Jasmin Duraković je oduvijek znao da će njegov život obilježiti pisanje i snimanje filmova. Davnih osamdesetih godina, a i kasnije, radio je kao novinar i filmski kritičar u nekoliko bh. listova, a također je bio i asistent u tadašnjem „Bosna filmu“, istovremeno pišući i scenarije za svoje buduće filmove. Dobitnik je nagrade „Novinar godine 2000. u BiH“, kao i mnogih drugih. Počeo je kao filmski kritičar, a nakon toga radio, kaže, sve moguće poslove u pisanom novinarstvu, na TV-u, pa čak i u digitalnim medijima.
Danas se prvenstveno bavi režijom i pisanjem scenarija, te produkcijom. Nakon nekoliko dugometražnih igranih filmova koje je režirao: „Nafaka“, „Sevdah za Karima“, „Ja sam iz Krajine, zemlje kestena“, „Posljednja barijera“, odlučio se za snimanje humorističnog serijala „Dobrodošli u Orient Express“. U ovoj seriji naš sagovornik je okupio sjajna glumačka imena, od Emira Hadžihafizbegovića, Mirvada Kurića, Vanese Glođo, do Saše Petrovića, Harisa Burine, Tatjane Šojić, Zane Marjanović, Bojane Gregorić Vejzović, Ive Gregurevića…, ali je isto tako priliku dao i mladim glumačkim snagama da pokažu znanje svog posla. Prve epizode serije su stigle i do čuvene Sorbone, čiji studenti su imali priliku ih pogledati, prevesti i tako proširiti vlastito znanje o jedinstvenom bh. humoru.
– Bila mi je čast biti gost Sorbone i tu predstavljati dva proizvoda: našu TV seriju i ovdašnji humor. Na prevodu su čitav jedan semestar radili studenti i profesori, a ovo je bila prilika da, uz gledanje TV serije, oni predstave svoj rad, ali i da svi zajedno predstavimo bosanski humor. O seriji je, uz druge, govorio i jedan od vodećih, savremenih intelektualaca Francuske, Dominique Wolton, što je skupu dalo posebnu težinu. Sve u svemu, jako neočekivano, ali jako pozitivno iskustvo – kaže Jasmin na početku razgovora za naš magazin.Ž5 = Koliko je bh. humor univerzalan i mogu li ga oni koji nisu rasli uz njega lako razumjeti?
– Profesor Phillipe Gemez i studenti su izabrali upravo ovaj projekt, kako bi se na stručnom nivou suočili s našim jezikom i duhom našeg humora. Naši ljudi koji godinama žive u Francuskoj, a koji su bili na prikazivanju dviju epizoda s francuskim titlom, kažu da je taj posao izuzetno dobro urađen. Smijeh koji se konstantno čuo tokom projekcije samo je potvrdio univerzalnost dobrog humora. Naravno, tu su i naši briljantni glumci u seriji, što je publika itekako prepoznala.
Šta mislite koliko i na koji način će činjenica da se proučava na Sorboni doprinijeti dodatnom uspjehu serije?
– Da mi je neko u vrijeme kada smo počeli raditi i snimati ovu seriju rekao da ćemo je tamo prikazivati, rekao bih da je lud. Naime, kada pravimo ovu vrstu serije, mi računamo samo na publiku u BiH i Regiji, gdje je isto govorno područje. Nakon ovog pozitivnog iskustva na Sorboni, ali i ponude jednog distrubitera da pokuša prodati seriju u Francuskoj i na drugim svjetskim tržištima, vjerujem da je sve moguće.
„Dobrodošli u Orient Express“ se na humorističan način bavi svakodnevicom u Sarajevu i uopće u BiH. Šta mislite o tome koliko nam je stvarnost zaista humoristična?
– Život je onakav kakvog ga vi želite vidjeti. Ako sve gledate na smrtno ozbiljan način, onda će vam čitav život biti drama. Realno nije tako i život je ipak lijep, bez obzira gdje i kako živimo. Za ovo prodručje su davno rekli: „Tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna“ i baš je tako. Ovdje je život jedna crnohumorna komedija u kojoj su glavni junaci obični ljudi, dobre ali prijeke naravi, s jednom luđačkom košuljom u koju smo stavljeni posljednjih 20-ak godina.
Nedavno ste kazali da jako volite raditi s poznatom bh. glumicom Vanessom Glođo. Zbog čega?
– S Vanessom sam, dosad, radio nekoliko filmova, pozorišnih predstava i TV serija. Radi se o jednoj izuzetnoj glumačkoj pojavi i ljudskom karakteru. Godinama zajedno radimo i jako se dobro razumijemo u procesu stvaranja filma, predstave ili TV serije. Naprosto, saradnja s njom mi leži i zato će se nastaviti i ubuduće.
Za film „Posljednja barijera“ koji je premijerno prikazan na SFF-u prošle godine, a koji govori o izbjegličkoj krizi u Evropi, u jednom od intervjua rekli ste da i nije baš toliko poželjan u javnosti zbog sadržaja. Šta mislite zašto je to tako?
– Po meni je dobro kada imate kritike za vaš rad. Djelo koje ne izaziva reakcije, u sebi sigurno ima neki ozbiljan problem. Kada smo, 2006., prikazali „Nafaku“, mnogima se nije svidjelo kako smo prikazali rat u Sarajevu. Danas mnogi od tih ljudi, koji su tada imali takvo mišljenje, kažu da je u ratu i opsadi bilo baš tako kako je prikazano u filmu. Zbog sličnih razloga su mi 1999. godine zabranili dramu „Te sjajne godine opsade“. Tako da sam naviknut da pozitivne, ali i negativne reakcije na ono što radim. No, u slučaju „Posljednje barijere“ sam se suočio s jednom potpuno novom situacijom. Budući da je to praktično bio austrijski i evropski film, upali smo u neku vrstu polucenzure kada je on u pitanju. U filmu smo se bavili izbjeglicama iz Sirije, ali i licemjerjem evropskih vlada i država prema ovom pitanju. Istovremeno, u mnogim evropskim državama su pobijedili desničari i ovaj se problem gura pod tepih. Tako nam je u Austriji, nakon pobjede desničara, praktično otkazana već dogovorena kino distribucija filma, te se on sada prikazuje u „selected cinema“ dvoranama.
Koji su to sadržaji koji bi se u tom kontekstu mogli definirati kao poželjni danas?
– Mislim da je jedna od uloga umjetnika ili filmadžije da radi stvari koje u određenom trenutku nisu društveno poželjne, te da se bavi slabim tačkama ili tabuima unutar svoje zajednice. Šta je poželjno? Publika voli sadržaje koji joj lako drže pažnju i to je legitimno i ne smije se zanemariti. Zato sada radimo TV seriju „Orient Express“. S druge strane, svjedoci smo i situacija kada ovdašnji političari, kao u vrijeme komunizma, na sebe uzimaju ulogu ideoloških komesara i sami propisuju šta je poželjno da se snima iz, recimo, naše nedavne prošlosti. To nijedan ozbiljan reditelj i umjetnik neće nikada prihvatiti kao ozbiljan stav.
Postoji li nešto što Vam je izazov u poslu ili neka želja koju još niste ostvarili?
– Postoji. Da snimim još nekoliko dobrih filmova. Normalna je težnja umjetnika da iza njega ostane nešto što će trajati.
Referirate se na likove iz Andrićevih romana kada kažete da je kod nas sistem konzervativan i ne daje mnogo prostora za nove ljude i nove ideje. Zašto se ovdašnji ljudi plaše progresa i vole da stoje u jednom mjestu?
– Kada želite da bolje vidite društvo oko sebe, uzmite dobru knjigu i u nekoj od njih ćete sigurno naći odgovore na mnoga pitanja koja su sada i tu. Zato sam izabrao Andrića i njegova štiva o Bosni i njenim ljudima. Nigdje se ideja progresa lako ne prihvata, ali je to u BiH patologija. Dovoljno je pogledati u kakvom se začaranom krugu krećemo posljednjih 20-ak godina, dok se u svijetu dešavaju globalne promjene i tehnološke revolucije. Upravo ovo vrijeme pokazuje da je kod nas sve, po tradiciji, stalo i da smo duboko zaglibili u svojim plemenskim rovovima, s vođama kratke pameti i dugim pristima, s kojima su duboko u našim džepovima.
Jasmin sa suprugom Angelinom i glumicom Vanessom Glođo
Kako biste definirali bosanski mentalitet?
– Ljudi se ovdje boje progresa i ideje slobode. Neko drugi im uvijek mora reći ili narediti kuda dalje. Zato je ovdje zvanično 99 posto vjernika, što je evropski rekord. Normalno je da je religija jak i važan faktor u jednom društvu, ali ovaj podatak govori nešto drugo, a to je da ljudi hoće da budu ovce koje pastiri vode. Radi se o duboko nedemokratskom i podaničkom mentalitetu koji drži ovu zemlju zarobljenu u rukama vlastodržaca kojima su i religija i nacija samo sredstvo za pljačku i naroda i nacionalnih dobara.
U dugogodišnjem ste braku sa Angelinom Albijanić, a također i poslovno sarađujete. Koliko ste jednom drugom podrška?
– To je jedna kombinacija životnog i poslovnog odnosa. Dugo smo zajedno i to je nešto što se ne mijenja. Sada smo u poslovima produkcije i medija, imamo mnogo projekata, problema i borbe za to da se u svemu opstane. Bez nje sigurno ne bih ostvario mnoge od svojih umjetničkih i poslovnih projekata. Tu je sada i naš sin Ismar, koji studira produkciju na ASU, pa nam svima kuća dođe kao neka vrsta produkcijskog studija.
Ko su Vaši prijatelji, i koliko lako puštate ljude u svoj život?
– Postoje prijatelji s kojima se godinama družim. Neki od njih uopće nisu iz svijeta umjetnosti ali su ljudi dobrog i zdravog životnog duha. Od umjetnika sa najviše družim s likovnim umjetnicima među kojima su Ismar Mujezinović i Jusuf Hadžifejzović, s kojim držim poznatu galeriju „Charlama“.
Moja strast su putovanja
Kada se kamere ugase i kada posao ostavite iza sebe, čime volite ispuniti svoje vrijeme?
– Već dugo godina, osim kada u javnosti imam neki od svojih projekata, mene nema ispred objektiva kamera i medija. Postoje neka mjesta, kafane i klubovi, gdje redovno izlazim. Tu sam s prijateljima ili čak sam za šankom. Samoća odmara. Druga moja strast su putovanja, bez obzira da li je riječ o planinama i rijekama po BiH ili negdje dalje.