Nakon što su njegovi filmovi „Kod amidže Idriza“ i „Gori vatra“ stekli kultni status, nagrađivani bh. reditelj i dekan Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu Pjer Žalica napisao je scenarij za novi film „Praznik rada“, koji će nakon dugogodišnje pauze ujedno i režirati. U ovom, kao i u prethodna dva Pjerova filma, glumit će i njegova supruga Jasna, s kojom mu je, kaže, zadovoljstvo raditi.
– Film „Praznik rada“ je naš novi zajednički projekt. I da nismo u braku, ne bih mogao zamisliti da napravim film bez Jasne, jer je fantastična glumica. Brak je komplikovana stvar, nekad se razumijemo, a nekada i ne. Na svu sreću, imamo jednu vrstu balansa, trajemo dugo i ne čini nam se da će to završiti. A da je to bajka…, nije. Ko god vam kaže to za svoj brak, nije iskren. Čak i da nismo u dobrim odnosima, opet bih je uzeo da glumi – kaže Pjer na početku razgovora i dodaje da je njegova supruga dobar analitičar koji daje sjajne sugestije.
– S njom je vrlo ugodno, ali i zahtjevno raditi. Ne preskače stvari i insistira na tome da sve bude dobro, dok sam ja pomalo kampanjac. Velika je sreća da je takva. Ima ogromno iskustvo, a bliži joj se i jubilej u pozorištu, mislim da ćemo uraditi nešto zajedno povodom toga. U tetaru.
Da li je i sin Ismar krenuo maminim ili tatinim stopama?
– Ismar je naše dijete, tako da je normalno da mi njega, vjerovatno, vidimo bolje nego je to objektivno. Završava Akademiju likovnih umjetnosti, grafički dizajn. Tako da je našim stopama krenuo uslovno. Nije otišao predaleko, Likovna akademija je samo preko rijeke (smijeh). Vjerujem da bi i na Akademiji scenskih umjetnosti bio dobar student. Siguran sam da bi se jako trudio, ali mi je lakše ovako.
Da je ovdje, tačno bi se preklopilo da studira u vrijeme kada mu je otac dekan, a to nije baš najugodnija situacija, ni njemu ni meni. Osim Akademije, i svira, što mi je jako važno, jer je tu krenuo mojim stopama. Već svira bolje od mene, ali nisam ljubomoran. Znate kako bude, vidim neki dobar film, Danisov, recimo, i pomislim: “Što ga ja ne napravih…”. To je taj neki pozitivni oblik ljubomore koji je pokretački, ali s djetetom nema čak ni toga.
Nakon dugo vremena ponovo ste se prihvatili režije dugometražnog filma. Vjerujem da publika nakon „Kod amidže Idriza“ i „Gori vatra“ s nestrpljenjem očekuje i „Praznik rada“. Zašto ste pravili ovoliku pauzu?
– Nisam režirao dugometražni igrani film, ali sam sve vrijeme režirao. Pauza je nastala kao proizvod više nerealizovanih projekata. U međuvremenu sam napisao četiri scenarija od kojih su tri ušla u realizaciju, dobili su podršku, ali producenti ih nisu snimili. Ne sumnjam da su ih željeli realizirati, ali se to nije desilo. Radilo se na tome, stalno se pričalo o tome, često sam čitao i u novinama da snimam ove godine, za sedam, deset dana…, a znao sam da se to neće desiti.
To se sve nakupljalo godinama i vrlo me isfrustriralo. Pošto to jako dugo traje, a ja najviše volim, a mislim da i znam režirati igrane filmove, odlučio sam da to potpuno preuzmem odgovornost i pokušam sam da isproduciram svoj film. Da mi nije neko drugi kriv ako ne uspijem. Ovako ne mogu nekog drugog smatrati odgovorim ako filma nema. Sjeo sam i napisao scenarij, film se zove „Praznik rada“, okupio koprodukcijsku ekipu prijatelja, svoje filmske generacije iz Regiona, i nadam se da će se u toj kombinaciji film desiti, a ako se ne desi, samo sam ja kriv.
Kompletan intervju čitajte u printanom izdanju magazina “Azra” (broj 1095)