ste postali majka, jeste li u potpunosti bili spremni za tu ulogu?

-Tu se pobrine priroda. Tako je već milenijumima. Nema su to nešto novo dodati.

Kakvo društvo biste voljeli za svog sina?

-Društvo bez predrasuda, bez nacionalnih diskriminacija. Društvo u kome nije nepoznanica poštovanje,uvažavanje, blagost, a ne agresija. Duštvo otvorenih mogućnosti, meritokracije,stabilnosti i prosperiteta. Bez straha, bez neizvjesnosti u budućnost. Gdje se gaji, cijeni i poštuje znanje, nauka i kultura, vještina svakog čovjeka.

Kakvo je djetinjstvo djece danas?

– Kakvo nam je i društvo. Stvarnost društva se reflektuje kroz porodicu i okolinu.

Publika u Regiji vas je upoznala i kroz lik Barbare u hit seriji „Lud, zbunjen, normalan”, nakojim projektima trenutno radite?

– Najviše sam angažirana na Akdemiji scenskih umjetnosti, trenutno radim sa šestero talentiranih mladih ljudi i u tome uživam. Tu je neiscrpan izvor inspiracije i novih ideja. Volim biti okružena mladim ljudima. Ne mogu, a da ne spomenem, odnosno pohvalim Otvorenu scenu “Obala” u sklopu ASU. Već tri godine tu se igra zanimljiv repertoar kojeg nose studenti Akademije scenskih umjetnosti. Entuzijazam, ljubav prema

pozorištu i veliki rad stoje iza ovog projekta. Stvara se prostor za protok nove energije, ideja i kreativnosti. Kolega Alen Muratović ulaže velike napore da podupre nove snage i omogući kontinuitet scene “Obala”, u htijenju da to postane nova, zdrava, kulturna scena. Kad je o novim angažmanima riječ, trenutno sam u pripremama za novu predstavu koju će producirati “Kontakt”, Udruženje za podsticanje i istraživanje izvedbenih umjetnosti u BiH.

Da li ste ikada posao stavljali kao prioritet u odnosu na porodicu, ako ne, na koji način balansirate porodične i poslovne obaveze?

-Nemam neki poseban recept. Trudim se da balansiram. Kao što će svaka mama reći važna je organizacija. Nekada se odlično izorganizujem i stižem sve, a nekada ne mogu na vrijeme da stignem ni do kuhinje u stanu. Moderne porodice mogu uskladiti karijeru i poslovni uspjeh oba roditelja. Nekada bude naporno, zbog prirode moga posla koji nema klasično radno vrijeme. Za svaki radni proces moram se pripremiti za intezivni period rada od mjesec do dva, ili kada je snimanje, slijede posebna prilagođavanja. Sve to treba uskladiti sa vrtićem, aktivnostima koje ima Amir i u sve to inkorporirati vrijeme samo za nas. Tu je velika pomoć nana i deda, nekada mislim da ništa ne bismo mogli bez njih.

Kakva očekivanja imate od svog sina?

-Sada da bude zdravo i veselo dijete koje se razvija u igri i interakciji sa vršnjacima, a

kasnije, dobar čovjek.

BOJIM SE VRŠNJAČKOG NASILJA

Koliko strahujete od vršnjačkog nasilja?

-Bojim se kao i svaki roditelj. Moslim da se o tome mora više govoriti i djelovati. To postoji i nije nova pojava. To je bazirano na psihologiji čovjeka i društvenih odnosa. Današnje društvo dovoljno je sazrelo da to mora sasijecati u korijenu.Kada se desi već bude kasno, mislim da se treba raditi na stvaranju okruženja koje ne ostavlja prostora za vršnjačko nasilje i njegovo tolerisanje. Roditelji o tome trebaju otvoreno razgovarati s djecom. Zaokupiti djecu drugim aktivnostima i uspostaviti norme. Da se u škole uvedu edukativne, kreativne radionice ili programi koji će probuditi svijest o vršnjačkom nasilju.

Foto: Mario Klein

Make-up: Sara Visintin

Lokacija: Studio “Kultura ljepote”

Džana nosi haljinu iz kolekcije Belma Tvico-Stambol

Džana nosi odjevnu kombinaciju XYZ-Marella Premium Fashion Store, SCC

Galerija:

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti