U koji god dio BiH da dođete, teško da ćete pronaći nekoga ko nije gledao barem jednu epizodu serije „Nadreality Show“ ili „Dva smo svijeta različita“, kojima je poseban pečat dao i glumac Robert Krajinović (46). To je moć televizije danas. No, Roberta ne pamtimo samo po ulogama u spomenutim serijama, već i onima koje je odigrao na daskama koje život znače (“Pomrčina krvi”, “Buba u uhu”, “Komšiluk naglavačke”, “Kralju ipak ne sviđa se gluma”, “Nevakat”, “Opšta bolnica”…). Od svih glumaca u teatru u BiH, jedan je od onih koji su odigrali najviše glavnih uloga. Film ga je zaobišao, ali tu temu otvorit ćemo tek kasnije.
Rijetko se desi da vas sagovornik inspirira u tolikoj mjeri da zanemarite papir s pripremljenim pitanjima. Znimalo me je sve, ko je publika koja danas ide u pozorište, zašto se iz Sarajeva, koje je obilježilo njegove studentske dane, prvo kad je upisao arhitekturu, a potom i Akademiju scenskih umjetnosti, vratio u rodnu Zenicu, montipajtonovskom humoru po kojem je prepoznatljiv, BiH… Otvoreno je govorio o svemu. I čini se da ne postoji stvar kojoj prilazi s tolikom strašću kao što to čini kad je o glumi riječ. Šta u BiH danas uopće znači biti popularan i zvijezda, otvaramo temu na početku razgovora.
– Biti popularan ne donosi čovjeku neke benefite. Ovo je sredina koja nikada nije podnosila uspjehe i zvijezde. Najveće zvijezde su taksisti, jer ne daj Bože ako taksistu ne prepoznaš koji te vozio prije deset godina, ti si ufuran – kaže u svom stilu.
Pokušali smo tokom ovog razgovora napraviti mali eksperiment i govoriti samo o lijepim stvarima u našoj zemlji. Prirodne ljepote su možda i jedine na popisu. No, i njih užurbano i temeljito uništavamo.
– Ja nisam ljut, više se osjećam prevarenim, isfrustriranim, došao sam u godine u kojima se svode neki računi, gdje si, šta si, ko si… Živim među ljudima koji puše cigarete u liftu, koji bacaju mrve s prozora i natopljeni kruh, živim s ljudima koji bacaju traktorske gume u rijeku… Napravili smo skeč u „Nadreality Showu“ koji se zove „Đikanijada“, a u kojem bacamo veš mašine u rijeke, jer je to tradicionalni sport kojim se ljudi na ovim prostorima bave.
A mi pričamo o fudbalu?
– Da, sve se na kraju svede na taj fudbal i nekom ga za..t. Zato ovdje nije riječ o kukanju, jer to znači pričamo, a ništa ne poduzimamo. Ja sam kroz svoj rad, u ovih 20 godina nešto poduzeo, ali nisam ništa napravio, zato što je utjecaj okoline strašan. Okolina formira čovjeka, što kaže izreka: „Ne možemo ne postat’ ono što stalno gledamo“. Narodne mase su uvijek imale istančan ukus za neukus, to je formula za život u demokraciji. Sjetim se studentskih dana, tog poraća, perioda kada smo živjeli svi s 20 maraka, kad smo kontali: „Prošao je rat, ne može ništa biti gore, samo može ići nabolje, jer sad imamo i kaladonta i vode…“, međutim, pokazuje se da je duhovna glad mnogo jača od materijalne gladi. Samo prođite ulicom i vidjet ćete šta djevojčice iz srednje škole slušaju na mobitelu. Niko više ne zna ko je Branimir “Johnny” Štulić. U moru šunda i kiča koji nas okružuje, trivijalnih, jeftinih formata zabave, kroz razne medijske sadržaje, vrijeđaju vam inteligenciju, pričaju blaže bajke, a vi izađete iz zgrade i vidite da to nije baš tako. Stvarno su turbulentna vremena, živimo u vrijeme turbo folka, turbo rasplinjača, turbo religije, turbo političara, sve je turbo, stvari se odvijaju strašnom brzinom, dinamika promjena je strašna. Toliko volim ovu zemlju, ali, nažalost, pretvara se u nešto što ona nije.
Jeste li ikada razmišljali da odete živjeti negdje vani?
– Mislim da nema čovjeka u BiH koji ne razmišlja, koji je iole prešao Slavonski Brod i nekad vidio da ima drugačijeg života, sigurno mu se javila želja nakon mogućnosti komparacije, onima koji nemaju mogućnost da kompariraju stvari je dobro. Dobro je sve dok se ne kisne i nema propuha. Živio sam dugo godina u Sarajevu, međutim, iz nekih umjetničkih, slobodarskih razloga sam ga napustio. Potom sam dvije, tri godine živio i radio u Osijeku, međutim, posljednjih godina sam sve češće u Splitu, a najčešće u Zagrebu. Zenica je moja trenutna adresa i trudim se svim silama da živim najbolje što mogu, ne povređujući nikoga oko sebe, šireći dobre i plemenite namjere koje svaki umjetnik u sebi treba da ima. Jer, bilo kakav vid umjetnosti bez dobrog nijeta, nauma, propala je investicija. Ukoliko vi čovjeku kojem je teško u životu još više stanete na glavu i na dušu svojim radom, a pritom očekujete da vas ta publika još više prihvati, pogrešno je razmišljanje.
(“Nad)REALNO sa Nezirom Šukalo” je prvi dramski tekst koji ste napisali. Osim TV voditeljice Nezire Šukalo, likovi koji se pojavljuju u predstavi su političar, manekenka, talentirani pjevač, glumac… lica koja svakodnevno viđamo na televiziji. Šta Vas je motiviralo da napišete ovaj dramski tekst?
-To je tekst kojim se mnogo ponosim. On je sublimacija mog životnog i glumačkog iskustva, znači u ovih dvadesetak i nešto godina mog profesionalnog bavljenja teatrom u Regionu, mnogo je i biografskih elemenata u njemu. To je sat i 40 minuta smijeha s jednim intelektualnim, kritičkim osvrtom na našu zbilju, to nije smijeh tipa (hahahah, pihihi, ispričaš koji vic, malo nešto laneš, i ljudi se smiju i izađu prazni). Volim tu vrstu humora, taj „monty python“ humor s razlogom, koji ima neku kritičku pozadinu, koji neku društvenu devijaciju izvrgava smijehu. Ono što sam pokušavao kroz svoj rad, kroz dva „Nadreality Showa“, jeste da nikoga ne šikaniram, jer značajna je razlika između uputiti argumentiranu kritiku i nekoga kritizirati samo da bi ga kritizirao. Imali smo stvarno materijala i sjajnih skečeva.
Ko je zaslužan od ekipe koja je radila na seriji „Nadreality Show“ za nastanak glasovite rečenice: „Promijenit ćemo narod“?
– Zajedno smo to uradili. I ponosim se tom epizodom, u kojoj kažemo: „Mi s ovim narodom više ne možemo, šta ćemo, mi šta god uradimo, oni nas opet biraju, mijenjat’ narod nema se šta drugo“. Zvuči malo kao mentalni salto mortale.
Serija „Dva smo svijeta različita“ veoma slikovito objašnjava u kakvom svijetu živimo…
– Meni je ta serija draga iz više razloga. Prvo zbog tematike i pristupa tematici. Kolega Kapetanović (Adnan, op.a.), koji je pisao scenarij, stvarno je zašao u intiman prostor svakodnevice, tu se prepoznaje životnost scenarija, potom, jako dobra glumačka ekipa. Imali smo stvarno dobru vibru, dopunjavali se, jako puno improvizacije je bilo u toj seriji. I danas pamtim kad smo Emir i ja snimali jednu scenu, nakon koje skoro sat nismo mogli snimiti nijednu drugu scenu, od toliko dobre energije i toliko dobrog smijeha. Bilo je, normalno, tih trenutaka u mom životu i u nekim drugim serijama i projektima.
Ove godine ste snimili i četiri serije. Nakon deset godina svjetlost dana su ugledali novi nastavci serije „Nadreality Show“, uskoro ćemo Vas imati priliku gledati i u seriji „Ne diraj mi mamu“, te novim epizodama „Dobro došli u Orient Expres“, a s kolegom Milanom Pavlovićem ste snimali TV seriju „Čajna kuhinja“. Dakle, radite na televiziji jako puno, u matičnom BNP-u u Zenici također, no, šta je sa filmom?
– Film je zasebna priča. Snimio sam dva kratka filma, s mladim rediteljima kojima je to bio diplomski ispit, no, igrani film nisam. Nisam nešto ni pozivan na audicije. Film je prilično privatna stvar i radi se u krugu ljudi koji nalaze za shodno da nekoga pozovu ili ne pozovu.
Malo je poznato da ste Vi, zapravo, nesuđeni arhitekt. Prije nego što ste upisali i završili Akademiju scenskih umjetnosti u klasi profesora Admira Glamočaka u Sarajevu, studirali ste arhitekturu. Jeste li je ikada završili, i šta je glavni razlog što ste se odlučili za glumu kao životni poziv?
– Arhitekturu nisam završio, desio se rat, bio sam na prvoj godini. Izašao sam iz Sarajeva, mislim zadnjim vozom, imam kartu i danas. Nakon rata upisao sam Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, to je možda jedina stvar koju sam uradio iz prve, obično nešto moram iz druge, treće…, kupiti cipele, naprimjer, pa zamijeniti, ali to je nešto što sam stvarno iz prve uradio, primljen sam iz prvog pokušaja. Kad pogledam šta sam sve u životu probao i kako sam završio u glumi, mislim da je to nekako i sretan i logičan kraj mojih nekih istraživanja i lutanja šta bih ja u životu bio. Teatar je multidisciplinarna umjetnička forma koja podrazumijeva i pjevanje i ples i igranje, uvezuje mnoge umjetnosti i sublimira ih na jedan briljantan, kozmički način u jednu cjelinu, to je, zapravo, život u životu. Volim umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti. Nekad se intenzivno bavim fotografijom, nekad slikarstvom, neke od mojih slika našle su svoje mjesto u Americi, Norveškoj, Austriji, Njemačkoj, Hrvatskoj, neke sam i poklonio. Područje koje me mnogo ispunjava jesu umjetničke instalacije. Osim što nekad pišem scenarij za serije i filmove, koji će možda jednog dana ugledati svjetlost našeg života, pišem i pjesme. Svaki kontakt s umjetnošću za mene je ljekovit.
Ako zanemarimo ljude koji vole dolaziti samo na premijere, ko danas dolazi u pozorište?
– Uvijek su ta prva dva reda namijenjena za političare i gradske oce, a uvijek su prazni, jer, vjerovatno, imaju drugih obaveza, možda presijecanje vrpca. Ne znam ko ide, znam da je u vrijeme rata i poslije rata teatar u Sarajevu pa i u Zenici, i drugim mjestima, bio posjećen. Ljudi su bili željni susreta s drugim čovjekom. Teatar nikada neće izgubiti na svojoj vrijednosti zato što je to plemenita, svevremenska živa riječ. Živu riječ nikada neće moći zamijeniti ni roboti, ni 3D prikazi, ili šta već ne. Teatar je, zapravo, kao neka hirurgija svakodnevice, u smislu da zaustavite realnost i pristanete svojevoljno na jednu novu dimenziju života u kojem znate da pištolj nije pravi, ali glumci svojom igrom čine da vi doživljavate strah, jer će neko nekoga ubiti, a znajući da to nije pravi pištolj. To je magija teatra, koja nikada neće izblijediti, i to je stvar koju neki ljudi u teatru zaboravljaju. Imate reditelja koji bi željeli i prave metke da imaju, pa da se glumci poubijaju, to je taj „ofrljizam“ pod navodnicima, pametnima dosta, koji koriste glumce kao stolice, svejedno je bio tu ja, Semir Krivić, Robert Duvall ili vješalica. Samo je bitno da tu neko stoji i da ispunjava njegov rediteljski koncept, koji on još ne zna, ali otkrit će ga uoči premijere.
S kakvim rediteljima volite raditi?
– Volim da radim s rediteljima koji cijene i vole glumce, mada nećete sresti nijednog reditelja koji će vam reći da ne voli glumce. Nekako, glumci su, to stvarno nije fraza, kroz cijeli život djeca, upravo zbog potrebe za igrom.
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?
– Što sam ostao živ i zdrav u svim okolnostima koje nas okružuju.
Vaš otac je rodom iz Hercegovine, majka iz Bosne, iz Zenice, gdje i danas živite. Kako se desilo da jedan Hercegovac dođe u Bosnu, obično se stvari odvijaju obrnutim redoslijedom kad je riječ o braku?
– Pokojni otac je iz Buturović-Polja kod Konjica, a mama iz Zenice, mislim da su se moji roditelji upoznali negdje na moru, otac je poslije došao da radi u Zenici. Zahvaljujući njima, ja sam i Bosanac i Hercegovac, osjećam taj lijepi miks.
Šta za Vas znači porodica?
– Pošto mi je otac umro kad sam bio jako mlad, nemam brata ni sestru, porodica mi se nekako zasnivala na majci. S njom sam prolazio djetinjstvo, odrastanje, vezani smo mnogo, i jedan od razloga zašto nisam možda otišao u Ameriku, a bilo je prilike, ili zašto sam dva puta odlazio iz Zenice pa se vraćao, jeste i ta fizička blizina i briga za majku. Postoji izreka koja kaže da se vrata Raja nalaze pred nogama majke, to je osoba koja mi je dala život. Bez majke, kakva god ona bila, vi ne biste imali priliku ni da otvorite oči. Ispričat ću anegdotu, koja potvrđuje ovo o čemu sad pričamo; majka uvijek zna da je majka, a otac može biti otac i da ne zna da je otac. I otac je društvena uloga, a majka je antropološka.
Brak sam u nekim periodima života idealizirao
Zašto Vam brak nikad nije bio važan?
– Upravo zato što sam ga možda u nekim trenucima idealizirao, shvatao i kao neki vjerski sakrament, gdje u određenim trenucima, mladalačim, možda nisam bio spreman da predstavljam nekome sve, jer sam znao da i ta osoba meni ne može biti sve. Mislim da je to bio vrlo pošten odnos prema braku, što ne znači da neću možda biti u braku. Za mene je to prvenstveno zajednica muškarca i žene, upravo zbog mogućnosti produljenja ljudske vrste. Brak sam uvijek zamišljao kao zajednicu s osobom bez koje ne možeš živjeti. Mnogo puta sam u životu jako volio i bio blizu braka, ali uvijek kažem sve što je trebalo da se desi – desilo se, što nije – nije. Ne možeš mijenjati stvari u prošlosti, ali možeš mijenjati svoje stavove u sadašnjosti.
Ovo vrijeme u kojem ne zatvaraju usta oni koji imaju najmanje šta da kažu
– Uvijek sam bio za autocenzuru, a ne cenzuru, ali u životnim periodima, kada imate ljude na odgovornim pozicijama bez autocenzure, onda su to opasna vremena. Ponovo se vraćam na Johnnyja, kojeg smatram najveći pjesnikom ovih prostora i čija muzika je imala značajan utjecaj u mom odrastanju i emotivnom sazrijevanju, koji kaže – djeca zure u TV po cijeli dan, oči su im četvrtaste k’o ekran. Sad stvarno vlada pošast, i to ne samo na televiziji, internetu, socijalnim mrežama…, vi sad otvorite komentare na portalu i vidjet ćete toliko mržnje, zlobe, prostakluka, netrpeljivosti, huškanja, od kojih, ne da će vas zaboljeti glava nego ćete pasti u jednu strašnu apatiju i depresiju. A to su sve anonimni mladi ljudi koji po nekim anonimnim profilima pričaju šta treba i šta ne treba. Zapravo je ovo vrijeme u kojem ljudi, koji imaju najmanje šta da kažu, ne zatvaraju usta.
Foto: Armin Durgut