Šta je tako moćno u grbu i zastavi s ljiljanima? Je li to što smo s tom simbolikom počeli život u novoj, samo našoj domovinu, ili što je prihvaćena od Bosanaca i Hercegovaca, a ne kao sadašnja nemetnuta od evropskih tutora, ili što se pod njom ginulo, branilo, slavilo, što smo bili više ljudi, manje beskičmenjaci, imali više nade, vjere, samopouzdanja…?
Šta je tako važno u grbu i zastavi s ljiljanima pa je izvlačimo iz ormara da se njome ogrnemo pred velike utakmice? Vrijeme je poricanja – malog čovjeka i velikih djela i ova nam uboga zemlja poreknuta je 200.000 puta i nije kraj. Samo još Tvrtkov ljiljan na bijeloj podlozi s dva prekrižena zlatna mača u pozadini stoji kao da ništa nije bilo i kao da nam se ništa loše ne može desiti.
Tražili smo “oca” ovog grba i našli Zvonimira Bebeka. U dalekoj Americi. “A u Ameriku kako je ko otiš’o, nije se vratio. Ako nije šta stek’o, k’o da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek’o, opet se vrati u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje”, kako je jednom pisao Pero svom bratu Aleksi Šantiću.
Zvonimir je sada uvaženi dizajner u uglednom “National Geographicu”. Dugo mu je trebalo da pristane na ovaj razgovor. Ipak, vrijedjelo je čekati.
Vratimo se 20 godina unazad. Ko Vas je kontaktirao s prijedlogom da radite grb BiH?
– Pismom sam bio obaviješten da sam izabran za člana stručne podgrupe te da se javim u Skupštinu SRBiH. Sredinom 1991. godine Skupština SRBiH obrazovala je stručnu podgrupu za grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Za članove grupe imenovani smo: Boris Nilević, Enver Imamović, Mirza Ćeman, Tihomir Glavaš, Vedran Hadzović i ja. Zadatak nam je bio kreirati grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Citat: «Sa zadatkom da na bazi stručnih i naučnih principa i dostignuća iz oblasti heraldike i vexilologije kao i istorijskih činjenica iz prošlosti Bosne i Hercegovine predloži jedno ili više rješenja, koja će biti općeprihvaćena i posjedovati trajne vrijednosti, uz neophodna obrazloženja i skice.» Kao što možete primijetiti, iz citata, tu se ne spominju ni narodi, ni stranke, ni opredjeljenja.
Kako ste primili taj prijedlog? Je li bilo dileme?
– Odluka Skupštine me je izuzetno prijatno iznenadila. A posebno zato što sam s većinom izabranih članova pojedinačno sarađivao na različitim projektima. Dileme nije bilo nijednog trenutka, ali zato je bilo treme sve vrijeme.
Na prvom sastanku radne grupe već je bilo vidljivo da ćemo to raditi iz ljubavi i nekog ponosa spram domovine. Zato to i nije bilo lako učiniti, jer smo bili svjesni da će ovaj projekt biti od povijesnog značaja za Bosnu i Hercegovinu, te da će obilježiti i naše živote. Ovo je bila prilika koja se veoma rijetko dobije. Bilo je treme pojačane odgovornošću, koju su svi članovi grupe imali bez izuzetka, prema onome što ćemo ostaviti iza sebe. Svi smo mi odrastali u BiH, noseći u sebi sve naše mirise, slike, pjesme i prve ljubavi. U grupu smo donijeli ono najboje što posjedujemo, svoje znanje, ekspertize iz oblasti u kojima smo posvetili veći dio naših života i karijera, svoju tolerantnost i ljudskost. Nikada nisam imao priliku raditi s boljim ljudima.
Težina projekta bila je u tome što smo bili svjesni da simboli trebaju biti općeprihvaćeni, da trebaju biti simboli svih građana koji osjećaju da pripadaju RBiH. Jednostavno, da predstavlja simbol, neke, tada još precizno nedefinirane, ideje o novoj državi BiH. Želja nam je bila da simbolima predstavimo buduću državu kao zajednicu otvorenu za sve ljude dobrih namjera, bez obzira na njihova politička, vjerska, geografska, nacionalna, kulturna, ekonomska, numizmatička, muzička, fudbalska, gastronomska… ili bilo koja druga, opredjeljenja. Poznato nam je bilo, prema popisu iz 1991. godine, da osim tri najbrojnija naroda, s nama žive pripadnici još 17 drugih naroda te da simboli trebaju biti i njihovi.
Poslije uvida u povijest BiH, što je trajalo malo duže, s obzirom na to da su svi članovi izuzev Vedrana i mene, bili historičari, istoričari i povjesničari (koja se zemlja na svijetu može pohvaliti ovakvim bogatstvom jezika), došli smo do zaključka da je teorijski moguće odabrati jedan od četiri pravca rada.
Prvi pravac bi bio kompilacija simbola konstitutivnih naroda. Takvo rješenje, prema našem mišljenju, ne bi moglo predstaviti zajedništvo, ravnopravnost i kontinuitet BiH. U takvoj opciji samo bi konstitutivni narodi bili zastupljeni, zanemarujući sve one ostale koji su s nama živjeli. U vizuelnoj prezentaciji simbola naroda, jedan bi uvijek morao biti prvi, srednji, zadnji, lijevi, desni, gornji ili donji, što dovodi do apsurda.
Drugi put bi bio kreacija nekog novog modernog obilježja, koje se ne bi osvrtalo na našu historiju. Nešto što bi bilo lijepo za oko i moderno za apliciranje, ali bez prošlosti. Nešto kao apstraktni znak ili coorporate logo, dovoljan da stoji onako sam za sebe. Ukratko, nešto bez duše.
Treći put bi bio redizajnirati postojeća SRBiH obilježja, kao što su to učinile Slovenija i Hrvatska. Simboli koji su nama dodijeljeni Ustavom od 1946. godine prikazuju: dva snopa žita, vijenac (ali ne lovorov), dva dimnjaka s dimom i siluetu Jajca u pozadini. Takvi simboli, bez obzira na njihovu vizuelnu obradu u prezentaciji, stvorili bi, svojom nesimbolikom ili pogrešnom interpretacijom, neadekvatnu sliku o nama.
Četvrti, prema našemu mišljenju, najispravniji, a ujedno i najteži, put bio je da dođemo do rješenja, pozivajući se na historijske činjenice s ciljem da predstavimo kontinuitet zajedničkog življenja na ovim prostorima.
Izborom četvrtog pravca jasno je da će to biti teška zadaća i iscrpljujući rad, za sve nas. Na dnevnim sastancima smo prezentirali napravljeno, razgovarali o prezentiranom, tražili načine za unapređenje, planirali te davali zadatke, korekcije, konsolidacije… Da bismo se uklopili u dati raspored, ja sam po noći nastavljao raditi za kuhinjskim stolom ili crtati na jednim od prvih kompjutera (PC 286 sa 14″ color montorom, prikazujući ograničenu paletu 16 boja te koristeći CorelDraw 2 programa). Crtanje, korigiranje, ponekad i dva-tri sata spavanja… i tako iz dana u dan.
Radili ste s profesorom Enverom Imamovićem. Kako ste sarađivali? Šta ste imali na umu kad ste to radili?
– Profesor Enver Imamović je poznat kao veliki domoljub, detaljist, veoma uporan i uredan čovjek. S njim sam sarađivao na mnogim projektima koje je on detaljno opisao u svojoj knjizi “Korijeni Bosne i bosanstva”. Enver posjeduje kvalitete čestitog čovjeka i naučnika, bilo mi je ogromno zadovoljstvo sarađivati s njim. Izviru mi sjećanja na prof. Imamovića, koji se pojavio jednog aprilskog popodneva 1992., na vratima moga stana, sav uzbuđen, rekavši mi ponosno, kako je zajedno s Vikićevim specijalcima uspio spasiti Hagadu iz Zemaljskog muzeja, u jeku napada s Jevrejskog groblja, te pohraniti je na sigurno mjesto. Žrtvovao se, rizikujući sopstveni život, ne pitajući se nijednog trenutka da li će dobiti neku nadoknadu ili priznanje.
Ako me sjećanje ne vara (poslije 20 godina), čini mi se da je dr. Boris Nilević prvi dao opširno uvodno izlaganje o Tvrtkovom periodu. Njegovo izlaganje je u potpunosti podržano izlaganjima Envera Imamovića, Mirze Ćemana i Tihomira Glavaša. Jednoglasno smo usvojili Tvrtkovu simboliku kao osnovicu za naš rad. Također smo bili jednoglasni da se oslanjamo samo na provjerenu, autentičnu, građu kao što su pečati, arheološki i numizmatički nalazi.
Simbolikom ste se vratili u srednjovjekovnu Bosnu, a ne u vrijeme Osmanlija.
– Osmanlijski period je samo jedan od perioda u razvoju Bosne i Hercegovine. U tom periodu mi smo predstavljali jednu od administrativnih provincija Osmanskoga carstva, te kao takav, mišljenja sam da ne bi bio općeprihvaćen od svih građana BiH.
Zašto je šest ljiljana?
– Šest ljiljana ili krinova, bilo je na originalnom grbu. Zašto šest, zašto po tri u svakome polju, da li imaju neko određeno značenje i slično, o tome nismo uspjeli naći nikakve konkretne znanstvene podatke, te možemo samo nagađati.
Je li bilo nekoliko verzija grba ili…
– U samom konceptu oblika i konstrukcije štita i grede nije bilo dileme. U redizajnu kostrukcije i proporcija štitastog oblika grba vodili smo se za srednjovjekovnim i gotičkim stilom firentinskoga perioda 1360-ih godina.
Verzije su se izražavale u dvije grupe vizuelnih pristupa. Prvi pristup bio je savremeni, prikazujući moderniju i apstraktniju verziju obrade ljiljana. Drugi pristup je bio klasični, sa zadatkom da pokušamo zadržati, koliko je god to moguće, originalni izgled Tvrtkovog ljiljana, prilagođen modernim tehnikama apliciranja. Odabrali smo, mnogo teži, klasični pristup. Imali smo poteškoća, definiranja detalja originalnog Tvrtkovog ljiljana, jer je originalna raspoloživa građa bila nečitka u detalju, ograničena srednjovjekovnom tehnologijom izrade originala, uništena zubom vremena, te kao takva nije bila u mogućnosti dati potpunu detaljnu sliku.
Naveći dio rada potrošili smo istražujući dodatne multidisciplinarne izvore informacija, analizirajući ih, upoređujući ih s Tvrtkovim originalom, te prevodeći naučeno u skice, kreirajući naš autenticni oblik simbola ljiljana.
U kakvim uslovima ste radili?
– Radili smo u ludnici političkih i historijskih zbivanja. Znali smo za polagano gašenje socijalističke i nastanak nove Republike BiH, to smo mogli naslutiti. Ali, nismo mogli ni zamisliti šta će se dešavati u daljem toku našeg rada. Odmah po početku uslijedili su napad na selo Ravno, opsada i rušenje Dubrovnika, Vukovara… cjelodnevna zasjedanja Skupštine s genocidnim prijetnjama SDS-a, plebiscit, proglašenje Herceg-Bosne, formiranje Srpske Republike, Referendum za suverenu BiH, barikade u Sarajevu, napad na Brčko, zvanični početak rata u BiH, međunarodno priznavanje BiH…
Ko je vidio prve skice?
– Prve skice bile su prezentirane na sastancima s članovima četiriju kulturnih društava: “La Benovalencija”, “Napredak”, “Preporod” i “Prosvjeta”. Već na prvom sastanku, u toku same prezentacije bila je vidna podrška za izbor Tvrtkovog perioda, kao i zainteresiranost za redizajn njegovih simbola.
Društva su uključila svoje članove, najbolje poznavaoce srednjovjekovnog perioda, nesebično donoseći svoje poglede na isti period, ali s različitih perspektiva. To je dovelo do kristalnije i cjelovitije slike srednjovjekovnog perioda u BiH. Radili smo kao jedan tim. Bila je to potpuna suprotnost onoga što se dešavalo na zasjedanjima u Skupštini BiH, među stranačkim delegatima.
Svjesni ste da je taj grb Bosancima i Hercegovcima u srcu? Drugi ne priznajemo. Jeste li zbog toga ponosni ili mislite li da sve nije ispalo kako treba?
– Zastavu i grb smo radili s ljubavlju i od srca. Nadam se da smo u potpunosti ispunili naš zadatak i na to smo ponosni. Zadatak politike i političara, koje smo izabrali na parlamentanim izborima 1990. godine, bio je precizno definiran referendumskim pitanjem: «Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Na glasanje je izašlo 64,31 % birača s pravom glasa, a za suverenost BiH glasalo njih 99,44 posto. Dakle, ja bih upitao političare: “Jesu li oni uradili najbolje što su mogli”?
Kako ste doživjeli kraj rata? Jeste li se osjećali kao pobjednik ili kao pobijeđeni?
– S ove vremenske distance osjećam se ponosan i pobijeđen u isto vrijeme. Ponosan, jer sam ostavio nešto iza sebe. Pobijeđen, jer sam morao napustiti zemlju koju volim.
Zašto ste otišli u SAD?
– Zbog istih ili sličnih razloga koji su odveli mnoge iz BiH. Zbog nestanka Bosanaca i Hercegovaca kao građana, zbog kreiranja nacionalnih labirinata vlasti i moći od nacionalnih partija, zbog ratnih profitera i političkih ulizica.
Kome je lijepa Amerika? Šta je lijepo u njoj?
– Da bi se Amerika razumjela, potrebno je razgraničiti dva pojma. Pojam Amerike kao države i pojam Amerike kao ideje. Ona prava Amerika, za njezine građane, predstavlja kompletnu paletu izbora između ta dva pojma. Amerika je imigrantska država, gdje je svako došao od nekud da bi postao Amerikanac, da bi iskoristio ekonomske prednosti i različite slobode, kako bi svojom individualnošću, sopstvenim rizikom i marljivim radom ostvario vlastiti san.
Šta Vam nedostaje iz domovine?
– Nekoliko jarana, Jerlagićeva pekara, pogled s Mejtaša, sladoled iz “Egipta”, kao i bagrem na uglu Krajiške.
Je li činjenica što ste napravili grb Bosne i Hercegovine za Vas važna stvar ili tek još jedan posao?
– Za mene je to veoma važna stvar. Proučavanje grbova i zastava bili su jedni od mojih hobija iz djetinjstva. Tražio sam rijetke knjige po privatnim i javnim bibliotekama. To su one knige koje se ne nalaze na glavnim policama, nego sakrivaju po zabačenim uglovima, prekrivene slojem prašine. To su one knjige što mirišu na prošlost, s požutjelim krhkim listovima i ponekom zabilješkom na margini pisanom običnom olovkom. Rijetke su i teške. Štampane su na nekom stranom, meni tada nerazumljivom jeziku, s nečitkim fraktur slovima, sakrivajući brilijantne ilustracije životinja, biljaka, grbova i zastava iz prošlosti. Te ilustracije su mi, sa svojim detaljima, otvarale vrata mašti i vodile me kroz različita vremena i prostore. Pokušavao sam dešifrirati simbole s grbova i zastava, stvorivši priču o njihovim nosiocima.
Na Svjetskom bošnjačkom kongresu, koji je prije nekoliko mjeseci održan u Sarajevu, a koji je predvodio dojučerašnji reis Islamske zajednice u BiH, “za nacionalnu zastavu svih Bošnjaka svijeta izabrana je bijela zastava s ljiljanima”. Prema svemu sudeći, tome nije bila namijenjena. Smeta li Vam to?
– Grb i zastavu smo pravili i napravili za Republiku Bosnu i Hercegovinu i za sve njene građane. Simboli su prihvaćeni od Skupštine BiH, postali su sastavni dio Ustava RBIH. Simboli su međunarodno priznati kao državni simboli koji predstavljaju Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ti simboli su bili zvanični simboli države od 4. maja 1992. do 3. februara 1998. godine, te kao takvi oni predstavljaju sliku jednog vremena, kroz koje su prošli svi građani BIH, uključujući poginule, ranjene, raseljene, kao i bosanskohercegovačke žrtve, bez razlike na njihovu nacionalnu ili nenacionalnu pripadnost.
Uzimanje državnih simbola od SBK, vidim kao potpunu suprotnost ideje o zajedništvu, multikulturnosti, sekularnosti i ravnopravnosti za koju su ti simboli pravljeni i napravljeni. SBK nije Republika Bosna i Hercegovina, niti se tako može i smije predstavljati.
Smeta mi što još nismo shvatili, poslije svega kroz šta smo prošli, da smo svi mi prije svega ljudi, pa tek onda Safet, Stevan, Stjepan ili Samuel, te da trebamo uzajamno poštivati jedni druge te živjeti zajedno. Kada to budemo shvatili, nijedan političar ili nacionalna partija neće nam moći trovati mozak nacionalističkim idejama o podjeli. Dokaz da zajedno možemo vidim u rezultatima koje je postigla Centralna banka Bosne i Hercegovine, čuvajući vrijednost KM stabilnom te držeći stabilni kreditni rejting.
Smeta mi što su Zemaljski muzej BiH i Galerija umjetnosti BiH zatvoreni. Te dvije institucije predstavljaju građane BiH. One pričaju našu historijsku i kulturnu priču, kazuju ko smo i što smo. Njihovim zatvarenjem smo i sami sebe zatvorili. Polako padamo u zaborav.
Posjedujete li autorska prava na grb? Možete li ga zaštititi za prvotnu namjenu?
– Jedan od završnih procesa izrade grba i zastave je bio pravna i autorska zaštita. Simboli države RBiH su zaštićeni, kao i svugdje u svijetu, posebnim zakonom o grbu i zastavi. Interesantno je spomenuti da je jedna od agencija za zaštitu autorstva i Autorska agencija Jugoslavije.
Kakav je Vaš sud o novim bh. obilježjima?
– Nova bh. obilježja poštujem, ali ih ne volim. Poštujem ih, jer su zvanični simboli bosanskohercegovačkog kontinuiteta. Ne volim ih zbog vizuelnog nedostatka bosanskohercehovačke tradicije i simbolike. Jedinu vezu s kontinuitetom obilježja BiH predstavlja činjenica da je to još jedan u nizu grbova proizvedenih prema stranom nalogu i ideji, nametut nama da ga nosimo, da živimo s njim, da nas predstavlja. I da – nema nikakve veze s nama!
Gdje mislite živjeti svoju penziju?
– Još mnogo vremena ima do penzije. Nemam nikakvih konkretnih planova. Kako sada stvari izgledaju, a ako bog da, volio bih uživati penziju na nekom tihom mirnom mjestu s osobama koje volim.
I na koncu, mislite li da će umrijeti printano novinarstvo?
– Printano ili digitalno, to je samo tehnologija. Digitalna tehnologija je evolucija printane, te kao takva može samo unaprijediti dostavu informacija. Digitalno donosi blogere i novinare. Novinari se razlikuju od blogera po korištenju lično provjerenih informacija, te njihovoj prezentaciji, vodeći se svojom ličnom i profesionalnim etikom, pričajući priču koja tjera čitatelja na razmišljanje sopstvenom glavom, s ciljem unapređenja vrijednosti društva.
[nggallery id=20]