Iako je svoju karijeru počeo kao pozorišni i filmski glumac, Mladen Nelević je srca širokog auditorija osvojio i ulogama u serijama “Mješoviti brak”, “Ljubav i mržnja”, “Budva na pjenu od mora”… Mladen je rođeni Zeničanin, sa 17 godina se preselio u Crnu Goru, gdje mu je i danas adresa. U Sarajevu je završio Akademiju scenskih umjetnosti, i vrlo često ističe kako mu je period studiranja u našem glavnom gradu jedan od najsretnijih u životu. Mladen je bio i dio kultne “Audicije”, gdje je igrao Srboljuba Šaulića. Nakon 33 godine, kultna postava se ponovo vratila na scenu. U svim gradovima gdje „Audicija“ igra traži se karta više, tako je bilo i prošle sedmice u Sarajevu.
– Kao da se ništa nije promijenilo, kao ni moji drugari s kojima sam počeo u “Audiciji”. Kao da smo se jučer rastali. Probudili smo mladalačko osjećanje za igru koje je potrebno za ovu predstavu. Dobro se družimo, zabavljamo kao i ranije. Publike je mnogo, to je ono i što smo htjeli. Prezadovoljni smo.
Kroz godine mijenjali ste se i Vi, ali mijenjala se i publika. Kakav je ukus današnje publike?
– Ova predstava je živjela sve vrijeme. Tako sam to shvatio. I danas imamo publiku. Kada vidim toliko mladih ljudi u dvorani, koji nisu ranije gledali predstavu, toliko me to raduje. Predstava postoji sve ovo vrijeme, iako je nismo igrali. Danas je publika “gladna” za humorom. Mi smo kao neka ljekarska ustanova. Sve je ugroženo na našim prostorima, veliko je siromaštvo, ima i onih bogatih, previše bogatih, ostatak je siromašan, srednje klase nema. Gdje god odete, nedostaje taj humor. Mnogi ljudi rade na ozbiljnim osvješćivanjima, predstavama, težimo ka tome da se približimo Evropi, da pokažemo kako mi imamo kulturu, ali malo pokazujemo naše priče. Kao da se stidimo naših priča, kao da su priče iz vana mnogo važnije nego naše.
Ljudi često tokom duge karijere dođu do tačke kada su prezasićeni. Je li Vama gluma ikada dosadila?
– Uvijek sam je uzimao kao igru, kao i sve u životu. Ovaj posao je igra, pa ako ljudi ne naprave lagodan teren za nju, onda ne mogu da se igraju. Tolstoj je kazao: “Dok traje igra, traje i ljubav, kad prestane igra, prestaje i ljubav”. Igra je mnogo važan element u bivstvovanjima i profesiji. Neko nema tu kondiciju, izgubi taj osjećaj i dosadi mu. Meni nije nikada dosadila, volim da se igram i radujem se još ovom poslu. Svaka nova uloga je novi izazov za mene.
Da niste glumac, postoji li neko zanimanje kojim biste se bavili?
– Ne znam da radim niti jedan drugi posao. Imam nekih zanata, ali to je sve na mom selu, gdje imam vinograd, to me odmara, tu se resetujem od svakodnevice. Posvetim se tome, ozbiljno to radim, pravim vino i rakiju. Eto, bio bih poljoprivrednik.
Kakva sjećanja nosite iz perioda osamdesetih? Uhvatite li sebe da ste nostalgični za tim godinama, i zašto su ljudi uopće skloni porediti prošla i sadašnja vremena?
– Nostalgičan sam, to mi je najljepše vrijeme. Mladost i prvi uspjesi u Sarajevu. Svaki ćošak ovog grada me vezuje za taj period i to doživljavam s mnogo emocija. Ovdje su mi se dogodili prvi uspjeh, prva ljubav, sve stvari koje su vezane za mladog čovjeka. Mnogo sam radio u to vrijeme. To je sretno vrijeme, najljepši dio mog života. Kada dođete “s konja na magarca” uvijek se sjećate kako je bilo lijepo na dobrom rasnom konju, pa dođete na sporiju varijantu života. Mora da postoji poređenje. To je ona najgora kletva: “Imali smo, sada nemamo”.
Ko su Vaši najbolji prijatelji među glumcima?
– Svi su mi najbolji prijatelji, posebno ljudi iz perioda mladosti koji ostanu za cijeli život. To su ljudi s kojima radim, iz Sarajeva, školski drugovi. Zajedno smo prolazili kroz razne probleme. Prijatelji se ne biraju, život ih sam donese. Imao sam sreću da sam upisao Akademiju u Sarajevu, pa sam dane provodio s dobrim društvom, profesorima, s dobrim okruženjem. Bilo je to sretno vrijeme Sarajeva.
Sve veći broj glumaca danas se odlučuje za stand-up komediju. Među njima se ističu Branko Đurić Đuro, Nikola Đuričko… Kako to komentirate?
– To je super. Oni se nalaze u tome, imaju šarma i to dobro rade. Uključili su se u savremene tokove. To je za svaku pohvalu. Pune dvorane i to je super, imaju moju podršku.
Šta smatrate svojim najvećim životnim uspjehom?
– Još me zdravlje dobro služi, prije svega. Nisam posebno pazio na to, ali u ovim godinama se dobro osjećam. I glumački posao mi je dobro išao. Očekivao sam ovakav uspjeh. U prvom filmu na kojem sam bio angažovan, dobio sam prvu glavnu ulogu i odjednom se promijenio svijet. Vidjela me je cijela Jugoslavija. Obezbijedio sam uslove za svoju karijeru i pokazao da postojim u ovom svijetu. Pogledala me je sreća, jer ovaj posao je malo i pitanje sreće. Nakon toga su uslijedile ponude za ponudom, film za filmom. Mnogo se radilo u to vrijeme, krenuo je jedan stampedo, snašao sam se u svemu tome, i sada kada pogledam unazad, imao sam dobre sreće u ovom poslu.
Koliko je važno voljeti posao koji radite?
– To je najvažnije, ključni faktor. Kada čovjek počne mrziti svoj posao ili ako mu je teško raditi to, onda treba i da ode od njega. Ovaj posao ima svoje težine, sve prolazi u agoniji neuspjeha i blaženstva uspjeha, ali pobjeđuje taj duh igre, vitalnog osjećanja svijeta. Treba ljudi da vole ljude, da tolerišu sve probleme, onda je saradnja lakša.
Rođeni ste u Zenici, školovali ste se u Sarajevu. Koliko često posjećujete rodni grad?
– Skoro sam bio. Otišao sam u ulicu gdje sam odrastao. Bila je zima, zapalio sam tri-četiri cigarete, stajao sam na ulici, otišao od kraja do kraja, mislio sam vidjet ću nekoga od starijih ljudi, možda će mene neko prepoznati, pa da doživim nešto tu, međutim, nije bilo nikoga. Sjećanja su navirala, i snovi koji se u životu javljaju, vezani su za te prostore. Ponovo ću otići, u neko toplije vrijeme, pa se nadam da ću se sresti s nekim, da osvježim ta sjećanja.
Šta najviše pamtite iz perioda djetinjstva?
– U Zenici sam dosta bio aktivan u sportu. Tada su u BiH postojale male Olimpijske igre koje su se održavale na Tjentištu. Trenirao sam odbojku, košarku, atletiku… Imao sam sretno djetinjstvo. Najljepši period svog života sam proveo u Sarajevu, iako sam u svakom mjestu doživio jedan lijep period života.
Mnogo puta ste spomenuli kako Vas je, pri povratku u Crnu Goru, često mučila nostalgija za Sarajevom. Kako ste je liječili?
– Kada sam se vratio u Crnu Goru, praktično sam se vratio kući. Imao sam ja nostalgiju i za Crnom Gorom kada sam bio u Sarajevu. Čuo sam se s drugovima, ovdje sam dolazio, ponešto sam radio u nekim serijama, sretao se s prijateljima na raznim festivalima. Vrijeme je prolazilo, nađe se lijek za sve.
Sa 24 godine, nakon dva bezuspješna pokušaja da upišete “Fakultet dramskih umjetnosti” u Beogradu dolazite u Sarajevo i od tada počinje Vaša piča. Kako opisujete taj period svog života?
– Prije Akademije profesionalno sam radio u Narodnom pozorištu u Crnoj Gori, a onda sam radio u Varaždinu, pa sam iz Varaždina došao na prijemni ispit u Sarajevo. Tada je važilo da, ako si stariji i već imaš predznanje, nisi za Akademiju. Oni su tražili mlađe ljude. Uspio sam upisati Akademiju. Moj otac je studirao u Sarajevu na Filozofskom fakultetu, tako da mi je Sarajevo bila životna usputna stanica.
Još jedna priča počinje u Sarajevu, kada ste 1984. godine upoznali pet godina mlađu suprugu Slavku s kojom ste duže od tri decenije u braku. Ko je koga osvojio?
– Ona je došla kao mlada balerina u Narodno pozorište. Spontano smo se upoznali, nismo se mogli mimoići. Mi muškarci smo po prirodi lovci, kasnije postanemo lovine, ali tada sam ja bio lovac. Morao sam napraviti igru i kontakt. Nisam se morao mnogo truditi, bio sam ja ljepuškast u to vrijeme, pa je lakše išlo.
Šta je ključ harmoničnog braka?
– Ponovo se vraćam na igru koja je mnogo važna za život dvoje ljudi. Tolerancija i kada zavolite mane je najvažnija stvar. Oboje smo blage prirode, nismo svađalice, nemamo kratak fitilj. Nemam recept za to.
Jedne prilike ste kazali: “Da mi Slavka nije žena, vjerovatno bi mi bila dobar drug.” Čime Vas i danas supruga osvaja?
– Dobar je čovjek, prije svega. Kada neko pita zašto ja nju volim, najjednostavniji odgovor je: “Zato što je to ona”. Nema drugih opisa niti objašnjenja.
Jeste li i danas romantični prema supruzi?
– Jesam. Udvaram se iz dana u dan, čak i nakon tri decenije braka. Nekada se udvaralo recitujući pjesme, sada je to disciplina koja ne postoji. Ovi mlađi glumci ne znaju niti jednu pjesmu. Bilo je vrijeme malo romantičnije, nego što je to slučaj danas. Danas se prebrzo živi i mnogo brže se dolazi do nekih ciljeva, novca posebno, ranije je bilo više vremena. Poštovale su se prave vrijednosti.
Kako se trudite provesti slobodno vrijeme kada se kamere ugase?
– Boravim na selu, u prirodu. Tu zaboravim i na računare, televizore i telefone koji su uzeli dio nas. Uz čitanje knjiga, u miru i tišini… Osjećam se korisnim. Boravak u prirodi je veoma zdrav, tako da se tu napunim neke dobre energije za ovaj posao, jer direktan rad s ljudima je najteži rad. Umoriš se, legneš rano u 10 sati, probudiš se ujutro u pet…
Jeste li čovjek od velikih želja?
– Maštam na osnovu veoma realnih stvari. Ne zadajem ciljeve nemoguće. Maštanje na osnovu ničega je prazno maštanje.
Mladen sa suprugom Slavkom
Glumačka postava “Audicije” ponovo na sceni
Foto: Samir Saletović