Danas je 65. rođendan Branimira Johnnyja Štulića. Rođen 11. aprila 1953. godine u Skoplju i nekadašnji je pjevač i gitarista jugoslovenske rok grupe Azra. Smatra se kontroverznim autorom i jednim od najvećih mističara jugoslovenske rok scene. Od početka 1990-ih živi u Utrehtu, Holandija, i bavi se pisanjem i prevođenjem grčkih klasika.
Portal Index.hr donosi njegov intervju iz 1982. godine u kojemu je progovorio o muzici, diskografiji, društvu i patnji. Intervju prenosi platforma Jugopapir.
Juli 1982: Za sugovornika smo odabrali Branimira Johnnyja Štulića, vođu i gitarista zagrebačkog trija Azra, čija dva nova diskografska produkta izlaze ovih dana – dupli album s 27 pjesama i singlica s tri pjesme (zajednički naziv im je “Filigranski pločnici”).
Osporavan, hvaljen i napadan: Pitaj sve što hoćeš, ja zaista nemam dlake na jeziku.
Priča se da si požurio sa snimanjem novog materijala da bi dok je stvar oko Azre još vruća pokupio što više para?
To je najobičnija laž. Iako me boli … šta ko o meni priča, svima je valjda jasno da Azra ne postoji zbog novca, već zbog ideja. Nikada kao glazbenik nisam trčao za parama, pogotovo što me novac kao platežno sredstvo ne privlači…
Uostalom, od Azre su do danas finansijsku korist imali samo drugi – “Jugoton”, poreznici… Ko hoće pošteno da gleda na stvari vidjet će da je to više nego očigledno. Zato se danas na prste mogu prebrojati oni koji vrijede i koji nisu izdali cijelu stvar. Ljubljanski Pankrti, riječki Paraf i mi jedini smo koji nešto vrijede u domaćim rock okvirima, svi ostali su prevaranti. Baš to – prevaranti!
Ti si kao čovjek- muzičar osporavan, hvaljen, napadan…
Ma to su sve napuhali rock kritičari, naročito oni u Zagrebu koji očito gube kompas, rade zakulisne radnje a da ni sami ne znaju šta hoće. Prebacivali su mi da sam luđak, da sam svojeglav, foliram, da sam dobar pjesnik a slab svirač…Ljudi valjda ne znaju da ja uvijek imam muziku, pa tek onda stvaram tekst.
Stalna naklapanja o tvom navodnom hapšenju već su postala dosadna, neukusna…
Jao, pusti to! E, kako bi se ti osjećao da ti neko priđe i pita te: čuj stari, kada si pušten iz pritvora? Mnogo laži kruži ovim našim kurvinskim sredinama…
Tvoji tekstovi su…
… Politički, amoralni, nezgodni… Znam šta hoćeš kazati. Sve su to naklapanja. Nema sumnje da postoje tabu teme u koje ja kao rock pjesnik zadirem na jedan svoj način…
Hoćeš da kažeš dvosmislen?
Pa, otprilike tako nekako. Često kažem, a u stvari ne kažem, ili ne kažem a u stvari kažem mnogo toga. Zato moji tekstovi dobivaju u dubini, ali i u širini.
Prazni trbusi stvaraju dobre tekstove…
To je rekao Bob Marley, a ja bih dodao i dobre boksere, borce. Ja sam jedan od njih. Patnja i očaj su veliki motiv dobrog pjesnika. Ja sam, vidiš, jedan veliki paćenik… Međutim, to nije razlog da se takvo stanje iskorištava…Ni ljubav, ako je poštena, ne treba odbaciti kao dobar pjesnički pokretač.
Azra se nekako ne uklapa ni u jedan od postojećih pravaca…
Uuuu, pa to je valjda svima jasno. Onog trenutka kada osjetim da smo ušli u neku ukalupljenost, kolotečinu… Rasturamo se. Znaš, mi nismo zabavljači, cirkusanti… To prepuštamo drugima. Azrin cilj je da se izbori za svoju ideju i misao.
Misliš da si u tome uspio kroz 68 pjesama koliko si snimio za godinu dana?
E, stvarno me boli… jesam li uspio. Bitno je da sam pokušao i da iza svega ja čvrsto stojim kao čovjek.