Prvak drame Narodnog pozorišta Tuzla Nermin Omić ostavio je neizbrisiv trag kako na daskama koje život znače, tako i na televiziji i filmu. Široke narodne mase su ga zavoljele kroz maestralno odigrane likove Seje, Osmana, Omera…, dok ga pozorišna publika naročito pamti po predstavama “Siroti mali hrčko”, “Ko se boji Virginije Woolf”, “Revizor”, “Malograđanska svadba”… U popularnim serijama; od „Vize za budućnost“, „Dva smo svijeta različita“, „Lud, zbunjen, normalan“, ovaj Tuzlak ostavio je pečat svojim neprevaziđenim smislom za humor. Tako će sigurno biti i u novoj seriji „Ne diraj mi mamu“, o kojoj smo, između ostalog, razgovarali s Nerminom koji nam je bio domaćin u rodnoj Tuzli.
– Serija „Ne diraj mi mamu“ sada bi već trebala biti u nekoj fazi postprodukcije. Vjerujte da ni ja ne znam zašto se još nije emitirala. Radili smo s „FIST“ produkcijom, a moj lik u ovoj seriji je „zapetljancija“ u tadašnjoj izgradnji žičare. On je privatnik, poduzetnik, naš čovjek koji se snašao u Njemačkoj i koji hoće da izgradi žičaru.
Vaš lik svim silama teži ka tome da izgradi žičaru, ali ona u seriji nikako da krene ka Trebeviću. U stvarnom životu žičara je, ipak, krenula naprijed. Koliko često ste u situaciji da u životu grabite ka naprijed, ali Vas društvo i situacija u kojoj se nalazimo sprječavaju u tome?
– Dobra je to usporedba. Cijela BiH je u situaciji sličnoj sarajevskoj žičari. Eto, žičara je krenula, a nadam se da će i ostale stvari koje nam obećavaju. U nekim stvarima se i dešavaju pomaci, ali sam pomalo i skeptičan, što se tiče nekih uspješnijih pomaka u politici i društva u cjelini. Imam sreću, a možda i talent, da ono što krenem raditi ponešto i dobaci. U mnogo toga što počnemo entuzijastički, uvijek se nađe neko da vuče ka dolje.
U ovom poslu trajem duže 30 godina i nadam se da ću trajati dok mognem stajati na daskama koje život znače. Već sam rekao, pozorište je moja najveća strast. Naravno, iz toga se izrode poneka serija, film, dobar uradak, ali i loš. Bude me sramota što sam neke stvari radio, ali ko radi taj i griješi
Kakva Vam je bila prošla godina?
– Prošla godina bila je relativno uspješna. Dobio sam ulogu u filmu u Hrvatskoj, čast mi je da sam bio dio ekipe koju je izabrao Vinko Brešan, priznati hrvatski reditelj. Neki dokaz da ste dobri u našem poslu je kada reditelj direktno razgovara s vama, pozove vas na set, pa se poslije dogovorate o svemu.
Publika glumce uvijek pamti po jednoj ulozi. Šta mislite, koja uloga je obilježila Vašu karijeru?
– Televizija je medij koji nam odvlači najviše pažnje i vremena, pogotovo kada se emitiraju uspješnice kao što je „Viza za budućnost“, čiji dio sam bio i ja. S tom ulogom Seje, škrtog brice koji hoće da ide iz ove zemlje, ima nekih konotacija. I danas da pokušamo, mislim da bi se „Viza za budućnost“ mogla nastaviti, čak s još žešćim žarom, jer mi još nismo odmakli od sebe i svojih problema, od sebe zatvorenih, čudnih i neperspektivnih.
Sarajevo je postalo centar svih dešavanja, u Sarajevo se najviše ulaže, ljudi imaju više prilika da rade. Je li na račun toga što je Sarajevo glavni grad, Tuzla zapostavljena? Čini li Vam se da glumci iz najstarijeg pozorišta u našoj zemlji dobijaju manje prilika od, naprimjer, kolega u glavnom bh. gradu?
– To je uvijek tako, ko je bliže vatri ogrije se. Prvak drame u Sarajevu ima duplo veću plaću nego što ima u našem pozorištu, iako smo završili istu Akademiju, učili od istih profesora…, ali što bi rekli u BiH, takav nam je grah pao. Saglasan sam da Sarajevo jeste centar, da sve polazi iz Sarajeva, ali je Sarajevo posesivnije nego što bi trebalo biti. Međutim, ima tamo ljudi koji su pokušavali da preko mene što više ljudi iz tuzlanskog pozorišta dovedu tamo. No, uvijek su tu materijalne i fizičke barijere. Imao sam sreću da sam krenuo sa Sulejmanom Kupusovićem u „Vizu“, pa sam imao priliku pokazati koliko sam uspješan u svom zanatu i da me prepoznaju neki producenti. Elmir Jukić je čovjek koji razmišlja široko, prati i ono što se dešava okolo. Prvi put kad smo se vidjeli bilo je u Zenici, kada je došao pogledati našu predstavu „Malograđanska svadba“ i tako smo počeli saradnju.
Glumac Predrag Ejdus za naš magazin je nedavno izjavio kako se ista grupa glumaca pojavljuje na svim projektima i da je jako teško da neko van te grupe dobije priliku. Vidite li te stvari na isti način?
– Gospodin Ejdus je bio u pravu. To je pogotovo kod njih u Beogradu zastupljeno. Imate čak i u Sarajevu takve klanove. Moj pokojni prijatelj, divni i cijenjeni Žan Marolt, jedne prilike mi je rekao da se tamo mora paziti s kim pijete kafu, jer vas producentska kuća u suprotnom neće angažirati. Cijela Bosna je jedna velika mahala.
Nermin u predstavi “Gospođa ministarka”
Jedan ste od rijetkih glumaca koji je imao priliku igrati u “zlatno vrijeme”. Koliko se sužavanje tržišta odrazilo na Vaš umjetnički izražaj i prilike? Jeste li zadovoljni količinom uloga koje dobijate?
– Relativno sam zadovoljan, ali što se produkcije tiče veliki je problem u našem Javnom servisu koji treba da proizvodi program. Naše produkcijske kuće nemaju s kim sarađivati, jer nemaju svoj eter na Javnom servisu. Onda vide da ih više cijene strane kuće, „Nova TV“, „RTL“, „RTS“ i druge… Mislim da je bilo situacija da te kuće naruče projekte iz Sarajeva, a onda naše televizije otkupljuju od njih ono što je 90 posto naš proizvod. Tek kad se neki projekt dokaže u Zagrebu, Beogradu i ostalim centrima, onda naši shvate da vrijedi.
Šta Vam danas nakon brojnih odigranih uloga predstavlja glumački izazov?
– Uvijek je izazov svaka naredna predstava, jer ja više preferiram pozorište. Izazov je imati dobar tekst i dobrog reditelja, a kada dođe do premijere i repriza, uvijek se osjećam dobro, osjećam da sam napravio nešto od karijere, svog života i te uloge. Onda mi to daje zamajac da idem dalje. Međutim, malo je u pozorištu produkcijski problem da mi institucijama trebamo samo kao maska. Imamo svoju kulturu, historijsko naslijeđe, oskarovce, ali ništa ne cijenimo. Kada god bi izrazio želju da radim s kvalitetnim partnerima, glumcima, rediteljima i sve svoje glumačke izazove pokušao ostvariti, nešto me uvijek sputava. Kada je naš Danis Tanović dobio Oskara, rekao je: „Ovo je za moju BiH“, a mi mu nismo omogućili ni da za scene koristi naše, autentične rovove, nego su se za potrebe snimanja rovovi kopali u Sloveniji. Šta reći, mi smo jako čudni.
Biti prvak Drame u jednom velikom pozorištu negdje bi podrazumijevalo izuzetno poštovanje, dobra primanja, različite privilegije. Šta takav status znači u našim prilikama?
– Nekada je glumac bio plemenita biljka, duša, koju su ljudi cijenili. Nekada su žene krojile specijalne kostime za premijere, a sada ne znate hoće li se premijera i desiti. Sva intelektualna masa je dolazila u pozorište, a sada ljudi danas uopće ne gledaju table s dešavanjima u pozorištu. Pozorište je postalo kao neko kulturno-umjetničko društvo, sve se izjednačilo. Pa kada kažete „narodno“ pozorište, morate malo više otvoriti usta, a kamoli razumjeti šta to znači. Iz godine u godinu se urušava pozorište, glumac, pisac…, sve vrijedno u ovoj državi. Nije ni čudno što ljudi napuštaju BiH.
Simpatični su mi ovi političari kada se skupe u svojim skupocjenim odijelima i kukaju kako im biračko tijelo odlazi, a oni su ti koji kradu od biračkog tijela, ne samo materijalno, nego i dušu, jezik, tradiciju… Imam dva sina, a jedan od njih je otišao jutros iz BiH. Probat će da negdje drugdje pronađe svoju sreću, pa možda i da ostane tamo. Nekada se naziralo svjetlo na kraju tunela, ali su nam izgleda zazidali tu drugu stranu tunela. Divim se mladim ljudima koji su entuzijastični i ostaju ovdje, ali će se umoriti. Moje kolege i ja smo već umorni, samo možemo da sjedimo i plačemo nad sudbinama naše djece, te da svakodnevno konstatujemo kako nam ta djeca odlaze iz ove sulude države.
U čemu, osim u glumi, posebno uživate?
– Uživam u smijehu. U duhovitosti i duhovnosti ovoga svijeta samo čovjek još i može da uživa. Jedino što nas može izvući iz ove lude situacije su pozitivni ljudi. Umorio sam se od ljudi koji stalno imaju potrebu da se jadaju, pa više vremena provodim s ljudima koji su jednostavniji i život prihvataju na lakši način, taj njihov poriv za smijehom mene tjera da ih volim više nego sebe.
Ljudi su Vas kroz neke humoristične uloge najviše i zavoljeli. Koliko ste takvi u privatnom životu? Koliko nasmijavate ljude oko sebe?
– Pokušavam da budem što više vedar i čio, da bi nam dan svima bio uspješniji. Treba dan početi s osmijehom, radovati se Suncu, kiši…, i nadati se da će poslije kiše izaći duga ili da će poslije Sunca pasti kiša koja će biti plodonosna, a ne poplavna.
Nermin sa Šerifom Aljićem i Alijom Aljovićem
Kako izgleda Vaša svakodnevica u Tuzli?
– Pošto živim u stanu, moja bašta je pozorišna bašta, koja je među najljepšima u BiH. To je moje dvorište. Nekada sam se bavio ribolovom, no sada već nemam gdje zabaciti štap, jer je sve zagađeno. Najčešće sam u pozorištu, tako da se zna desiti da mjesecima ne odem u drugi dio grada. Što bi rekli: pos’o-kuća.
Kada pogledate unazad, na šta ste, što ste do sada ostvarili najviše ponosni?
– Čovjek je ponosan ako istraje u nečemu što radi. U ovom poslu trajem duže od 30 godina i nadam se da ću trajati dok mognem stajati na daskama koje život znače. Već sam rekao, pozorište je moja najveća strast. Naravno iz toga se izrode poneka serija, film, dobar uradak, ali i loš. Bude me sramota što sam neke stvari radio, ali ko radi taj i griješi.
Kajem se što nisam otišao odavde
O Vašem privatnom životu javnost malo zna. Ko je Nermin Omić privatno?
– Nermin Omić privatno je otac i suprug. Imam dva sina, Borisa i Adija, jedno ratno, a jedno poratno dijete. Mlađi sin ima 18 godina i planira da ovdje upiše ASU, ako bude dovoljno talentiran da ga prime. Stariji sin ima 24 godine, on je DJ koji će probati da se snađe u inozemstvu. I ja se kajem što nisam otišao odavde kada sam mogao, a to je bilo 1992. godine. Moja supruga je nekada bila nastavnica flaute, a sada je nezaposlena, čeka da nađe neki posao.
Foto: Ahmet Bajrić