Alen Islamović: S porodicom ću donijeti odluku o odlasku iz rock’n’rolla

Piše: Redakcija

Alen Islamović u 61. godini s „Bijelim dugmetom” žari i pali, ne samo u Regiji već i na svim meridijanima gdje živi naš svijet, željan domaćeg pop i rock zvuka. Od svojih početaka, pa do danas prepoznatljiv je po vokalu čije visine mnogi bezuspješno pokušavaju dostići. Islamović je porodičan čovjek: suprug, otac i djed, a slobodno možemo reći i uspješan biznismen. Posljednjih dana njegovo ime je bilo u žiži interesiranja medija i javnosti, ali ne zbog muzike, već sukoba nakon novogodišnjeg koncerta „Bijelog dugmeta“ s Mladenom Vojičićem Tifom. Ovo je prvi put da Alen, komentira ovu situaciju.

– Javnost prvo mora znati šta je rock’n’roll na svjetskoj razini. Koga tu sve ima, kakvih ljudi i ćudi. Možemo početi nabrajati i objasniti na koji način ljudi grade sebi karijeru, popularnost, visoko društvo, novac. Prvo idemo da vidimo ko je sve unutra; inteligentni, poslovni, sposobni, neki koje i sreća prati, talentirani, šarmantni, simpatični, uljudni, porodični, mirni. Sad idemo na drugu kategoriju da vidimo koga tu ima, pa da krenemo: narkomani, alkoholičari, lopovi, kriminalci, švaleri , ljubavnice, neznalice, nemoćni u svojoj nemoćnosti, rasturači brakova, ubice, siledžije, osobe koje vode svoj život uvijek na rubu zakona, egotriperi, halucinatori kojima se od uzimanja žestokih opijata godinama mozak lagano topi i istopi – kaže Islamović i dodaje da je to danas svjetski rock’n’roll, i bit će takav jer ga takvog žele moćne muzičke industrije svijeta.

– Mi smo ovdje zrno pijeska koje također iznjedri popularne osobe i ljude koje sam gore nabrojao. Prevrnite koju stranicu našeg rock’n’rolla i vidjet ćete da i tu ima svašta. Pazite, nemojte se dvoumiti, sve je istina gdje god da zagrebete. Sve biografije javnih osoba s ovih prostora još nisu izašle na vidjelo, a mislim da će ih ova generacija uskoro početi pisati… A ima tu svašta. O skandalima i sukobima mene s nekim, ja ne mislim ništa, niti me zanima. I dalje sa svojom porodicom i prijateljima uživam u ljepotama života, radim ono što najviše volim, trošim svoju energiju i novac na lijepe stvari, i da budem najiskreniji baš uživam u tome.

 Kako je Vaša porodica reagirala na video o incidentu s Tifom koji je procurio na internetu, jesu li imali razumijevanja?

– Moja porodica je moje bogatstvo, nešto najvrjednije što sam mogao sačuvati u ovih 38 godina od kada se „ganjam“ s rock’n’rollom. To je moj povoljni vjetar u leđa koji me uvijek usmjerava u poduhvatima, pustolovinama i pravcima. Svi moji stanovi i sve kuće koje imam nisu vrijedne tog bogatstva. Kad bi mi porodica rekla da ne radim više ovo, poslušao bih ih i radio nešto drugo. Zajedno ćemo donijeti odluku kad odlazim iz svijeta rock’n’rolla. Sve laži, prevare, izmišljeni intervjui, tračevi, sve one to podnose, jer su navikle. Kupajte se hladnom vodom godinama, pa ćete utrnuti i naviknuti. Bičujte konja danima, godinama pa će mu zadebljati leđna koža.

 Kako se inače Vaše kćerke i supruga odnose prema Vašem poslu. Koliko često prisustvuju Vašim nastupima?

– Kad god su negdje lijepi koncerti, pozovem ih da idu. To su koncerti povodom dočeka Nove godine, neki praznici gdje je koncert na gradskom trgu i slično.

 Kroz intervjue nerijetko spominjete zasluge male sredine iz koje ste potekli. Jeste li taj, kako znate reći „provincijalski“ način odgajanja prenosili i na svoje kćerke?

– Ja sam možda baš jedini koji često spominje svoju rodnu sredinu i ne stidim se te sredine. Bihać me je izgradio i odgojio ovakvog kakav sam danas. Male sredine su čiste, tu nema mnogo prljavog veša kao u velikom gradu. Mnogi koji su nakon rata doselili u Bihać sretnu mene i pitaju šta ja tu radim i to mi se sviđa. Moje kćerke su rođene u Zagrebu, ali su odgojene baš tako kakvi smo moja supruga Marjana i ja. Hoće lagati, potući se, nadrogirati se, prevariti, prokockati novac, biti s ispadima po naslovnicama raznih tabloida itd. Evo vidite da lažem. Ništa od tog one nisu. To su predivne djevojke, a Una je već majka. Unuče nas čini sretnim.

 Kako doživljavate ulogu djeda?

– To je uloga koja me, da budem iskren, nije iznenadila. Očekivao sam da će kad-tad doći. Porodica postaje brojnija. Moja supruga i ja smo uvijek zamišljali našu porodicu s mnogo članova. Ona je imala brojnu porodicu; braću,sestre, a tako i ja.Volio bih da naše kćerke povećaju porodični natalitet.

Neke Vaše kolege imaju po tri-četiri braka iza sebe, no Vi ste uspjeli sačuvati svoj brak i porodicu na okupu. Kroz karijeru ste mnogo putovali i bili odvojeni od najmilijih. Žalite li danas za nečim što ste propustili kroz djetinjstvo Vaše djece ili ste, ipak, uspjeli nadoknaditi svu odvojenost od njih?

– Ostvario svoje snove i ulazim u miran i tih dio života koji mi baš prija u krugu svojih najmilijih. Kad bih mogao, sve bih isto ponovio, samo bih neke osobe izbacio iz priče, zaobišao ih i nastavio svojim putem. Al’ šta ćeš, rekao sam sve je to rock’n’roll.

Sa suprugom često putujete, zimi tradicionalno odmarate na nekoj od evropskih planina. Kakav ste odmor imali ove godine?

– Ove godine smo bili s prijateljima iz Ljubljane, Sombora i Zagreba. Bili smo u Livignu, prekrasno skijalište na granici Italije i Švicarske. Tu smo bili već nekoliko puta. Odlični kafići, picerije, restorani. Obožavam italijansku kuhinju. Tu su i prekrasna vina. Naše bolje polovice uživaju u shoppingu, a dućana ima kao u priči. Za svakog ima nešto. Staze su odlične, tu sam upoznao mnogo Makedonaca koji rade po restoranima, hotelima i na stazama. Nekoliko dana pratile su nas i padavine, pa smo provodili sate uz kartanje, slušanje muzike, malo bih i ja uzeo gitaru pa bi druženje u apartmanu hotela potrajalo i do jutarnjih sati.

 Cijeli život mnogo radite, a samim time i zarađujete. Kakav život ste obezbijedili svojoj prodici? Voli li Alen luksuz ili je i dalje ostao skroman čovjek?

– Porodici i sebi sam obezbijedio da živimo lagodno. Čak mi se svidjelo i to kad mi je mlađa kćerka Lara rekla: „Tata, čim magistriram nećeš više svirati, ti i mama ste moja briga”. Ima ljudi koji svoj novac investiraju i promaše investiciju, pa onda nastane porodični pakao. Sve što sam zaradio prije rata ja sam u 1987. godine sa svojim bratom investirao u četiri prodavnice, kafić, diskoteku, podrum s pićem, bavili smo se nekretninama itd. Ta firma je zapošljavala 20-ak osoba i tu su radili samo članovi naših porodica i rođaci. Sistem se srušio kad je došao rat, rasuli smo se kao kula od karata. Da bi sve te porodice preživjele, morao sam izaći iz opkoljenog grada Bihaća i krenuti u svijet trbuhom za kruhom. Radom sam uspio spasiti svoju porodicu i rodbinu, ali, nažalost, rat mi je odnio i mnogo najdražih koje nikad neću zaboraviti. Nekad biti skroman i nije dobro, ali ja sam takav i ne mijenjam se, niti znam biti drugačiji. Željan sam da pomognem, mada veći je procenat onih koji žele da odmognu. Još je u ljudima ona: „Dabogda crkla komšiji krava“. Meni su komšije važnije nego neki daljnji rođaci.

U Bihaću imate svoj teniski klub, ali i plantažu lješnjaka, očigledno ovaj grad u Vašem životu i karijeri igra značajnu ulogu. Dok se Vi niste proslavili, grad nije imao nijednu veliku zvijezdu. Mnogi znaju reći kako se uspjeh najteže prihvata u sredinama iz kojih se dolazi.

– Mi Bišćani smo, 2008., željeli osnovati tenis klub, jer ga do tada u gradu nije ni bilo. Tu su se uključili ugledni Bišćani; advokati, doktori, profesori, inžinjeri, studenti…, svi oni koji su željeli igrati tenis. Ja sam finansirao kantinu, nakupovao mnogo reketa koje smo dijelili početnicima, doveo sam trenera iz Zagreba koji je živio u mojoj kući i svaki dan trenirao naše članove, djecu, seniore, veterane. Postigli smo cilj. Danas, nakon devet godina, u gradu i na Unsko- sanskom kantonu tenis igra gotovo hiljadu osoba. Danas klub broji otprilike 120 članova i 100 simpatizera. Klub ide na veteranske, seniorske i dječije turnire po Regiji, a ujedno i organiziramo turnire i u Bihaću. Naš „Tenis fest“ parova veterana je najpoznatiji turnir u Regiji koji dovodi goste iz Slovenije, Austrije, Amerike, Hrvatske, Srbije i BiH. Svake godine dođe nam u goste neko iz kulturnog i javnog života.

 Zašto ste se odlučili okrenuti ka biznisu s lješnjacima? Osim što ste vlasnik plantaže, koje još poslove obavljate?

– Moja supruga i njen brat su naslijedili veliku površinu zemlje oko grada i meni je sinula ideja da pokušamo napraviti farme lješnjaka na više lokacija. Čak sam i ja kupio blizu 12.000 kvadratnih metara. Posadili smo 2016. približno 1.500 stabljika. Danas se ti lješnjaci još bore za svoje mjesto pod Suncem. Posadili smo tri sorte, baš one koje su tražene na tržištu, a njih uvijek nedostaje. Sad investiramo u navodnjavanje i ograđivanje zemljišta i kompletna investicija bi mogla iznositi oko 250.000 maraka. Za sedam ili osam godina mi ćemo početi prikupljati, ako bude sve po planu, oko pet ili šest tona lješnjaka. Uzgajat ćemo mladice. Lješnjak je drvo koje prosječno rađa skoro 80 godina. Lješnjaci pored Une su budućnost i vjerujem u taj projekt.

U Zagrebu porodično imamo neke ugostiteljske investicije. Kuću u Bihaću pripremamo za turizam s dva velika luksuzno opremljena apartmana od 150 metara kvadratnih, a već od maja ove godine imamo rezervacije do oktobra. Dvorište kuće bit će poput bajke; s pecarama, roštiljima, vrhunsko opremljenom ljetnom kuhinjom. Uz to ćemo našim gostima nuditi avanture i obilaske Unom.

 Ljubitelj ste i sporta, je li to tajna forme koju imate tokom nastupa i dugotrajnih turneja?

– Sportist sam u duši, živim zdravo, na koncertima „Bijelog dugmeta“ pijem vodu. Nikada nisam konzumirao nešto što bi me dovelo u nezgodan položaj u poslu koji obavljam.

 Iako je spekulirano o koncertu u Sarajevu tokom protekle godine, do njega nije došlo. Kakvi su planovi za 2018., kad je o Vašim nastupima riječ?

– Kad će biti koncert u Sarajevu…, trebao bi biti već sutra, a što nije, nemam odgovor. Spreman sam za Sarajevo i jedva čekam da sretnem neke stare prijatelje koji su mi još dragi.

Svijet rocka je trnovit, i u njemu mnoštvo poroka; kako ste im uspjeli odoljeti?

– Ja sam drugačije složen. Moji su geni drugačiji od onih koji uživaju u porocima. Moj mozak funkcionira na realnosti, a ne na halucinacijama, strahu i glupostima koje život nudi. Biram sebi društvo koje mi odgovara, družim se s osobama sličnog razmišljanja.

 Šta privatno volite, šta Vas zabavlja? Pjevate li na nekim Vašim slavljima narodnu muziku?

– Sport, putovanja, lijepa porodična okupljana…, sve me to čini sretnim. Pa, kad se nešto slavi, onda i ja zapjevam nešto narodno. Ove godine „Divlje jagode“ će doživjeti 40 godina. Volio bih da zajedno stanemo na scenu, kao i ’83., u toj postavi kad smo zapalili Yugu s „Motorima“, pa da još jednom pokažemo kako to rade majstori s Une.

 U 61. godini otpjevam cijeli koncert „Dugmeta“ u orginalnim intonacijama

– U muzičkom stilu sam se mijenjao i ja; radio sam s Brenom, Indirom Radić, Milicom Pavlović, „4 asa“ iz Zagreba… Sve su to bila dobrodošla iskustva. Velika je promjena nastupila kada sam otišao iz „Divljih jagoda“ i došao u „Bijelo dugme“. Vokalno sam se mijenjao u svim fazama, mada je boja glasa ostajala ista. Otkad sam prije 13 godina ostavio i cigarete bez ikakvog napora i opterećenja, od prve do posljednje minute otpjevam koncert „Dugmeta“ u originalnim intonacijama, i to sa 61 godinom. Kad to više ne budem mogao, napustit ću muziku. Neki su na ovim prostorima već trebali otići jer se pate i upropaštavaju ono što su nekad davno dobro otpjevali.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti