Nakon sporazumnog prijevremenog raskida ugovora s „FK Željezničar“, Samir Bekrić je potpisao ugovor za „Zrinjski“ do kraja sezone 2019. godine. Na adresu dugogodišnjeg igrača tima s Grbavice stizale su i brojne inozemne ponude, no, Samir nije imao dileme, želio je ostati što bliže porodici.
– Imao sam nekoliko ponuda. Dvije su bile veoma ozbiljne. Mnogo sam razmišljao o pozivu iz Kine, međutim, zbog porodice mi se nije išlo toliko daleko. Želio sam biti tu, blizu Sarajeva. Moji planovi i ambicije kao i planovi i ambicije „Zrinjskog“ su se poklopili, tako da sam sada tu. Zahvalan sam što su mi dali šansu. Poštuju me, cijene i to je najljepše svakom igraču. Zbog toga moram dati sve od sebe kako bih opravdao očekivanja i time se zahvalio ljudima za nesebičnu podršku – kaže Samir na početku našeg razgovora.
Jedne prilike ste kazali kako možete pomoći „Zrinjskom“ da ostvari svoje ambicije. A koje su Vaše ambicije?
– Kao igrač sam se uvijek borio za nešto veliko i težio najboljem. Nisam htio ići u ekipu gdje ću biti na sredini tabele. Prioritet mi je bio da dođem u ekipu koja se bori za izlazak u Evropu i za trofej. Ljudi iz „Zrinjskog“ su bili i više nego korektni prema meni i oduševljen sam kako funkcioniraju. To je sve na jednom velikom nivou i jako mi je drago što mi se takve stvari dešavaju i jednostavno mi je drago što sam tu. Kao i svakom igraču, svaka utakmica je dokazivanje, tako i meni. Ušao sam u godine gdje su mi neke druge stvari bitnije. Razmišljam drugačije u odnosu na onaj period prije deset godina. Došao sam tu i želim pokazati sve što mogu, a sigurno mogu mnogo. Želim pomoći ekipi u ostvarivanju ciljeva.
Ovo nije prvi put da mijenjate adresu. Koliko Vam je bilo teško prilagođavati se novim sredinama, običajima i kulturama?
– Kod nas fudbalera kofer je uvijek spreman. Nikada ne znaš šta donosi dan, a šta noć. Imao sam čast i zadovoljstvo da igram u četiri države. U svakom periodu tog života sam uživao i naučio nešto novo. Sada sam blizu Sarajeva. Mostar je jako lijep. Siguran sam da ću i tu uživati. Na početku bude teško. Svaki početak je težak, ali uz pomoć prijatelja i ljudi u klubu i oko mene lakše se prebrodi. Prije mi je uvijek bilo teško kada moram krenuti iz Sarajeva. Tek što sam otišao, jedva sam čekao da se vratim. To je nostalgija za kućom, prijateljima i porodicom. Sada sam napokon blizu domu, porodici i prijateljima.
U inozemstvu ste igrali u Južnoj Koreji, Kazahstanu, Iranu i Uzbekistanu. Kako pamtite ta iskustva? Gdje ste proveli najljepši period?
– Svaka država ima svoje čari. Na početku, kada sam otišao u Koreju, sve je izgledalo zaista nestvarno. Obišao sam cijeli svijet, samo još u Africi nisam bio. Tokio ima nešto posebno, njihova kultura i poštovanje su nevjerovatni.
U dresu „Željezničara“ s kojim ste ove godine prekinuli saradnju, proveli ste najviše vremena, upisali 184 službena nastupa, a bili i proglašeni njegovim najboljim pojedincem. Koliko Vam je bilo teško rastati se od kluba?
– Tu sam proveo i najljepše godine. Osvojio sam sve što se moglo osvojiti. Sanjao sam te stvari i imao sreću i čast da su mi se ostvarile. Svaki odlazak iz „Željezničara“ je bio jako težak, posebno posljednji odlazak. Teško mi je i pričati o tome. Neke stvari nisu bile fer, ali neka ide na čast tim ljudima. Ali, kako god, nikoga ne krivim, kriv sam ja jer sam vjerovao ljudima, išao sam na riječ kao što radim cijelog života. Nisu ispoštovali ono što smo se dogovorili. Tih šest mjeseci je bilo najtežih u mojoj karijeri i životu. Izdržao sam nekako uz pomoć prijatelja. Okrenuo sam novu stranicu u svom životu. Srce je uvijek vuklo ka „Željezničaru“. Taj klub mi je mnogo dao, pomogao i ja sam njemu donio četiri pehara. Kasnije nisam imao srca da ga tužim, iako sam mogao, već sam otišao gospodski. Zahvalan sam i navijačima, koji su mi uvijek bili velika podrška.
Ko Vam je oduvijek bio uzor u karijeri?
– Svi su u djetinjstvu voljeli Ronalda. Divio sam se igračima koji su igrali ili igraju poziciju koju ja igram; Francescu Tottiju, Del Pieru i Ronaldinhu.
U kojem zanimanju se vidite kada okačite kopačke o klin?
– Sigurno je da ću nakon završetka karijere odmoriti pet godina. Bilo je naporno, bilo je mnogo stresova i letova. U tih pet godina ću odlučiti kojim putem krenuti dalje. Govorim strane jezike i imam mnoga poznanstava. Da li ću biti neki agent, menadžer ili trener, to još nisam odlučio. Želim još igrati. A igrat ću sve dok se dobro osjećam.
Osim na poslovnom polju, ispunjeni ste i na privatnom. Godine 2016. uplovili ste u bračne vode s dugogodišnjom djevojkom Amrom Oštraković. Šta je lijepo u braku?
– Ispunjen sam. Porodica mi je na prvom mjestu i zbog porodice nisam ni želio ići daleko. Dugo sam bio daleko i mnoge stvari sam propustio. I Amra mi je, kao i roditelji i prijatelji, najveća podrška. Bili su tu u teškim trenucima. Osoba sam koja stvari gleda uvijek na pozitivan način. Nikada nisam padao, uvijek sam se borio i išao sam kroz život. Niti jedna situacija me ne može mnogo pokolebati. Svaka situacija uvijek ima svoj razlog. U braku se ništa nije promijenilo. Amra ima mnogo razumijevanja i zaista sam sretan, zadovoljan i zahvalan.
Čime Vas je osvojila Amra? Kada ste znali da je žena Vašeg života?
– Kad se rodila (smijeh). Poznajemo se cijeli život, komšije smo, pa sam odmah znao. Njena ljepota me je privukla, ali njen karakter, skromnost i pogled na život su me zadržali. Imao sam sreću da je pronađem.
Jeste li romantičan muškarac?
– Jesam. Sve zavisi od situacije, a trudim se biti. Sjećam se da sam djevojci zapalio 101 svijeću i donio 101 ružu.
U čemu, osim u fudbalu još uživate?
– Kada je sezona, imam malo slobodnog vremena, a kada ga pronađem, onda ga provodim u krugu porodice i prijatelja. Nisam osoba za partyje, radije biram mirnija mjesta.
Kako birate prijatelje?
– Pravi prijatelji se uvijek sami prepoznaju. Bogat sam čovjek, jer imam mnogo iskrenih prijatelja, ne samo u BiH, već i šire. Gdje god da krenem, dobrodošao sam. U četiri države u koje sam igrao, imam jako dobre prijatelje i često se čujemo i viđamo kada smo u prilici.
Foto: Željko Milićević