Ne postoji prostor u našoj regiji u kojoj Tijana Dapčević nema svoju vjernu publiku. Novu je naročito stekla posljednjom ljubavnom baladom „Reset“. Ona je označila kraj društveno angažiranim pjesmama kao što su „Sve je isto samo njega nema“ i „Zemlja mojih snova“, s kojima je Tijana napravila svojevrsni bum na ovdašnjoj muzičkoj sceni, te ostvarila popularnost koja i danas traje.
– Trebalo mi je odmora od društveno angažiranih pjesama. U trenutku kada sam snimila „Sve je isto samo njega nema“ i „Zemlja mojih snova“, tačno sam znala da su mač s dvije oštrice i da će se publika navići na taj pravac u mojoj karijeri. To su suviše realne stvari u pjesmama koje sam otpjevala, a koje su moja lična karta. Kada bolje razmisliš, vidiš koliko ima tu istine. Svjesno sam napravila preokret. Volim eksperimentirati i svaki moj album je spoj nekoliko muzičkih žanrova. Pjesma „Reset“ nije smišljena. Nikada nisam ništa smišljeno uradila u karijeri. Tačno onako kako sam je ja osjetila, tako je osjetila i publika. Iduća pjesma koju je Aleksandar Delić uradio, orkestracija, aranžman i produkcija su snimljeni u Sarajevu. Logičan nastavak „Reseta“ je da će se i spot, vjerovatno, snimati u Sarajevu, na kojem će raditi izuzetno talentirani Edvin Kalić – kaže Tijana na početku razgovora za „Azru“.
Šta Vas posebno inspirira u poslu? U čemu pronalazite najveću motivaciju?
– Ljudi. Ljudske priče. Ljudska energija. Volim da kažem da sam od onih dobrih vještica koja uzima energiju od ljudi, ali im bezrezervno daje pet puta više. Došla sam u godine kada mogu osjetiti kada neko ima lošu energiju. Nema ništa interesantnije ni ljepše od sadašnjosti. Ono što se desilo i što će se desiti jednostavno ne postoji. Živim za danas.
Šta bi Vam u karijeri bio naročiti izazov da uradite?
– Voljela bih snimiti film, već dva puta sam bila u procesu snimanja serije „Prespaf“, koja se emitira u Makedoniji i veoma je popularna. Znam kako izgleda proces snimanja serije i sada bih voljela vidjeti kako izgleda proces snimanja filma.
S kim biste voljeli sarađivati na jednom filmu?
– Mnogo volim filmove Alejandra G. Iñárritua i Guillerma del Tora. S njima bih voljela snimati film. Baš sam skromna (smijeh).
Često dolazite u Sarajevo. Šta je to što Vas posebno veže za grad?
– Moji roditelji su bili sarajevski studenti, gdje su se i upoznali. Tu su me i napravili. Urbana legenda; mama kaže da se to desilo u Vijećnici, a tata uporno pokušava nametnuti svoju teoriju da se to desilo na Bentbaši. Vežu me posebne emocije za Sarajevo. Upoznala sam divne ljude u Sarajevu s kojima provodim vrijeme i to su umjetnički direktori mog života u Sarajevu. Ensar Dervišbegović, Renata Ponjević, Emela Burdžović, Senka Kurt, Jaan Amir Alić, Vanja Lisac. To su ljudi koji su mi kao porodica. Volim doći u Sarajevo i privatno. Htjela sam prije nekoliko dana ići u pozorište, gdje je Milan Pavlović igrao u predstavi „Fistik“, međutim, nisam.
Volim šetati obalom kao luda. Volim sama šetati Baščaršijom. Kada dođem u Sarajevo, nikada ne odem u hotel, jer dolazim kući. Kafu volim piti u Delikatesnoj radnji. To mi je omiljeno mjesto. Volim otići u pozorište i Vijećnicu. Postoji priča za Vijećnicu i mene. Kada sam imala 12 godina, svirala sam u Sarajevu na Jugoslovenskom takmičenju mladih muzičkih talenata i osvojila sam prvo mjesto. Tamara Savić i ja smo dijelile prvo mjesto. Diploma mi je ostala u Vijećnici i tačno godinu poslije je izgorjela za vrijeme rata, tako da nikada nisam dobila diplomu.
Kakvu ulogu je odigrala majka u Vašem životu?
– Ogromnu. Mama mi je uvijek bila idol, primjer, vjetar u leđa. I otac i majka, ali prvenstveno majka. Voljela bih da budem majka kao što je ona, jer je ona uvijek bila vjetar u leđa sestri i meni. Odgojila nas je tako da budemo ljudi, da ne dijelimo druge po vjeri i boji, da budemo kosmopolite, pacifiste, da same odgovaramo za svoje postupke, da čvrsto stojimo na nogama. Mnogo prije Tamare sam se počela baviti ovim poslom, a majka mi je uvijek govorila da su zvijezde na nebu, a ja na zemlji, da sam posebna, lijepa, pametna i talentirana. Ogromnu ulogu je moja majka odigrala i u mom djetinjstvu i životu.
Imate devetogodišnjeg sina Vuka. Kakva majka pokušavate biti i jeste svom sinu?
– Mama nam nikada ništa nije branila. Uvijek se vodila time da sam odgovaraš za svoje postupke, znaš dokle ti je čegra, znaš dokle ti je avlija, dokle možeš da ideš. Tako i ja Vuka odgajam. Dosta sam „ukrala“ od majke. Mislim da sam dobra majka, da nisam u velikoj mjeri razmazila Vuka. Vuk često kaže da sam stroga, kao Hitler. Mora tako, jer je tata mekši. Svi znaju da ja u pet popodne gasim telefon. Niko ne može da me dobije, osim najbližih ljudi. Tada se posvećujem njima dvojici, prvenstveno Vuku, a tata dobije noć. Nismo od onih tipova da smo kod kuće i gledamo TV. Kvalitetno provodimo vrijeme, odemo u pozorište, na simfonijske koncerte… Radim s njim iste stvari koje je radila moja majka sa sestrom i sa mnom.
U kojim situacijama popuštate, kada ne možete reći sinu: „Ne“?
– U jednoj stvari ne popuštam nikada. Naprimjer, nije uradio domaći zadatak a hoće da ide da se igra kod Davida. Ne može! Moraš da uradiš zadatak, što možeš danas, ne ostavljaj za sutra. Kasno je počeo sa svim aktivnostima; košarka, plivanje, muzičko, jer sam od onih mama koja nije bila u fazonu da dijete kada napuni četiri godine odmah mora u muzičku školu. Ne, dijete treba da ima svoje djetinjstvo, da mašta, da se igra, jer je škola sama po sebi užasna. On i dalje mašta i igra se. Jedan je od rijetke djece koja ne uzimaju odmah tablet, već se igra s lego kockama, crta, koristi plastelin. Sve ga zanima. Imao je šest godina kada je rekao: „Sve me zanima i to me nervira“.
Odrasli ste sa sestrom. Biste li voljeli da i Vaš sin u skorijoj budućnosti ima brata ili sestru?
– Ništa od toga se ne planira. Ako će se desiti, desit će se. Inžinjer s plavim očima je to namještao; da ja dođem u Beograd, da upoznam Milana, da sve ostavim u Skoplju. Sve se dešava s razlogom. U trenutku kada smo shvatili da želimo proširiti porodicu, tada to nije želio taj inžinjer. Mlada sam, imam samo 24 godine (smijeh).
Sedamnaest i po godina ste u braku. Postoji li recept za harmoničan odnos u zajednici?
– Ljubav. Ako se dvoje ljudi vole iskreno i ako se u svemu slažu, pri tome ne mislim apsolutno u svemu, onda postoji i poštovanje i kompromis. Volimo se. Mi smo najbolji drugovi. Milan je moja druga polovina, zaista, u pravom smislu te riječi. Ja sam njega našla prije 18 godina, zabavljali smo se pola godine prije nego što smo se vjenčali, a živjeli smo zajedno od samog početka. Znate, kada nađete svoju drugu polovinu, kada se sve poklopi odmah, zašto biste lutali dalje, kada ste je već našli. To se ispostavio kao dobar potez u mom životu zbog čega se nikada neću pokajati.
Mnogi ostaju u braku samo zbog djeteta. Biste li Vi iz tih razloga sačuvali brak?
– Nikada, jer sam i sama dijete razvedenih roditelja. Moji roditelji su se upoznali u Sarajevu i njih su tu zvali Romeo i Julia. Toliko su se voljeli, da su na kraju izgorjeli od toliko ljubavi. I to se dešava. Bili su u braku 23 godine. Imala sam 17 godina, a Tamara sedam kada su se razveli. Nas dvije smo svjedoci da je bolji dobar razvod nego loš brak. Naši roditelji su počeli bolje komunicirati u trenutku kada su se razveli, kao i nas dvije, jer smo počele komunicirati s ocem mnogo normalnije i rasterećenije kada su prestali živjeti zajedno. Nisam za to da se zbog djece ostane u braku.
Tom djetetu je bolje da roditelji budu zdravi, normalni i sretni, jer će onda i to dijete biti sretno, zdravo i normalno. Ne treba ni zbog koga i ni zbog čega trpiti ništa. Svjedoci smo zlostavljanja u porodici. Mi ne živimo u 21., već u 17. vijeku, jer muž kada ostavi ženu ili žena muža, to je velika sramota, šta će reći komšija, dijete ostade samo bez oca. Bolje da ima oca na tri kilometra udaljeno, da ga viđa povremeno ili svaki dan, a da imate svoj mir. Zašto bih ja trpila da me muž zlostavlja?
Šta je najromantičnije što ste doživjeli?
– Nisam ja neki romantik. Romantično mi je kada šetam s Milanom i Vukom pored mora u januaru u Herceg Novom, kada pijem kuhano vino na Kopaoniku dok se njih dvojica skijaju, kada vidim zaljubljeni par koji ne zna gdje će zbog toga koliko se vole. Ne padam ja na cvijeće, pa kao idemo u Veneciju, pa se vozimo gondolom. Mene mnogo manje stvari čine sretnom. Kažu poklonio mi je Rolex, ma nemoj, to je kao romantično? Odakle mu novac za taj Rolex? (smijeh)
Mnoge žene u braku zapostave sebe. Koliko je važno da se nikada ne izgubite kao žena?
– To sam naučila od Brene: „Miko, mora da znaš da imaš za sebe vremena da meditiraš, da digneš noge pola sata. Neka oni pričaju, ti se isključi, a i ako je gužva u kući, ti se isključi.“ Ona je moja velika prijateljica i izuzetno draga kolegica. Naučila sam od nje da moram naći ne više od sat za sebe tokom dana. Često mi se desi da odem sama u pozorište, pa mi se drugarice čude: „Jesi li normalna, kako ideš sama u pozorište?“ Sama, obučem se, dotjeram, stavim crveni karmin i idem u pozorište. Odem često i na masažu. Tretmani, frizura i nokti su mi nužno zlo. Otkako znam za sebe, moram da imam sređene nokte, lice, kosu i tijelo. Tako me je majka odgojila. Znala je reći: „Kako ideš da baciš smeće, a nisi stavila karmin, jesi li ti normalna?“ Provođenje vremena u salonima pet sati je gubljenje vremena. Postoji jedini salon u Regionu gdje volim otići na kafu, a to je u „Ensar Hair with Character“.
Mnoge žene kada žele napraviti neku promjenu u svom životu, odluče promijeniti frizuru. Vi ste neko ko je sklon čestim promjenama imidža. Je li u Vašem slučaju tako?
– Prije tri mjeseca sam dobila na poklon rozu torbu, a ja rozu boju ne volim, nemam ništa u toj boji. Kada sam dobila tu torbu, razmišljala sam šta ću, uz šta da je uparim, i onda odem i ofarbam se u rozu boju. Kada sam kupila crvenu bundu, nisam je imala uz šta obući i onda najlakše rješenje je farbanje u crveno. Bila sam crvena 15 dana. Nije da želim napraviti neku promjenu, već ja to s garderobom uparim.
Kakvi ste u kuhinji?
– Mnogo volim kuhati, a to sam naučila od Jamiea Olivera i Gordona Remzija, jer se kod mene u kući samo to gleda. Od njih sam naučila da je za svaki obrok potrebno samo 20 minuta. Radije biram zdravu hranu, mnogo povrća jedemo, jedemo ribu jednom sedmično, grah. Dešava se da pojedemo i hamburger, ali ne često. Kuham svaki dan, nemam ja baba servis, tetka servis, kuhinja servis. Ja sam dobra vila u kući. Svi su u fazonu: „Ti si zvijezda, kako ti kuhaš, čistiš, pereš, peglaš?“ Ja svakog dana usisavam i brišem podove. Kada uspavam dječake i obavim bračne dužnosti, onda idem u kuhinju.
Ne insistiram na tome da dijete bude moj alter ego
– Ako ti dijete odgajaš do 14-te godine tako da mu objašnjavaš da ima mnogo divnije muzike od one koja mu je prezentirana, da postoje i knjige koje se čitaju, a ne samo društvene mreže, neće ono posegnuti za nečim što nije dobro kada dođe u fazu puberteta, čega se izuzetno bojim, kao i svaka majka. Vuk mnogo čita. Svira klavir dvije godine, sam se prijavio za takmičenje, voli ići na plivanje i košarku. Sve to radi sam, ništa ga ne tjeram. I to sam naučila od svoje majke. Imam tu sreću da sam ostvarena, pa ne insistiram na tome da dijete bude moj alter ego, da neke svoje neostvarene snove prenosim na njega.
Nijedan brak nije idealan, pa ni moj
Svi su u fazonu: „Šta je brak, zašto taj papir?“. Ne moraš se potpisivati, ali volite se, a kada se volite, onda je apsolutno sve moguće. Nijedan brak nije idealan, pa ni moj. Imali smo milion uspona i padova, ali smo ustanovili da se svaka nesuglasica dešava zbog nedostatka komunikacije. Mi o svemu razgovaramo. Nemamo tepihe u kući, jer ne stavljamo stvari pod tepih. Brak kao brak je lijepa stvar. Ljudi brzo žive, stalno su pod stresom, nemaju vremena da se posvete sebi, a ne partneru, a da ne pričam o djeci. Ja sam sretna žena, lijepo mi je.
Foto: Andreja Damnjanović