Zijo Rizvanbegović Valentino: Rokeri više nisu najveći švaleri, titulu su nam oteli političari, fudbaleri i biznismeni

Piše: Redakcija

Između koncerata i priprema novih pjesama, kojima će obradovati svoje vjerne fanove, Zijo Rizvanbegović, frontmen grupe „Valentino“, zimske dane provodi sa svojom porodicom u Sarajevu. Sa suprugom Martom i sinom Gordanom svakodnevno odlazi u Ski centar „Ravna planina“, gdje skijaju i uživaju u snježnim čarima. Dok su Marta i Gordan uživali u skijanju, sa Zijom smo razgovarali o muzici, kolegama, putovanjima, i naravno, o porodičnom odnosu i njihovim ritualima.

– Kada je riječ o porodičnim okupljanjima, prvo ugasimo telefone, internet i isključimo zvono, a onda uz zavodljiv miris iz šporeta, opušteno i spontano jedrimo u nirvanu – kaže Zijo na početku razgovora.

 Posmatrajući Vaš odnos sa sinom, vidi se da ste jako povezani. Šta u odnosu otac-sin najviše volite?

– Samo roditelji prepoznaju tu veličinu i intenzitet emocije. To je posebna veza i drugarstvo. Gordan voli da ga pozdravim putem medija i ako ga nekad ne spomenem na TV emisiji, štrajkuje glađu. On je tek sedmogodišnjak i svaki dan smo sve veći drugovi, mada je prebrz. Definitivno je lakše čuvati Ibrahimovića nego klinca. Volim njegova pitanja, radoznalost, razmišljanja, mada me često unezgodi pred drugim ljudima, svojim iskrenim komentarima. Sad tek shvatam svoje roditelje koje sam terorisao javnim izjavama. Inače, obožava sport, trenira košarku i plivanje, proskijao je na Ravnoj planini za tri dana. Srećom, spretan je na majku, koja je bila gimnastičarka. Nas dvojica smo tifozi „Barcelone“ i nedjeljom oblačimo Blaugrana dresove dok gledamo majstore. On nosi Messijevu desetku, a ja Suarezovu devetku.

 Biste li voljeli da se i Vaš sin bavi muzikom?

– Nipošto, što dalje od umjetnosti. Moje pjesme ga hrane i školuju, ali ja sam produkt sretnih i bezbrižnih vremena. Ne bih volio da se inspirira našim umjetničkim karijerama. Mada mi se žale i moje prijateljice doktorice da ne vole da se njihova djeca bave istim poslom, koji je zahtjevan, težak, odgovoran…

 Žene muzičara moraju biti pune razumijevanja zbog putovanja, nastupa, obaveza… Koliko je Marta tolerantna supruga?

– Ona je vrlo verzirana o mom poslu. Odlično pjeva, a imamo i zajednički duet “Šuplje cipele”, dok u spotu “Lisice”glumi i režira. Na nekim važnim koncertima je nastupala s nama. Unese glumačku ekspresiju i scensku energiju, pa i ostali muzičari i prateći vokali polude. Poslije jednog velikog koncerta, ne prepoznavši je, neke cure su na društvenim mrežama objavile: „Plavuša, atraktivni prateći vokal za mikrofonom je ukrala Ziji show“, sjajna fora! Moram vam odati tajnu, nisu više rokeri najveći švaleri. Oteli su nam tu titulu političari, fudbaleri i kontroverzni biznismeni. Mi često nakon koncerta bježimo od gužve i zaključavamo se u hotelsku sobu, uživajući u tišini.

 Vaša supruga, uspješna glumica Marta Keler, bila je svojevremeno u VIP izdanju „Velikog brata“. Kakav je Vaš stav prema reality programima, da li biste se upustili u to?

– Reality programi su besmisao, idiotluk i direktna lobotomija. Više pameti ima u Pionirskoj dolini nego tamo.Veliki brat u kojem je ona bila je bio pilot VIP, prije desetak godina, i ja sam je nagovorio da učestvuje. Tad je to bila holandska forma, opuštena, pitka i vrlo zabavna. Marta je jedina glumica iz Jugoslavije koja je u Berlinu dobila Evropski oskar, odnosno Felix, i to za film „Virdžina“. To je inače najveća nagrada za glumca u evropskoj kinematografiji. Moram da je pohvalim, pošto je ona još previše skromna, što i nije baš neka mudrost u ovoj džungli. Felixa je dobila kao talentirana tinejdžerka, a danas je ozbiljna pozorišna glumica, što je i vrhunac tog zanimanja. U njoj su učestvovali razni uspješni umjetnici, sportisti, novinari… Nažalost, i danas njeno učešće u realityju neki ljudi više prepoznaju od Felixa, pozorišnih uloga i teatarskih nagrada.

 Vi ste krajem prošle godine objavili spot za pjesmu „Lisice“. Na čemu trenutno radite?

– Stalno snimamo nove pjesme. Završio sam 12 pjesama, koje bih u normalnim vremenima upakovao na neki nosač zvuka, ma kako se on zvao, ali pošto je danas naopako vrijeme i naopake vrijednosti, moramo se posvetiti marketingu mnogo više nego kreativnosti. Nekad smo komponovali, pa vježbali, pa snimali ploču po dvije godine i finansirali projekte, da bismo nakon promocije i nekoliko ključnih TV emisija polazili na turneje. Pjesme su svi preslušavali, ploče su parale gramofonske igle, kasete su se roštiljale u kafićima, a kasnije cd-eovi topili u autima.
Danas je drugo vrijeme, vrijeme promocija. Dobra pjesma nema više snagu kao voda da probije kamen. Ako nemaš pravu podršku i sve medije, dobra pjesma može da završi kao i kocka šećera u Miljackoj. Zato izbacujemo pjesme jednu po jednu, tako da sljedeća izlazi pred ljeto. Za nju planiramo vrlo neobičnu promociju u četiri verzije, dosad nezabilježenu kako kod nas, tako i u svijetu. Radni joj je naslov „Cijelu sam ti noć na vrata kucao”, a pred zimu slijedi balada koja se zove „Brodolom“.

 Imate priliku biti član žirija u „ZMBT“, kakve su novije muzičke generacije? Koliko je uopće teško ocjenjivati tuđi rad?

– ZMBT je ozbiljna forma i rudarski rad Hayat produkcije, ali i nas četvero iz žirija. Mnogo puta sam žirirao u raznim takmičenjima,od raznih muzičkih i glumačkih festivala i smotri, pa sve do izbora za pravu Miss Jugoslavije, ali ovo je nešto drugačije. Žiri je potpuno neovisan, izuzetno odgovoran i vrlo koncentriran u ocjeni tih mladih ljudi. Svjesni smo ne samo kvaliteta, gledanosti i popularnosti ZMBT showa, nego i truda, ambicije, želje i strasti kod gotovo svih takmičara, tako da smo vrlo odgovorni i oprezni u ocjenama, da ne bismo nekom klincu srušili životni san. Ima ih jako talentiranih i šteta bi bila da odustanu od muzike. Ja ne želim da budem taj razlog.

Često im ponavljam da su sretni, jer imaju ogromnu medijsku podršku i šansu. To može da im bude i problem u karijeri, jer preskaču brojne stepenice u njenom građenju. Ja sam u njihovim godinama dobio bruh od nosanja pojačala i upalu bubrega od smrzavanja u kombijima, a televizija nam je bila tad nedosanjani “San ljetne noći”. Sjećam se više prvog pojavljivanja na televiziji u trajanju od 20-ak sekundi, prvi put slušanja moje pjesme na radiju ili prvog intervjua u nekim tinejdžerskim novinama veličine današnjeg malog oglasa za posao roštilj majstora, nego prvog ili drugog poljupca.

 Na početku karijere ste sa svojim bendom svirali ispred mnogih tadašnjih velikana. Zanimljiva je situacija kada je Brega čuo „Volim te još“, nije mogao da odoli pa se dohvatio bas gitare i zasvirao. Kakva je danas situacija s kolegama na muzičkoj sceni, koliko su spremni pomoći jedni drugima i biti iskreni kada je o pohvali nečijeg rada riječ?

– Tako se i počinjalo i radilo. Morali smo više svirati da bi nas ljudi čuli ili vidjeli, jer se kao što rekoh, u medije teško dolazilo. Svirali smo k’o predgrupa svim velikim grupama ex Yu. Sjećam se tako jednom, kad smo početkom osamdesetih svirali ispred „Bijelog dugmeta“ u Hrvatskoj i onako napaljeni k’o bikovi, zbunjeni i pod adrenalinom, sišli s bine, misleći da je svijet naš i da smo porobili Zagreb, Brega stoji u mraku i ja ga pitam kako je bilo, a on odgovori proročanski, jednostavno i surovo: „Život nije bajka”.

Tako i bi, sljedećih trideset godina. Muzičari su često robovi vlastitog ega i to ih ograničava u iskrenim međusobnim odnosima. Zlatno je pravilo, što veća i ostvarena zvijezda – to opušteniji i bolji karakter. Mladost je sa svojom ambicijom, veliki kamen oko vrata. I ja sam na početku kao junac svašta izjavljivao i patio od muzičkih teorija zavjere. Kad smo napravili karijeru, sve je postalo jednostavno.

 Autor ste svih pjesama grupe “Valentino”, a većina njih su sjetne balade. Šta Vas je inspiriralo, koliko ste situacija iz Vaših pjesama i sami proživjeli?

– Svaki ton i svaki stih je odbolovan. Samo u raznim trenucima i vremenima. Najviše sam patio k’o tinejdžer, tako da sam svoje gimnazijske patnje dobro zapamtio, opjevao i naravno naplatio. I danas pamtim kako sam tapkao po snijegu i sarajevskom mrazu, ulicama Pavla Goranina, Dalmatinskom ili Marijin dvoru uzaludno čekajući mamine princeze.

 Iako ste danas sretno oženjeni, prisjetite li se nekada svojih ljubavnih jada iz mladosti?

– Sjetim se uvijek kad mi zafali dobar refren (smijeh).

Živjeli ste u Amsterdamu, pa u Njemačkoj, a često ste na relaciji Sarajevo – Beograd. Da li je, kao što to Vaša pjesma kaže, i dalje „Vaša kuća putujuća“? Gdje je Vaš dom?

– Dom je tamo gdje okačiš iznosani kaput, obučeš ispeglanu košulju, mijenjaš stare žice s gitare i gdje ti dijete sakrije daljinski upravljač od televizora.

Šta za Vas danas predstavljaju putovanja; umor ili zadovoljstvo?

– Oboje. Jedan pisac je rekao da najviše voli New York kad ulazi u njega, a još više kad ga napušta. Tako i ja, kao jahač ne mogu bez prostranstva, puta i koncerata, a još više se radujem povratku kući. Inače smo mi generacijski možda izdržljiviji od novih klinaca. Znalo mi se desiti više puta da nakon koncerta vozim velike trailere i kombije stotinama kilometara, i opet bez sna uskačem na scenu, dok vozač, muzičari i organizatori bezbrižno gledaju u kapke.

Šta radite kada se želite odmoriti od svih obaveza?

– Jedna od najvećih prednosti mog posla su putovanja po cijelom svijetu, po svim kontinentima, gdje ljudi dođu da pjevaju i promuknu s tobom, a onda se trude da budu veliki domaćini. Tako sam svijet obišao mnogo puta pjevajući i uživajući poslije koncerata u gostoprimstvu i turizmu. Trećeg marta smo u Norveškoj i jedva čekam da se vidimo sa svim našim ljudima gore. Ta iskustva i doživljaji se ne mogu platiti suhim zlatom. To je odmor.

 Na rolerima upoznao mnoge gradove

 Pratite li, ili se možda i bavite nekim sportom?

– Volim sport. Cijelog života sam amaterski u njemu. Od atletske staze na Koševu, koju sam i po najvećoj kiši s drugovima sportistima istrčavao decenijama, pa do skijanja i plivanja. Vozim i role decenijama. U mom autu, nekadašnjoj „Kući putujućoj”, uvijek su u gepeku, tik uz neuredno natrpanu torbu, bili gitara, pojačalo, košarkaška lopta, set tegova i role. Godinama sam putujući istraživao gradove, tako što bih u kasne sate skretao s autoputa, ulazio u centar, oblačio role i k’o luđak jurio evropskim metropolama.

 Đino je pred važnu probu prodao bubanj i kupio Fiću, završili smo saradnju, ali ostali prijatelji

 U bendu „Valentino“ svirali su Nikša Bratoš i Đino Banana. Kakav osjećaj Vam bude sjećanja na ta vremena?

– Kroz grupu je prošlo mnogo muzičara i sjajnih instrumentalista. Đino je svirao bubnjeve u jednoj od prvih amaterskih postava grupe. Sjećam se da je tako došao na jednu bitnu probu bez bubnja, a kad nam se već smiješio ugovor za ploču. Pitao sam ga gdje je bubanj, a on ponosno pokaže kroz prozor, a tamo parkiran polovni crveni Fićo, i kaže: ”Eno bubnja, ja ga prodao i kupio auto”. Tako smo i završili saradnju, ali je kao moj veliki drug i sjajan muzičar bio gost na udaraljkama i back vocal na pločama „Valentina“. Družimo se i danas po cijelom svijetu; od Sarajeva, Beograda pa do Seattlea. Veliki sam fun njegove grupe “Kultur shock”. Nikša i ja smo bili u grupi četiri-pet godina i ostali prijatelji. On je kao instrumentalist i producent veliko ime na ovim prostorima i ispred njegovog studija je uvijek dugi red muzičara, koji sanjaju da im on producira pjesmu.

Foto: Jelena Nišić

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti